mistagogy.blog.hr

utorak, 22.07.2008.

U potrazi!


Istine (u duhovnom, a ne materijalnom smislu) nema bez ljubavi, i obrnuto. Nažalost, ona vrlo često nije predmet interesiranja kod osoba koje više naginju čuvstvenom iskustvu vjere, iako je ona ta koja nas oslobađa. S druge strane, čest slučaj je da osobe zaokupirane 'istinom', nikako da usklade istinoljubivost sa gostoljubivošću, te tako ostaju stalno zarobljene svojom pravednošću. Njihov govorni jezik ne zna za prilagodbu drugom i trenutnom stanju duše onog koji stoji nasuprot u spremnosti za uspostavom komunikacije, tj. odnosa u kome će se uz sve uvažavanje i uloženo povjerenje one pronaći kao subjekt koji jest, iako još uvijek nije do kraja ono što u konačnici želi postati. Ta neprilagodba svoj uzrok ima u neprestanoj zaokupiranosti samim sobom i doživljajnom opažanju sebe u svim tim relacijama. To je kao kad trkač gubi utrku jer neprestano promatra svoje udove u pokretu i time im oduzima spontanost i slobodu izražaja, umjesto da svoj pogled drži na cilju ka kojem stremi. On stvari ne doživljava intuitivno, iz srca, nego racionalizira sve i svakoga. U konačnici, njegova mudrost postaje ne-mudrost.
Za strah kažemo da je početak mudrosti, jer pretpostavlja stvaranje alternativnih rješenja do kojih dolazi predviđanjem, no ključno pitanje je 'od koga' nas je strah. Ukoliko je to strah Božji, onda će prije ili kasnije doći do istinske mudrosti, međutim ukoliko je njegov strah od ljudi ili pak iracionalni strah od straha, tj. paradoksalna intencija (koja je u konačnici zamka sotonina, koji mu sugerira da sam mora riješiti problem oslanjajući se isključivo na sebe i svoje snage) onda upada u svojevrsno prokletstvo neučinkovitosti i vrćenja u krug, kome je centar njegova sjena, tj. sujeta koje nikako da se oslobodi.
Postoji jedna priča koja kaže kako se neki čovjek nastojao osloboditi svoje sjene tako što je cijeli jedan dan bježao od nje, trčeći gore-dolje. To promatrahu dvojica ljudi koji su sjedili u hladovini jednog drveta. Kad je jadnik u neka doba pao od iscrpljenosti, jedan od ove dvojice reče: «Pa, bilo je dovoljno da skoči nama u hlad pod ovo drvo i oslobodio bi se svoje sjene!» Međutim, jesu li i ova dvojica bili u cijeloj priči fer igrači? Nisu, jer su ostali kod racionalno-opažajnog. Zadovoljili su se tek konstatacijom, bez čina ljubavi, elitistički raspoloženi. Bili su u posjedu istine, ali ne i u ljubavi. Unatoč oslobođenju po istini ostadoše prikraćeni za spasenje, jer ne postaše vršitelji Riječi. Nisu znali plakati s onima koji plaču, niti se smijati s onima koji se smiju... Nisu se dali oplijeniti kako bi postali 'slični' onima u potrebi, nego su ostali zavaljeni u svom elitizmu, u promatranju i procjenjivanju svih i svega odozgo.
Primijenivši ova opažanja na nas vjernike, mogli bismo reći da su to kršćani koji ulaze u otajstva vjere, no ne stižu do njenog vrhunca, tj. iskustva euharistijskog zajedništva, budući ne razlikuju Tijelo Kristovo. Takvi se poput Jude u neka doba dižu od zajedničkog stola i idu u izdaju ljubavi, koju sve to vrijeme nisu mogli podrediti svojim interesima. Idu u nova pretjerivanja sve dok ne stignu do dna očajničkog nastojanja, smrti duha. Euharistija je izvor i vrhunac vjerničkog života. Da bi bili njeni dionici potrebno je odreći se vlastite pravednosti koju sami sebi dajemo, te biti braća koja nose terete jedni drugima u potrebi. Sveto Pismo kaže kako će pravednik od vjere živjeti, no te pravednosti nema bez izvršavanja onog što vjerom spoznajemo. Nije naš problem toliko u nedostatku znanja što nešto jest, a što nije, nego u nedostatku poslušnosti Riječi, objavljenoj Istini. A do istinske spoznaje se stiže tako što vjerom osiguravamo krepost, a krepošću spoznaju. Ako ostanemo samo na razini znanja (po svjetlu vjere) što nam je činiti, a ne iskoračavamo kreposno u poslušnosti, budući nas znanje obvezuje, nikad nećemo doći do istinske spoznaje, a time niti do postojanosti u vjeri, koja je garant bratoljublju, a ne špekulaciji. Kad naučimo hodati u vjeri, tj. kretati se u Duhu, mi ćemo biti oni koji će u svakom trenutku znati obrazložiti nadu svima onima koji to od nas zatraže, ali i biti oni koji služe drugima. Dakle, opasnost u kojoj se nalazimo jeste u tome da znamo što bi trebalo, a ne znamo kako bi to trebalo, jer to imamo u glavi, ali ne i u srcu. Onaj tko to ima, neće biti na brvnu, u sukobu sa onim tko to ima samo u glavi, nego će to istinsko znanje koristiti u služenju, umjesto u dokazivanju svoje pravednosti. Nije cilj doći samo do značenja teksta u sebi kao što to čine znanstvenici, nego i do odgovora na pitanje: Što to znači za mene osobno? Ako tu nemamo odgovor, uzaludan je sav naš trud u prosvjetljavanju drugih. Nije diskurs istine u filozofiranju, nego u Marijinim riječima: «Što god vam rekne, učinite!»

