Razmišljajući ovih dana o Gospodinovom navještaju o koncu svijeta i konačnom razvrstavanju, prisjećam se ujedno i njegovog poziva da ne čupamo kukolj prije žetve, jer s njim možemo počupati i dobro žito. Kako se ne sjetiti tolikih velikana vjere, poput Pavla ili Augustina, koji bi bili počupani već u startu da se pitalo našu ljudsku 'pravednost'. Potrebno je stoga napraviti jasnu distinkciju između zla samog po sebi i osobe preko koje se u danom trenutku to zlo očitovalo.
Mi smo skloni poistovjetiti zlo i osobu jer nam je lakše boriti se protiv nečeg vidljivog i konkretnog a što ne zahtjeva vjeru. Što više, to zlo koje vidimo na drugom je u većini slučajeva projekcija naših osobnih grijeha. Činjenica je da nam na drugom smeta upravo ono s čime osobno imamo najviše problema. Mislimo svoj problem riješiti tako što ćemo 'savladati' osobu. O ovom bi se dalo na dugo i na široko govoriti, no u ovom trenutku želim samo reći kako u svima nama pored dobrog posijanog sjemena postoji i ono sjemenje koje je posijao neprijatelj Božji, te da nema opravdanja ni za koga koji podiže ruku s kamenom da osudi i presudi, osim ako mu to nije dano po službi. "Zli slugo, zar i ti nisi trebao činiti kao i ja prema tebi!"- jasna je opomena svima nama.
Kod navještaja, koji se sastoji od prokazivanja grijeha i pokazivanja milosrđa Božjeg, uvijek je potrebno razlučiti zlo od osobe po kojoj dolazi sablazan. Ne indentificirati je s njim, nego uvijek ostaviti otvorena vrata za ljubav Božju koja čeka najmanji čin žaljenja zbog počinjenog zla pa da pohiti u susret i zagrljaj izgubljenom. Zato je navještaj uvijek dvojak. S jedne strane, dok pokazuje Krista raspetog, pokazuje grijeh svijeta, a s druge, koliku je ljubav Bog imao prema nama žrtvujući svog Sina zbog našeg spasenja. Ukoliko se naglašava samo jedno uvijek se u opasnosti da ili veći naglasak stavimo na snagu zla te time drugog još više udaljimo i od sebe i od Boga ili da otvorimo vrata većoj preuzetnosti i grijesima protiv milosrđa Božjeg. Isto to važi i za razlučivanje vlastitih nagnuća, koja često puta ne vidimo u jasnom svjetlu jer smo donekle uvjetovani okolnostima.
Da bi se s obećanja Božjih stiglo do njihovih ispunjenja potrebno je vjerom se probiti i izbjeći sve zamke koje stoje na putu do istinskog svjedočanstva. A da bi to bilo moguće potrebno je savladati tri glavna neprijatelja. To su tijelo, svijet i đavo sa svojim slugama. Budući smo ovih dana kroz svakodnevna čitanja dosta slušali o djelovanju ovog zadnjeg, i samo ovo razmatranje usmjerio bih u istom pravcu, te poseban naglasak stavio na esenciju, tj. najveću moguću bol koju jedna osoba može doživjeti u 'geheni', a to je vječna odjeljenost od svog tvorca.
Crkva je kroz svu svoju povijest (Carigradska sinoda, Lateranski sabor, Lionski sabor, Firentinski sabor, Tridentski ... i dr.) govorila o postojanju vječnog pakla u koji duše umrle u teškom grijehu odlaze i trpe paklene muke u "vječnom ognju", od kojih je najgora i najteža ona koja se ogleda U ODJELJENOSTI od Boga. A tu vječnu, konačnu muku svima nama je dano iskusiti djelimično kroz 'prženje savjesti' i nemir koji nastaje u duši onda kada smo se postavili suprotno zakonima Božjim, tj. izašli iz dostupnog svjetla kroz neposluh i svjesno odbijanje ponuđene milosti.
Svi, manje-više, imamo iskustvo odbačenosti i nevoljenosti, bilo da smo se i sami postavljali kao oni koji si olako uzimaju za pravo da odbacuju ljude oko sebe, bilo da smo mi bili ti koji su na svojoj koži osjetili nečiju nemilosrdnost. I to je nešto čime najviše možemo nekoga kazniti . Ne postoji gori šamar od ignoracije, budući on osobu ponižava u njenom najdubljem temelju. U njenom bitku. Odijeliti se znači poslušati dijabolički glas koji u nama proizvodi osjećaj vlastite pravednosti s konačnom namjerom da u nama stvori prezir naspram drugog, te proizvede razdor, nejedinstvo.
Budući smo kršteni u istom Duhu stvaranje odjeljenosti je nešto što najdublje zadire i vrijeđa Duha Svetog. Istina, živimo u vremenu jako naglašenog individualizma i jako naglašenih osobnih prava, tako da govor o jedinstvu i duhovnosti zajedništva, na momente mi se čini tako, izgleda kao prazan i nebitan govor. Vrlo lako zaboravljamo da čak i svjesna, hotimična i slobodno izabrana apostazija još uvijek nije jamstvo da će netko završiti u paklu. Razlog je to zašto Isus insistira na strpljivosti i neosuđivanju, te poziva da konačni sud prepustimo njemu. Nitko od nas ne može imati tu sigurnost kao sam Gospodin, koji vidi sve razloge i motive. Mnogi ljudi na površini često izgledaju kao sinovi pakla samo zato što još uvijek nisu otkrili rijeku Života na kojoj bi ugasili svoju glad za prihvaćanjem (identitetom) i ljubavlju, a njihove reakcije često nisu ništa drugo nego obrambeni obrasci ponašanja.
U ovom virtualnom svijetu nerijetko ćemo susresti ljude koji su sablazan, ako to uopće možemo tako nazvati, u ovom civilizacijskom trenutku, kada čovječanstvo sve više naliči raspojasanoj Sodomi, međutim treba biti svjestan da i među nama vjernicima postoje tolike podjele i razilaženja da je suvislo boriti se protiv 'vanjskih' neprijatelja, a ustrajavati na podjelama tipa: 'Ja sam Pavlov, ja Apolonov', itd. Toliko je toga u nama, čime smo napojeni, a što u mnogim segmentima ne odgovara evanđeoskom duhu. U srcu se često ne nalazi isto što i na usnama.
Zato se pitam: 'Kako je moguće Boga slaviti, a u svom srcu još uvijek njegovati duh pobune, prezira i odjeljenosti? Kako stati pored svog brata ili sestre u hramu Božjem i podići ruke u znak slavljenja, a da ga dan prije toga nismo niti htjeli pozdraviti na ulici? Koga mi lažemo? Drugog ili sebe? Kako mislimo biti dionici kraljevstva Božjeg ako umjesto njega stvaramo 'gehenu' oko sebe? Mislimo li do Boga stići tako što ćemo zaobići drugog i negirati postojanje horizontale križa? Nisu li nemir i vrelina savjesti siguran znak da rješenja treba potražiti u sebi?'
Post je objavljen 30.07.2009. u 23:23 sati.