|
Da su se biskupi i teolozi sastajali svake veceri u malim grupama
za vrijeme Drugog Vatikanskog koncila i da su razgovarali o nacinu medusobnog ophodenja onda bi to bili radili tocno onako što je Ignacije
Lojolski 1546. naložio svojoj subraci koji su sudjelovali na ... Koncilu! Ova cinjenica može štovateljima sveca postati gotovo objavom: Ignaciije nije samo poznati i priznati sastavljac knjižice duhovnih vježbi. On je ujedno i majstor komunikacije.
Zacijelo najupecatljiviji i najkompaktniji dokument za ovo Ignacijevo umijece danas bi se reklo za njegovu »komunikacijsku kompetenciju« su njegove »Upute (Naputci) za ponašanje«, tj. njegove upute za komunikaciju, koje je on dao patrima Lajnezu, Salmeronu i Joyu za Tridentski koncil.
Zbog svog velikog znacaja cijelo pismo treba biti citirano:
» + Ihs. Naputci za ponašanje
1. Puno se može postici s Božjom pomoci za spas njihovih duša i njihov duhovni napredak u razgovoru i ophodenju s mnogim ljudima; ali i obratno, puno toga se po nama može i pokvariti kod takvog razgovora ako nismo budni i ako smo bez potpore našeg Gospodina...
2. Zbog toga bih ja (na vašem mjestu) bio polagan, oprezan, pun ljubavi u govoru, posebno kad se radi o objašnjavanju stvari koje ce se obradivati (raspravljati) na Koncilu ili cijem raspravljanju se nadamo.
3. (Još jednom), bio bih polagan (spor) u govoru, pokušao bih kod slušanja uciti i pri tome bih ostao miran iznutra kako bih shvatio misli, osjecati i namjere govornika i kako bih poslije što bolje mogao odgovoriti, odnosno što bolje šutjeti.
4. Ako su zastupljena ista ili suprostavljena gledišta neka se (stalno) daju razlozi za i protiv kako se ne bi pokazali pristranima vlastitom mišljenju i neka se vodi briga da se nikoga ne razljuti.
5. Ne bih se pozivao nikada ni na koje (živuce) osobe, a najmanje na one visokog ranga, osim u stvarima koje su vec temeljito pretresene tako da se može govoriti kako svi hoce i ne zauzimati se strastveno ni za čiju partiju.
6. Ako je materijal koji stoji u govoru tako jasan da se ne može i ne smije šutjeti neka se ipak da svoje mišljenje sa što je više mogucim mirom i skromnošcu i neka se završi s jednom frazom da ce se drugi put podvrgnuti sudu bolje ...
7. Naposlijetku: da bi se u razgovoru pravilno obradila pitanja duhovnog života, asketike ili mistike, ako se o tome vec želi govoriti, vrlo je nužno ne paziti na soje vrijeme ili nedostatak vremena zbog drugih zanimacija, nego se prilagoditi potrebi i nacinu onoga s kim planiramo razgovarati i
onda cemo ostvariti njega utjecaj na vecu slavu Božju. ... Za vlastiti napredak....
Navecer uzmite vremena za zajednicko ocjenjivanje, da biste zajedno prešli ono što se dogodilo proteklog dana i što bi se trebalo postaviti za cilj sljedecega. Oko vec ucinjenog ili onoga što još treba uciniti složite se glasovanjem ili na drugi nacin.
Navecer, molio bih, neka svaki put jednoga bratski upozore na sve što su kod njega primjetili i kada se nekome nešto kaže ne smije se suprotstavljati, osim ako se od njega traži da pobliže objasni to zbog cega ga kore. Sljedece veceri neka i drugi napravi isto i tako dalje kako bi se svi
medusobno u bratskoj ljubavi i na dobrom glasu promicali kod subrace.