- 13:35 - Komentari (19) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.07.2008.

»Dizajniranje« s mjerom



REDIZAJN

Kaže se da je »Photoshop« najdjelotvornija kozmetika. To se vidi na gotovo svakoj reklami. Uljepšana i zategnuta ženska i muška lica modela, glumaca, političara, poduzetnika i svih onih koji žele nešto predstaviti, smiješe se sa svih strana. Djeluju uspješno, mladenački, zdravo, puni samopouzdanja i bez ikakvih teškoća. Tko god radi s digitalnim fotografijama, zna što mu znači taj čudesni program. Izrezati neželjenu osobu s fotografije, dodati još jedan cvijet u kućnom dvorištu, ukloniti oblake s neba, promijeniti frizuru, prekriti na licu mrlje i prištiće, izbrisati bore - i dobiti osobu ili prizor kakav se poželi. To što su poneka lica toliko »ispeglana« da bi ih se jedva prepoznalo kada bi ih se srelo na ulici; što takva kuća s okolišem uopće ne postoji osim na slici, više i nije presudno. Važno je predstaviti, upakirati, postići efekt.

Prirodno je da čovjek uljepšava sebe i svoju okolinu, ali je potpuno drugo pitanje u kojoj mjeri i na koji način to radi. Priželjkuje savršenu stvarnost ne samo na fotografijama. Zato često predstavlja sebe i svoju okolinu onako kako želi, a ne kakav uistinu jest. »Dizajnira« svoj život, svijet oko sebe. No, ne sjeti se da u tome može pretjerati, pa se zavarava da je ta »predstava« prava stvarnost. Zavarava se da život nema »bora« prolaznosti, slabosti, neuspjeha, zakazivanja, boli... I sebi i drugima želi prikazati savršen život u kojem prikriva poteškoće, patnju, izdaju, promašaje. Umjesto prave, gleda izobličenu i nepostojeću stvarnost, privid. Čovjek zaboravi da ti »nedostaci« koje izbacuje iz svoje savršene slike daju životu osobni pečat. Postižu da sva lica ne izgledaju isto; da svi ljudi, poput klonova, ne žive jednako. Život dohvatljiv, opipljiv i realan tek je onaj život na čijem se licu vide i »bore«.

Čovjek često »dizajnira« stvarnost, umjesto da je realno prihvaća. Ali tek prihvaćanje životnih »nedostataka« vodi drugačijem uspjehu, drugačijem zadovoljstvu, drugačijem bogatstvu. Suočiti se i prihvatiti život s poteškoćama a ne bježati u imaginarni svijet - bolja je solucija na duge staze. Čuva od ružnoga buđenja u kojem se otkrije da ta savršena stvarnost nije nigdje ni postojala osim u vlastitim glavama i željama. Potrebno je znati razlikovati što se može uljepšati, a čime se bolje suočiti navrijeme.


Valerija Kovač


- 01:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 11.07.2008.

Odmor od ili s knjigom



JEAN VANIER



"O iskustvima kad sam ja bio ranjen i kad sam ranjavao..." (Jean Vanier)
(...)
"Treba se usuditi reći istinu, usuditi se priznati naše krhkosti, a tek tad možemo početi slušati jedni druge, i možemo početi slušati riječ Božju i otkriti jednog ranjivog Boga, koji me poštuje na čudesan način. On je toliko ponizan pred nama, toliko ranjiv pred nama, jer ne želi razbiti vrata, on predlaže."- rekao je Vanier na prošlogodišnjem predstavljanju hrvatskih izdanja (KS) svojih knjiga "Sveta povijest osobe","Pronaći mir" i "Zajednica i rast".

Jean Vanier je inače utemeljitelj zajednice Arka i pokreta Vjera i svjetlo.


