|
"O iskustvima kad sam ja bio ranjen i kad sam ranjavao..." (Jean Vanier)
(...)
"Treba se usuditi reći istinu, usuditi se priznati naše krhkosti, a tek tad možemo početi slušati jedni druge, i možemo početi slušati riječ Božju i otkriti jednog ranjivog Boga, koji me poštuje na čudesan način. On je toliko ponizan pred nama, toliko ranjiv pred nama, jer ne želi razbiti vrata, on predlaže."- rekao je Vanier na prošlogodišnjem predstavljanju hrvatskih izdanja (KS) svojih knjiga "Sveta povijest osobe","Pronaći mir" i "Zajednica i rast".
Jean Vanier je inače utemeljitelj zajednice Arka i pokreta Vjera i svjetlo.
Zajedništvo se razlikuje od velikodušnosti. U zajedništvu postoji uzajamnost u odnosu, primanje i davanje ljubavi; svatko daje i svatko prima. Zajedništvo nije ni stapanje ni nadzor, ni moćno posjedovanje. Ono je odnos međusobna povjerenja, utemeljen ne samo na dijeljenju vrijednosti, nego i siromaštva i ograničenja. Zajedništvo sa siromasima preobražava život roditelja i prijatelja, svih onih koji prihvaćaju ući u odnos s njima."- rekla je Jadranka Brnčić u svom osvrtu na ova nova izdanja Kršćanske sadašnjosti.
Vanier svjedoči da slabost može biti izvorom života, da su ljubav i prihvaćanje mogući,da razlike među ljudima nisu nevolja, nego blagoslov.Pokazuje put kojim Crkva odveć rijetko kroči. Crkva rijetko prigrljuje svoju vlastitu posvemašnju nemoć koja je njezin istinski zavičaj, mjesto gdje boravi Bog. Crkva je, međutim,pozvana biti most među svjetovima, stvarati zajednice milosrđa gdje će bogati otkrivati svoje unutarnje siromaštvo te početi dijeliti svoja dobra i svoja srca, a gdje će siromasi pronaći nadu i otkriti da imaju svoje mjesto na zemlji te gdje će svi zajedno, bogati i siromašni, nadareni i prikraćeni,moćni i nemoćni, otkriti da ih Bog sve obavija svojom Ljubavlju. Nježna Crkva je zajednica nemoćnih ljudi koji dopuštaju da preko njih Bog iskazuje svoju žudnju za dobrom svih ljudi i svih stvorenja, istaknula je Brnčić.
Fra Mirko Kemiveš, OFMCap, prisjetio se kako mu je kao studentu teologije u Milanu 1979. došla u ruke Vanierova knjiga na talijanskom jeziku "Zajednica – mjesto opraštanja islavlja". Posebno ga je dojmila činjenica da tekst nije mogao napisati netko "izvana", neki stručnjak za kršćansku duhovnost, nego netko tko je sve to proživio "na svojoj koži" i tko jako dobro poznaje sve glavne probleme koji nastaju kada skupina ljudi želi živjeti u jednoj kršćanskoj zajednici, i svejedno je li riječ o zajednici "Arka" ili bilo kojoj redovničkoj zajednici, a velike koristi imat će od nje i bračni drugovi i svi koji žive u obitelji. U dopunjenom i proširenom izdanju "Zajednica i rast" Vanier se usudio progovoriti o brojnim problemima koji se javljaju u životu kršćanske zajednice, a o kojima dotadašnji crkveni dokumenti jedva da su nešto progovarali, a u redovničkim zajednicama su to bile teme o kojima se uglavnom "sakrivalo pod tepih". Životno iskustvo koje Vanier u svojim knjigama podijelio vrlo je dragocjen doprinos teologiji zajedništva u pokoncilskom vremenu, zaključio je Kemiveš.
Na kraju se nazočnima obratio i Jean Vanier. Opisao je kako mu se život promijenio kada je počeo živjeti s osobama s hendikepom, s vrlo krhkim osobama koje su mu postupno otkrile njegovu vlastitu ranjivost. To mu je pomoglo da otkrije Božju ranjivost. Kad nekog jako volimo postajemo vrlo ranjivi, njegove geste, pitanja prihvaća li me ili ne, a kad jesmo ljubav što Isus jest, postajemo jako ranjivi. I štoviše napredujemo otkrivamo siromaštvo Božje, ranjivost Božju, Bog nas ništa ne primorava, on nudi, predlaže, a mi možemo reći da ili ne. Nije lako biti Bog, ali nije lako biti ni prijatelj Božji, istaknuo je Vanier.
Osvrćući se na knjige koje su prevedene na hrvatski, Vanier je rekao kako one govore o iskustvu, a ne o teoriji. "O iskustvima kad sam ja bio ranjen i kad sam ranjavao", rekao je Vanier. Treba se usuditi reći istinu, usuditi se priznati naše krhkosti, a tek tad možemo početi slušati jedni druge, i možemo početi slušati riječ Božju i otkriti jednog ranjivog Boga, koji me poštuje na čudesan način. On je toliko ponizan pred nama, toliko ranjiv pred nama, jer ne želi razbiti vrata, on predlaže."
--------------------------------------------------------------------------------------------
Jean Vanier, Sveta povijest osobe
„Ovu knjigu u engleskom prijevodu nazvao sam 'Naše putovanje kući' jer vjerujem da smo mi ljudi u opasnosti da žrtvujemo humanost i solidarnost radi dosizanja visina“, piše autor u Uvodu ove svoje knjige koja je na hrvatskom izišla u 2. izdanju. On u ovome našem užurbanom svijetu svoje sposobnosti i energije posvećuje ljudima s hendikepom živeći s njima, jer je svjestan da samo dom može zadovoljiti svačije srce.