Ujutro ... i dvaput dnevno ... Ovaj red pocinje vrijediti u roku od prvih pet dana nakon dolaska u Trident....... Amen.«
(Citirano prema Ignatius von Loyola, Trost und Weisung. Geistliche Briefe. Itg. von Hugo Rahner, neu beart. von Paul Imhof, Zürich 1989, str. 89 91).
Ako se podsjetimo na to a kod Ignacija se to uvijek iznova mora ciniti da je za njega svaka rijec znacajna, onda je ovo pismo jedna kratka teorija, a ujedno i uputa za korištenje ignacijanske komunikacije. Ona kaže:
Nacin na koji se medusobno ophodimo je od velike važnosti za prenošenje vjere i za proces odlucivanja.
Budnost, brižnost, pažljivost i potpora Duha Svetoga cine temelj komunikacije.
Postoji nešto što je prije slušanja, tj. primanja: Tek onaj tko umije slušati, zna stvarno i govoriti i odgovarati u protivnomje obicni »zvucnik« ili puki eho koji se reflektira.
Kod razgovora se radi o tome da opazimo i razumijemo misli, tj. objektivni sadržaj, zatim emotivni svijet govornika i naposljetku njegovu stvarnu, cesto iza rijeci skrivenu, poruku. Ovo se može dogoditi samo ako uvijek iznova pazimo na nutarnju slobodu i mir inace drugoga percipiramo tako iskrivljeno kao što uzburkana voda iskrivljeno zrcali okoliš.
Ne radi se o afirmiranju vlastitog mišljenja ili nekog interesa jedne strane, nego o brižnoj zajednickoj potrazi za onim što ce se pokazati istinom i najboljim dobrom.
»Tipicno za Ignacija« je da on ne daje samo pravila na ruku nego odmah i upute za uvježbavanje: Svake veceri tri druga trebaju dati jedan drugome feed bach, tj. provjeru; svaki se vec ujutro treba prilagoditi za susrete toga dana i dvaput dnevno se svjesno pitati kako se osjeca kod razgovora, kod predavanja itd.
O ignacijanskoj umjetnosti komunikacije bi se moglo reci obilje toga: o njegovim uputama za sastavljanje pisama, koji su trebali služiti komunikaciji u Družbi Isusovoj koja je brzo rasla; o njegovim uputama o »bratskom prekoravanju« i njihovim najvažnijim uvjetima; o uvažavanju karaktera doticnoga partnera kod uvježbavanja; o njegovoj neobicnoj sposobnosti u ophodenju s ljudima.
Sve ove i mnoge druge upute pripadaju još uglavnom neuzdignutim blagima ignacijanske duhovnosti.
Pocetke ove umjetnosti susretanja Ignacije je sigurno naucio kroz svoje obrazovanje na dvoru. Ali još više je naucio kroz svoje iskustvo u duhovnim razgovorima u malim grupama i u pojedinacnom vodenju u
duhovnim vježbama.
Medu poznate napomene o komunikaciji spada i prethodna napomena u knjižici duhovnih vježbi:
»Da bi i onaj tko daje duhovne vježbe i onaj tko ih obavlja sebi medusobno više pomogli i koristili, moraju pretpostaviti da svaki dobar kršcanin mora biti više spreman na to da izjavu bližnjega smatra vjerodostojnom, nego da je osuduje« (EB 22).
Koji predznaci za jedan razgovor! Ne postoji jednostrana veza izmedu onoga kojisamo daje i onoga koji samo prima, nego obojica koriste jedno drugom u duhovnom susretu. Koliko li se samo ovdje prethodno povjeruje smatra temeljnom osnovom za svaki razgovor: Dok se, takoreci, ne dokažesuprotno, mora se drugoga uvijek razumjeti »u dobrom (pozitivnom) znacenje«!
Duhovne vježbe su mjesto na kojem postane jasno da se u ignacijanskoj umjetnosti komunikacije naposljetku vodi o tome da se dode do sve dubljeg medusobnog zajedništva i s onim koji je sam u svojoj božanskoj, trojedinoj ljubavi savršeno zajedništvo (communio).
Willi Lambert
|