Zajedništvo se razlikuje od velikodušnosti. U zajedništvu postoji uzajamnost u odnosu, primanje i davanje ljubavi; svatko daje i svatko prima. Zajedništvo nije ni stapanje ni nadzor, ni moćno posjedovanje. Ono je odnos međusobna povjerenja, utemeljen ne samo na dijeljenju vrijednosti, nego i siromaštva i ograničenja. Zajedništvo sa siromasima preobražava život roditelja i prijatelja, svih onih koji prihvaćaju ući u odnos s njima."- rekla je Jadranka Brnčić u svom osvrtu na ova nova izdanja Kršćanske sadašnjosti.
Vanier svjedoči da slabost može biti izvorom života, da su ljubav i prihvaćanje mogući,da razlike među ljudima nisu nevolja, nego blagoslov.Pokazuje put kojim Crkva odveć rijetko kroči. Crkva rijetko prigrljuje svoju vlastitu posvemašnju nemoć koja je njezin istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim,pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će bogati otkrivati svoje unutarnje siromaštvo te početi dijeliti svoja dobra i svoja srca, a gdje će siromasi pronaći nadu i otkriti da imaju svoje mjesto na zemlji te gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni,moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom Ljubavlju. Nježna Crkva je zajednica nemoćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja, istaknula je Brnčić.
Fra Mirko Kemiveš, OFMCap, prisjetio se kako mu je kao studentu teologije u Milanu 1979. došla u ruke Vanierova knjiga na talijanskom jeziku "Zajednica – mjesto opraštanja islavlja". Posebno ga je dojmila činjenica da tekst nije mogao napisati netko "izvana", neki stručnjak za kršćansku duhovnost, nego netko tko je sve to proživio "na svojoj koži" i tko jako dobro poznaje sve glavne probleme koji nastaju kada skupina ljudi želi živjeti u jednoj kršćanskoj zajednici, i svejedno je li riječ o zajednici "Arka" ili bilo kojoj redovničkoj zajednici, a velike koristi imat će od nje i bračni drugovi i svi koji žive u obitelji. U dopunjenom i proširenom izdanju "Zajednica i rast" Vanier se usudio progovoriti o brojnim problemima koji se javljaju u životu kršćanske zajednice, a o kojima dotadašnji crkveni dokumenti jedva da su nešto progovarali, a u redovničkim zajednicama su to bile teme o kojima se uglavnom "sakrivalo pod tepih". Životno iskustvo koje Vanier u svojim knjigama podijelio vrlo je dragocjen doprinos teologiji zajedništva u pokoncilskom vremenu, zaključio je Kemiveš.
Na kraju se nazočnima obratio i Jean Vanier. Opisao je kako mu se život promijenio kada je počeo živjeti s osobama s hendikepom, s vrlo krhkim osobama koje su mu postupno otkrile njegovu vlastitu ranjivost. To mu je pomoglo da otkrije Božju ranjivost. Kad nekog jako volimo postajemo vrlo ranjivi, njegove geste, pitanja prihvaća li me ili ne, a kad jesmo ljubav što Isus jest, postajemo jako ranjivi. I štoviše napredujemo otkrivamo siromaštvo Božje, ranjivost Božju, Bog nas ništa ne primorava, on nudi, predlaže, a mi možemo reći da ili ne. Nije lako biti Bog, ali nije lako biti ni prijatelj Božji, istaknuo je Vanier.
Osvrćući se na knjige koje su prevedene na hrvatski, Vanier je rekao kako one govore o iskustvu, a ne o teoriji. "O iskustvima kad sam ja bio ranjen i kad sam ranjavao", rekao je Vanier. Treba se usuditi reći istinu, usuditi se priznati naše krhkosti, a tek tad možemo početi slušati jedni druge, i možemo početi slušati riječ Božju i otkriti jednog ranjivog Boga, koji me poštuje na čudesan način. On je toliko ponizan pred nama, toliko ranjiv pred nama, jer ne želi razbiti vrata, on predlaže."


--------------------------------------------------------------------------------------------


SVETA POVIJEST OSOBE
Jean Vanier, Sveta povijest osobe

„Ovu knjigu u engleskom prijevodu nazvao sam 'Naše putovanje kući' jer vjerujem da smo mi ljudi u opasnosti da žrtvujemo humanost i solidarnost radi dosizanja visina“, piše autor u Uvodu ove svoje knjige koja je na hrvatskom izišla u 2. izdanju. On u ovome našem užurbanom svijetu svoje sposobnosti i energije posvećuje ljudima s hendikepom živeći s njima, jer je svjestan da samo dom može zadovoljiti svačije srce.

„Dom je ondje gdje smo zaštićeni, sigurni. Ondje se ne postavlja više pitanje natjecanja jer je dom mjesto zajedništva. 'Ići kući' znači putovati u središte onog što jesmo, na mjesto na kojemu možemo biti ono što jesmo i prihvatiti stvarnost naše ljepote i našeg bola. Prihvaćajući sebe, postajemo sposobni prihvatiti druge takvima kakvi su i spoznati našu zajedničku ljudsku prirodu“, piše Vanier, Kanađanin, bivši mornarički časnik, potom doktor filozofije, a od 1964. osnivač „Arke“, laičke zajednice s osobama s mentalnim hendikepom, koja danas broji preko 120 zajednica u 30 zemalja i na pet kontinenata.

Na njegov poticaj nastao je i „Vjera i svjetlo“, duhovni pokret za osobe s mentalnim hendikepom, njihove roditelje i prijatelje koji se redovito susreću da bi razgovarali, čuli jedni druge, zajedno molili i družili se. U Hrvatskoj ima devet takvih zajednica.




PRONAĆI MIR
Jean Vanier, Pronaći mir

Autor se u ovoj knjizi osvrnuo na aktualne svjetske događaje, uspoređujući izvore neprijateljstva i straha unutar i među pojedincima, zajednicama i nacijama, koji nas ometaju u potrazi za mirom.

Uspostava mira nije samo posao koji treba obavljati vlada, vojska ili diplomati, objašnjava Vanier, već je to zadaća svakoga od nas. Svi možemo postati mirotvorci, a autor nam pokazuje da sasvim obični, nepoznati ljudi mijenjaju naš svijet malo po malo, nalazeći mir u našim susjedstvima i osvjetljavajući nam put za pomirenja.






RAST I ZAJEDNICA

Jean Vanier, Zajednica i rast

Jean Vanier, apostol ljubavi koju dijeli s hendikepiranim osobama iz svoga vlastitog iskustva progovara iskreno, autentično i duboko svjedočki.


Ova knjiga prvenstveno je namijenjena onima koji žive ili žele živjeti u zajednici. No, mnoge se pojedinosti odnose i na obiteljsk život. Dva osnovna elementa u zajednici također su dio života u obitelji: međusobni odnosi, osjećaj pripadnosti i usmjeravanje života zajedničkom cilju i svjedočanstvu.

Na isti način velik dio ove knjige odnosi se na ljude koji su, premda ne žive zajedno, duboko povezani jedni s drugima i redovito se susreću u malim zajednicama da bi podijelili svoju stvarnost i ideale, da bi molili zajedno, međusobno se podržavali i ohrabrivali te bili svjedoci ljubavi i nade u svijetu.



... dio iz knjige "Zajednica i rast"...

U istinskoj zajednici, svatko bi morao moći sačuvati najdublju tajnu svoga bića, koju ne trebamo nužno povjeriti drugima, niti je čak s njima podijeliti. Ima nekih Božjih darova, patnji kao i izvora nadahnuća koje ne moramo nužno podijeliti s cijelom zajednicom. Svatko od nas treba produbljivati svoju vlastitu savjest i duhovni život. Upravo tu leže slabost i snaga zajednice. Slabost zbog nepoznatog u pojedinačnim savjestima koje se, zato što su ljudi slobodni, produbljuju u bezuvjetnom i besplatnom darivanju koje izgrađuje zajednicu; ili pak mogu iznevjeriti ljubav, postati sebičniji, odustati i naškoditi i zajednici. Slabost je i u tome što ako su pojedinac i njegov odnos s Bogom i istinom na prvom mjestu, on ili ona može, ako ih Bog pozove, naći drugo mjesto u zajednici i ne vršiti više funkciju koju zajednica smatra najkorisnijom; on ili ona može čak i fizički napustiti zajednicu. Putovi koje Bog predviđa za pojedince nisu uvijek putovi koji odgovaraju zamislima ljudi na čelu zajednice ili onom što su ljudski razum i iskustvo potvrdili. No, snaga zajednice je i u tome što su joj osobe na prvom mjestu. Nema ničeg jačeg od srca koje ljubi i bezuvjetno se dariva Bogu i ljudima. Ljubav je jača od straha.


Smisao pripadnosti je u tome da po njoj nešto postajemo. Mladi muškarac ili žena napušta obitelj jer ih je počela gušiti; da bi napredovali ka većoj zrelosti potrebno im je nešto drugo, a to je zajednica. Ona je tu da bismo nešto postali i rasli u svojoj osobnoj svijesti. Ukoliko iz nekog razloga postane zagušujuća, tada će osoba morati preuzeti rizik odlaska, bez obzira na to koliko odvajanje može biti bolno. Zajednica kao takva nikada nije sama sebi cilj. Cilj zajednice su ljudi, ljubav i zajedništvo s Bogom. Naravno, navedeno odvajanje nastupit će tek nakon zrelog razlučivanja, a ne samo zato što je bolno biti u zajednici ili zato što je došla nova odgovorna osoba koja nam se ne sviđa!
(...)
Zajednica nastaje kad se prestanemo sakrivati jedni od drugih, kad se prestanemo pretvarati i dokazivati svoju vrijedost drugima. Zidovi su pali i sada zajedno možemo živjeti iskustvo zajedništva. Scott Peck govori o tom iskustvu kao o "čudu" zajednice.
"Jedan posve novi mir silazi na grupu. Čini se da ljudi tiše govore; pa ipak, začuđujuće je što se njihovi glasovi bolje šire prostorijom. Ima trenutaka tišine, no ona nikada nije neugodna. Uistinu, tišina je dobrodošla. Osjeća se spokoj. Ništa više nije strašno. Kaos je završen. To je kao buka zamijenjena glazbom. Ljudi slušaju i mogu čuti. Mirno je."


Jean Vanier, Zajednica i rast

- 14:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.07.2008.

Odmor(na) < misao >

Get this widget | Track details | eSnips Social DNA
s.Valentina Mandarić

- 20:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

TALITA KUM!

Živimo u vremenu velikog protoka informacija i sve užurbanijeg načina života. Toliko je toga što nas zapljuskuje, a da i ne stignemo pravilno odvagati stvari i zauzeti ispravan stav prema njima. «Vrijeme je novac»- kažu neki.

Možda bismo se mogli s njima i složiti, ali kad bi se ta krilatica shvatila na ispravan način. Najčešće je u prijevodu shvaćamo kao «iskoristi vrijeme kako bi imao što više». Nedavno sam čuo još jednu, možda i zanimljiviju od ove gore: «Pare lete zrakom, samo ih treba uhvatiti!», što opet u prijevodu znači da samo trebamo odvojiti potrebno vrijeme, stati na određeno mjesto, biti pozoran, te samo hvatati što ti situacije donose. Vrijeme jesu povjereni talenti. Dar je to koji iziskuje od nas odgovorno ophođenje, ne samo u zauzetosti za vremenite stvari, nego ponajprije prema svojoj duši.

Ne dolazi prvo činjenje kome je vjera pomoć, nego iz vjere, tj. iz preobraženog srca proizlaze dobra djela, koja su ujedno dokaz da naša vjera nije mrtva, nego živa vjera. Ovu krilaticu: vrijeme je novac, vrijeme je povjereni talent.. možemo ispravno shvatiti samo ukoliko ga koristimo na prvom mjestu kao šansu za «biti», a ne samo za «imati». Iskustva nam govore kako u svakodnevnoj trci za materijalnim vrlo često vjeru koristimo kao polugu koju pokrećemo kada nam nešto zapne na tom putu sticanja, što nije ništa drugo nego instrumentalizacija Boga, kao da bi on bio neki aparat koji koristimo da bi se ti naši planovi i obistinili.

U ovo vrijeme godišnjih odmora mnogi koji su obdržavali i onaj minimum odnosa s Bogom, odlaze na «odmor» i od Boga. Ne žele biti opterećeni onim svojim «moram». Po srijedi je zadovoljenje sveg onog truda zbog kojeg su se zapravo i mučili cijelo vrijeme. Kažu: «Pa, i zaslužio sam.

Vrijeme je da malo predahnem i uživam barem ovo malo vremena i dam sebi malo oduška.». No, taj stav samo pokazuje strop njihovih želja i iznosi na čistac istinu o sebi. U velikom broju slučajeva to nije intermeco, predah, akumulacija novih snaga, nego finale igara koje su se igrale cijelu godinu. Način na koji koristimo godišnje odmore nam puno kaže o nama samima. Možda čak i više nego sve izgovorene riječi tijekom godine. Gdje je moje srce? Tko je moj Bog? Godišnji odmori bi morali biti prilika koja nam omogućava da sumiramo dosadašnje djelovanje, uvidimo određene propuste, donesemo jasne zaključke i odluke za buduće pravce djelovanja. Prilika je to kada bismo morali obnoviti snage, a ne se još više udaljiti od Boga.

Ne znam je li ikad potrebnije uzeti k srcu one Isusove riječi: «Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti», kao u vrijeme povratka s godišnjih odmora. Godišnji odmori koji svoj temelj imaju isključivo na užitku kao rezultat mogu donijeti samo tupost, umor i dosadu, ali nikako novu spremnost i elan za život. Ne iznenađuje nas onda činjenica kako se s početka nove školske godine na našim ulicama događa kao neka vrsta transformacije, elana i poleta. Sve izgleda kao da je živnulo i pokrenulo se. Izašlo se iz neke letargije. Događa se nešto novo. Planira se. Pogled se diže sa sebe i gleda se naprijed u budućnost. Sve izgleda kao da ima smisla. Otvaraju se vizije. Nije to samo zato jer smo se «odmorili», nego jer izlazimo iz jednog neprirodnog statičnog stanja, koji može rezultirati samo većom bezvoljnošću.

Istina je i da tijelo treba svoje trenutke opuštanja, ali ti trenuci ne bi nikada smjeli biti cilj, nego sredstvo odmora i obnove, koje nam pomaže ne da samo «imamo», nego da «budemo» ono na što smo i pozvani. Odlazak u planinu ili na naše prelijepo Jadransko more bi nas trebalo ispunjati još većom zahvalnošću zbog prilika u kojima upoznajemo i doživljavamo ljepote Božje. To jest prilika da se oslobodimo od stresnih situacija i pritiska užurbanog života zavedenog potrošačkim materijalizmom, no sloboda od tog «moram» ispuniti očekivanja, ne bi smjela biti izlika za slobodu «od» Boga, nego prilika «za» Boga. Bog nikog ne prisiljava. Bog ne želi da mu pristupamo zato jer mislimo da moramo biti dobri kako bi nas prihvatio. Ne! Bog želi da mu dođemo ovakvi kakvi jesmo, sa svim svojim umorima i opterećenjima kako bi nas on odmorio. Skraćena verzija «uskrsnuća» Jairove kćeri, koju nam donosi Matej, za razliku od Luke i Marka, a o čemu danas slušamo u Crkvi, nam ipak donosi par najbitnijih stvari vezanih za stanje koje je vladalo u ovom slučaju.

Matej nam kaže kako je Isus, nakon što je ušao u Jairovu kuću, izbacio bučno mnoštvo i svirače, koji su oplakivali djevojčicinu smrt, da odstupe i ne nariču jer djevojka nije umrla, nego spava, na što mu se ovi izrugivahu. «A KAD JE SVIJET BIO IZBAČEN, uđe on, primi djevojku za ruku i ona bi uskrišena.» (Mt 9,25) Što reći za tolike kršćane, nego kako su poput ove Jairove kćeri, obamrli i uspavani, omamljena i sekularizirana djeca Božja, kojoj je tako potrebno oslobođenje od mentaliteta ovog svijeta. Toliki bi htjeli biti Božji sinovi i kćeri, a nikako da raskrste s zamamljivom ponudom potrošačkog materijalizma i legalističkom robovanju propisima i pravilima.

Zato će Isus nadstojniku Jairu reći : «"Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!"» (Lk 8,50) Osobna vjera žene, koja je krvarila dvanaest godina, i posrednička Jairova molitva za svoju kći, u oba slučaja je bila dovedena u vezu s obrednim onečišćenjem, koja je Isus zanemario. U prvom, žena se dotiče njegovih resa, a u drugom Isus se dotiče ruke djevojčice dok izgovara «Talita kum!».

No, budući je vjera ta po kojoj se događa obrezanje i očišćenje srca, činjenica da su bili nečisti nije bila prepreka za Isusa da intervenira, nego naprotiv razlog motiviran ljubavlju o koji bi se zasigurno spotakli mnogi «rabiji farizejskog usmjerenja». Ovo vrijeme godišnjih odmora je prilika da raskrstimo i s ovim napastima, koje su lice, a sekulariziram samo posljedica, tj. naličje jednog stanja, koje nema baš nikakve veze sa vjerom, nego s nevjerom ili ako će nekome biti lakše, s malovjernošću.

mistagog

- 17:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.07.2008.

GRABEŽ ILI IZABRANJE ?

Svake godine prigodom godišnjice krunjenja, kralj bi oslobađao jednog zatvorenika. Kada je navršio dvadeset pet godina kraljevanja, osobno je htio otići u zatvor u društvu prvog ministra i cijelog dvora da odluči kojeg zatvorenika osloboditi.
Svaki zatvorenik, nadajuć se da će on biti pomilovan, pripremio je govor u svoju obranu pred kraljem.
- Visočanstvo – reče prvi – ja sam nevin. Neprijatelj me nepravedno optužio i zbog toga sam u zatvoru.
- Mene su – doda drugi – zamijenili za ubojicu, ali ja nisam ubio nikoga.
- Sudac me nepravedno osudio – reče treći.
Svi su pokušavali objasniti kralju nevinost kako bi bili pomilovani.

U jednom kutu bijaše neki čovjek koji se nije usuđivao približiti. Kralj ga upit:
- Zašto to stojiš tamo?
- Jer sam ubio čovjeka, visočanstvo. Ja sam ubojica.
- Zašto si ga ubio?
- Jer me u tom trenutku obuzelo nasilje.
- Iz kojeg razloga?
- Jer nisam uspio sačuvati kontrolu kada sam se naljutio.
Za trenutak nastupi tišina, dok je kralj odlučivao koga pustiti. Onda, uzevši žezlo, reče ubojici:
- Slobodan si.
- Visočanstvo – prigovori prvi ministar – ne bi li bilo pravednije pustiti nekog drugog?
- Kralj odgovori: Upravo zato puštam ovog zločinca, da se ne bi više pokvarili ostali koji tvrde da su tako dobri.

Jedini grijeh koji ne može biti oprošten je onaj koji ne želimo priznati. Potrebno je ispovjediti da smo grješnici, a ne tako dobri kako nekad nastojimo izgledati.
Dovoljno je pročitati prispodobu o pšenici i kukolju, u kojoj Isus prodire u tajnu Zla u svijetu, ili pročitati prispodobu o farizeju i cariniku, da bismo shvatili kako, samo onaj koji ispovijeda svoju ograničenost je sposoban primiti pravednu pomoć.
Na žalost kud god da se okrenemo naići ćemo na tolike koji se trude dokazati svoju pravednost, umnost i zemaljsku mudrost. Isus će takvima reći:
"Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo', pa vaš grijeh ostaje." (Iv 9, 41).
Ako neki slijepac vjeruje da vidi i ne priznaje svoju ograničenost, nikad neće uspjeti naći potrebnu pomoć da riješi svoj problem. Ostat će uskraćen za otajstva Božja, koja će mu ostati skrivena i nikad ih neće upoznati. U današnjem evanđelju vidimo kako Isus slavi Boga Oca što je 'ova otajstva sakrio od umnih i mudrih, a objavio malenima'. A maleni su upravo oni koji se ne nastoje dokazati kao umnici. Iako nekad izgleda da se 'u ovom svijetu' ne umiju snaći, to su osobe jako osjetljive na pokrete srca. Takvi će znati ostati zahvalni za darovana dobra , te će razlikovati dar od darovatelja.
Vrlo čest slučaj patološkog ponašanja pronalazimo kod osoba koje su iskoračile u društveni javni život i stekle određenu reputaciju, čast i ugled. Vrlo im je teško tu idealiziranu sliku o sebi 'održavati' vjerodostojnom u svijetu, tako da se nakon izvjesnog vremena nađu u rascjepu između želja i mogućnosti. Mnoge od njih neslavno okončaju svoju karijeru.
Znamo za onaj Isusov ukor upućen farizejima, kad im je spočitao razloge zbog kojih nemaju vjere. "Nemate vjere, jer tražite slavu jedan od drugog!" Vidimo kako je rak rana vjere tražiti slavu ovog svijeta, časti, pohvale, priznanja, ugled, status... Nasuprot tom i takvom ponašanju imamo brojne bibliske primjere. Npr. Abraham, koji se skrušio i pred Gospodinom i pred bratićem Lotom, svjestan da si ne može prisvojiti nešto a da mu to nije dano odozgor. Naime, njihove sluge su se svađale čija stada idu na bolju ispašu. Abraham je Lotu predložio razlaz kako i njih dvojica ne bi došli u sličnu situaciju, ali s tim da Lot sebi probere pašnjake koje želi. Kad je Lot otišao od njega, izabravši dolinu Jordana, duž koje su u to vrijeme bili najbolji pašnjaci, Abrahamu se objavio Bog rekavši "Budući si tako postupio, od sada ti u nasljeđe dajem sva gorja kanaanska, koja tvoj pogled može obuhvatiti na sjever i jug, istok i zapad." Vidimo kako je skrušenost pred Bogom (koji ide ispred nas, a mi ga SLIJEDIMO), tj. 'malenost' preduvjet viziji i otkrivenju volje Božje, koja je najveće dobro za nas. Upravo ti maleni, koji su do jučer bili na prezir svijetu, postaju po Božjem izabranju velikani duha, koji će u mnogome nadvisiti one od svijeta, zaokupljene sobom, svojim statusom u svijetu, ugledu, časti i moći.

- 21:24 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 05.07.2008.

Odgovornost dioništva

"Svećenik ima dioništvo u biskupovoj odgovornosti propovijedanja Evanđelja, za što ga njegova teološka formacija na poseban način osposobljuje. Zbog toga ima jedinstvenu i neizostavnu ulogu u jamčenju toga uključenja u život Crkve, kojim se izbjegava sklonost stvaranja alternativnih i marginalnih struktura, te koje vodi do dubljeg sudioništva - osobito u župskom okviru - u sakramentalnomm i apostolskom životu Crkve.
Svećenik, pak, ne može vršiti svoju službu u ime obnove ukoliko prema njoj ne gaji stav prihvaćanja, na temelju želje što je sa svakim kršćaninom dijeli po krštenju, a to je rasti u darovima Duha Svetoga."
Ivan Pavao II,
Govor na četvrtoj međunarodnoj konferenciji voditelja karizmatske obnove u Rimu 07. svibnja 1981. godine




_________POĆETAK KARIZMATSKE OBNOVE_________

- 13:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.07.2008.

Tko smo to mi ?

Tuđinci i pridošlice ili sugrađani svetih i ukućani Božji?

U svagdanjim čitanjima kroz godinu Crkva danas stavlja uz čitanje o apostolu Tomi, kojeg danas častimo, i čitanje iz poslanice Efežanima, retke od 19-21 drugog poglavlja, u kojima nas sveti apostol ohrabruje i i potiče da se ne osjećamo kao tuđinci i pridošlice, nego kao sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na temelju apostola i proroka, tj. Crkve kojoj je zaglavni kamen Krist Isus u kojemu je sva građevina povezana i koja raste u sveti hram Božji. (Ef 2,19-21)
Pri razmatranju ovog odlomka na pamet mi padaju riječi pape I.Pavla II, koji je znao istaći kako Crkva treba biti 'dom i škola' zajedništva i da se mi laici trebamo osjećati 'kao na svome' bez straha i bojazni, nego kao živi udovi koji svatko prema primljenom daru može doprinijeti zajedničkom dobru. U svojoj pobudnici "Christifideles laici", izdanoj nakon Sinode biskupa 1987. on u njoj jasno ocrtava prava i dužnosti vjernika laika, te ih time snažno potiče da i oni iskorače u Kristov vinograd, te da se osjećaju pozvani direktno od Gospodina, budući je On taj koji ih delegira.
Nažalost iskustvo nam govori da je još uvijek malo onih koji su postali svjesni svog zvanja i poslnja, tj. svog dostojnstva. Budući nema istinske evangelizacije bez principa delegiranja, opravdano je upitati se zašto se u našoj Crkvi na lokalnoj razini tako malo govori o dostojanstvu laika, te nije li prava kočnica kod onih koji gledaju u opasnosti koje nastaju kod njihovog snažnijeg uključenja, te time ostaju na mrtvoj točki, budući taj veći angažman zahtjeva i angažiraniju prisutnost onih koji su zaduženi za rasuđivanje i upravljanje. Papa Benedikt pak kaže kako se prava opasnost nalazi ukoliko samo gledamo u opasnosti, te pri tom ništa ne poduzimamo.
O ovoj temi bi se dalo na dugo i naširoko promišljati i siguran sam da bilo dosta zanimljivih mišljenja, komentara i odgovora, no za sad sam se odlučio tek iznijeti par slika-simbola koje nam donosi Katekizam i govori TKO SMO TO MI.
Vaš dalji doprinos očekujem kroz komentare uz ispriku svima onima koji se na ovom blogu nisu osjećali 'kao kod kuće', budući je Gospodin rekao da je on s nama uvijek kada su dva ili tri sabrana u njegovo ime. On je taj temelj na kome gradimo, a neko uvjetovano pravilo blogerovo.





Buduća crkva Uskrsnuća Kristova u Mostaru


SIMBOLI CRKVE

753 U Svetom pismu nalazimo mnostvo medjusobno povezanih slika i likova, po kojima Objava govori o neiscrpnom otajstvu Crkve. Slike iz Starog zavjeta inacice su jedne temeljne ideje, "Bozjega naroda". U Novom zavjetu sve te slike nalaze novo srediste uslijed toga sto Krist postaje "Glava" toga naroda, koji je prema tome njegovo Tijelo. Oko tog sredista okupljene su slike "uzete iz pastirskog zivota i poljodjelstva, iz graditeljstva, iz obitelji i zaruka".

754m Tako je Crkva ovcinjak kome je Krist jedini i nuzni ulaz. Ona je takodjer stado kome je sam Bog, kako je unaprijed navijestio, pastir; njegove ovce, iako su im na celu ljudski pastiri, stalno vodi na pasu i hrani sâm Krist, Dobri pastir i Poglavica pastira, koji je zivot svoj dao za ovce.

755m Crkva je nasad ili njiva Bozja. Na toj njivi raste starodrevna maslina kojoj su patrijarsi sveti korijen i u kojoj se dogadja i dogadjat ce se pomirenje izmedju Zidova i pogana. Nju je zasadio bozanski vinogradar kao izabrani vinograd. Krist je istinski trs koji daje zivot i plodnost granama, tj. nama koji po Crkvi ostajemo u Njemu i bez Njega ne mozemo nista uciniti.
756m Jos cesce Crkva se takodjer naziva Bozjom gradjevinom. Gospodin se sam usporedio s kamenom koji su odbacili graditelji a koji je postao kamen zaglavni. Na tom su temelju Crkvu sazidali apostoli i od njega ona prima cvrstocu i povezanost. Tu gradjevinu rese razliciti nazivi: kuca Bozja u kojoj stanuje Bozja obitelj, prebivaliste Bozje u Duhu, sator Bozji medju ljudima (Otk 21,3) i, narocito, sveti hram, koji predstavljaju kamena svetista, a predmetom je hvale svetih Otaca i u liturgiji s pravom usporedjivan sa Svetim gradom, novim Jeruzalemom. U njemu se, doista, mi na zemlji kao zivo kamenje ugradjujemo u duhovni hram. Ivan promatra taj sveti grad kako u casu konacne obnove svijeta, silazi s neba, od Boga, opremljen `kao zarucnica nakicena za svoga muza' (Otk 21,1-2).
757m Crkva se jos naziva `nebeskim Jeruzalemom' i `nasom majkom' (Gal 4,26);opi-sana je kao neokaljana zarucnica neokaljanog Jaganjca, koju je Krist `ljubio i sam sebe predao za nju da je posveti' (Ef 5,25-26). Nju je sebi pridruzio neraskidivim savezom i ne prestaje je `hraniti i njegovati' (Ef 5,29).

- 09:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 02.07.2008.

»Egzorcizam Emily Rose« (The Exorcism of Emily Rose) - redatelj: Scott Derickson; glume: Laura Linney, Tom Wilkinson, Jennifer Carpenter, Campbell Scott...





Marijana Jakovljević "Demoni postoje i djeluju"

Vrlo zanimljiv film »Egzorcizam Emily Rose« bavi se temom od koje mnogi zaziru. Nastao je na temelju istinita događaja, smrti djevojke 1976. godine u Njemačkoj tijekom egzorcizma. Upravo je taj događaj potaknuo Crkvu da donese nove smjernice o egzorcizmu nakon gotovo 400 godina, što je učinjeno Novim obrednikom iz 1999. godine.

Radnja je smještena u SAD, imena likova su izmišljena, a ponekad zastrašujućim vizualnim efektima prikazane su Emilyne (Carpenter) vizije i grčevi. Kroz to se postavlja pitanje postoji li nevidljivi svijet koji ima zloduhe i koliko u njega vjerujemo. Jer svima je lakše i ljepše vjerovati u onaj dobri Božji nevidljivi svijet. No, životne situacije mogu natjerati na drukčija iskustva, pa i cijeli život, poput Emilynog, može biti poslanje da se shvati kako duhovni svijet s demonima postoji, vjerovali u njega ili ne. Emily je bila katolikinja a otac Richard (Wilkinson) nepokolebljiv u vjeri koji joj je uistinu želio pomoći, a optužen je za ubojstvo iz nehaja. Zanimljivo je prikazano suđenje kroz stajališta raznih osoba: liječnika, odvjetnice, tužitelja, antropologa, obitelji, prijatelja. Odvjetnica (Linney) je skeptična ateistica, no vjera o. Richarda potakla ju je na nova razmišljanja. Tužitelj (Scott) je vjernik, metodist, ali pretjerano navezan na činjenice, te i on mora mijenjati stav. Koliko zaista vjerujemo, a koliko se čvrsto držimo samo dokazivog, važno je pitanje, te koliko čovjekov organizam može podnijeti ugnjetavanje Zloga. U svakom slučaju, jedna od donesenih dobrih odluka jest da se egzorcizam smije i mora raditi u nazočnosti liječnika.

Glas Koncila, broj 1 (1645), 1.1.2006.

- 20:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 01.07.2008.

On je uvijek s nama



Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" (Mt 14,22-35)



Međutim, često se uznemirujemo kao da se sami moramo suočiti sa životom, kao da smo siročad, bez Oca. Poput Petra više pozornosti posvećujemo nemirnim valovima za koje se čini da će nas potopiti, nego prisutnosti Isusa koji nas prima za ruku.

Ako se zaustavimo i promatramo boli, probleme, poteškoće, utopit ćemo se u strahu, u tjeskobi, u beznađu. Ali nismo sami! Vjerujmo da postoji Netko tko se brine za nas. U Njega moramo gledati! Uz nas je i onda kada ne primjećujemo njegovu nazočnost. Vjerujmo mu, imajmo povjerenja u Njega i utecimo mu se.em>

Chiara Lubich

- 19:15 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Mol i barka



Duša barke



Da mi je znati što je s onom mojom krhkom barkom što mi se preko noći odriješila s veza i otplovila u nepoznatom pravcu? Zašto je pobjegla kad sam je toliko volio i stalno sebi privlačio? Htio sam je zadržati na svom navozu ili barem na vezu. Bunila se protiv moje ljubavi i želje da joj život obdarim sigurnošću. Iako sam je stalno poučavao kako su pučina i more opasni i nemirni, prepuni zamki za neiskusne barke, otplovila je i to kradom.
Što bi joj smetalo da je ostala ovdje u luci? More je posvuda gotovo jednako slano i mokro. Kad se podigne i zahuči oluja poput ove, moja se duša uskovitla, a valovi, udarajući u me, donose mi intenzivne misli o njoj.
Upitat ću ovu lađu, koja, bez obzira na nevrijeme, ulazi u luku ponosno uspravljenog jarbola, je li ju slučajno negdje srela, ili čula što se s njom dogodilo?

Vidjela sam jednu, poput te, o kojoj govoriš.
Nedavno je u jednoj oluji umalo platila glavom neiskustvo. Odnijeli su je na remont polomljenih rebara, ali ipak živu. Proći će s nekoliko šavova i zakrpa. Žao mi je što joj se dogodila nesreća, ali ona okrivljuje tebe.

Ne bih ulazio u procjenu krivice, odgovorio sam joj žurno, misleći u sebi kako bi i ona mogla, zbog svog ponosa, stradati. Htio sam joj dati nekoliko savjeta, ali ona me samo dostojanstveno odmjerila i nastavila:

Poštujem tvoju dobrotu i ljubav. Ta i ja sam večeras na tvome vezu. Ipak, držim kako bi bilo bolje da si svoju barku naučio vještini moreplovstva, umjesto što si je posesivno držao zavezanu na suhom, dopuštajući joj tek tu i tamo sići u vodu. Ona je ipak načinjena da bi plovila.
Vidiš li galebove, ne možeš ih zamisliti da ne lete, a ti tako načinjen ne možeš ploviti, zar ne? Kad vežeš, veži ljubavlju vjetra, što nadima jedra i vodi lađu k tebi, i drži uvijek raširene ruke za njezin povratak, tad će ti se sigurno vratiti.

Ne sputavaj joj želju da slobodno plovi, otkriva i istražuje nepoznato, kako se njezin put u slobodu ne bi pretvorio u bijeg od tebe. Neka joj tvoje povjerenje i ljubav jamče da u svakoj oluji ima siguran vez na koji će se privezati, nasloniti glavu na voljeno rame i odmoriti.

Ako si je doista razumio i osposobio da bude ono što jest, vjeruj u nju i u njezinu slobodu, tek tada će ti se rado vratiti, pričati svoje doživljaje na tvojim grudima, i ti ćeš biti suradnik njezine misije.
Kad je mirno more, maksimalno popusti svoj stisak, a kad zapuhnu vjetrovi, ne ostavljaj je na labavom vezu, već čvrsto stisni u zagrljaj kako je more ne bi razbilo o hridine!em>

- 15:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

- 11:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #
































































































































































































































































































































































































































































-