„Dom je ondje gdje smo zaštićeni, sigurni. Ondje se ne postavlja više pitanje natjecanja jer je dom mjesto zajedništva. 'Ići kući' znači putovati u središte onog što jesmo, na mjesto na kojemu možemo biti ono što jesmo i prihvatiti stvarnost naše ljepote i našeg bola. Prihvaćajući sebe, postajemo sposobni prihvatiti druge takvima kakvi su i spoznati našu zajedničku ljudsku prirodu“, piše Vanier, Kanađanin, bivši mornarički časnik, potom doktor filozofije, a od 1964. osnivač „Arke“, laičke zajednice s osobama s mentalnim hendikepom, koja danas broji preko 120 zajednica u 30 zemalja i na pet kontinenata.
Na njegov poticaj nastao je i „Vjera i svjetlo“, duhovni pokret za osobe s mentalnim hendikepom, njihove roditelje i prijatelje koji se redovito susreću da bi razgovarali, čuli jedni druge, zajedno molili i družili se. U Hrvatskoj ima devet takvih zajednica.
Jean Vanier, Pronaći mir
Autor se u ovoj knjizi osvrnuo na aktualne svjetske događaje, uspoređujući izvore neprijateljstva i straha unutar i među pojedincima, zajednicama i nacijama, koji nas ometaju u potrazi za mirom.
Uspostava mira nije samo posao koji treba obavljati vlada, vojska ili diplomati, objašnjava Vanier, već je to zadaća svakoga od nas. Svi možemo postati mirotvorci, a autor nam pokazuje da sasvim obični, nepoznati ljudi mijenjaju naš svijet malo po malo, nalazeći mir u našim susjedstvima i osvjetljavajući nam put za pomirenja.
Jean Vanier, Zajednica i rast
Jean Vanier, apostol ljubavi koju dijeli s hendikepiranim osobama iz svoga vlastitog iskustva progovara iskreno, autentično i duboko svjedočki.
Ova knjiga prvenstveno je namijenjena onima koji žive ili žele živjeti u zajednici. No, mnoge se pojedinosti odnose i na obiteljsk život. Dva osnovna elementa u zajednici također su dio života u obitelji: međusobni odnosi, osjećaj pripadnosti i usmjeravanje života zajedničkom cilju i svjedočanstvu.
Na isti način velik dio ove knjige odnosi se na ljude koji su, premda ne žive zajedno, duboko povezani jedni s drugima i redovito se susreću u malim zajednicama da bi podijelili svoju stvarnost i ideale, da bi molili zajedno, međusobno se podržavali i ohrabrivali te bili svjedoci ljubavi i nade u svijetu.
... dio iz knjige "Zajednica i rast"...
U istinskoj zajednici, svatko bi morao moći sačuvati najdublju tajnu svoga bića, koju ne trebamo nužno povjeriti drugima, niti je čak s njima podijeliti. Ima nekih Božjih darova, patnji kao i izvora nadahnuća koje ne moramo nužno podijeliti s cijelom zajednicom. Svatko od nas treba produbljivati svoju vlastitu savjest i duhovni život. Upravo tu leže slabost i snaga zajednice. Slabost zbog nepoznatog u pojedinačnim savjestima koje se, zato što su ljudi slobodni, produbljuju u bezuvjetnom i besplatnom darivanju koje izgrađuje zajednicu; ili pak mogu iznevjeriti ljubav, postati sebičniji, odustati i naškoditi i zajednici. Slabost je i u tome što ako su pojedinac i njegov odnos s Bogom i istinom na prvom mjestu, on ili ona može, ako ih Bog pozove, naći drugo mjesto u zajednici i ne vršiti više funkciju koju zajednica smatra najkorisnijom; on ili ona može čak i fizički napustiti zajednicu. Putovi koje Bog predviđa za pojedince nisu uvijek putovi koji odgovaraju zamislima ljudi na čelu zajednice ili onom što su ljudski razum i iskustvo potvrdili. No, snaga zajednice je i u tome što su joj osobe na prvom mjestu. Nema ničeg jačeg od srca koje ljubi i bezuvjetno se dariva Bogu i ljudima. Ljubav je jača od straha.
Smisao pripadnosti je u tome da po njoj nešto postajemo. Mladi muškarac ili žena napušta obitelj jer ih je počela gušiti; da bi napredovali ka većoj zrelosti potrebno im je nešto drugo, a to je zajednica. Ona je tu da bismo nešto postali i rasli u svojoj osobnoj svijesti. Ukoliko iz nekog razloga postane zagušujuća, tada će osoba morati preuzeti rizik odlaska, bez obzira na to koliko odvajanje može biti bolno. Zajednica kao takva nikada nije sama sebi cilj. Cilj zajednice su ljudi, ljubav i zajedništvo s Bogom. Naravno, navedeno odvajanje nastupit će tek nakon zrelog razlučivanja, a ne samo zato što je bolno biti u zajednici ili zato što je došla nova odgovorna osoba koja nam se ne sviđa!
(...)
Zajednica nastaje kad se prestanemo sakrivati jedni od drugih, kad se prestanemo pretvarati i dokazivati svoju vrijedost drugima. Zidovi su pali i sada zajedno možemo živjeti iskustvo zajedništva. Scott Peck govori o tom iskustvu kao o "čudu" zajednice.
"Jedan posve novi mir silazi na grupu. Čini se da ljudi tiše govore; pa ipak, začuđujuće je što se njihovi glasovi bolje šire prostorijom. Ima trenutaka tišine, no ona nikada nije neugodna. Uistinu, tišina je dobrodošla. Osjeća se spokoj. Ništa više nije strašno. Kaos je završen. To je kao buka zamijenjena glazbom. Ljudi slušaju i mogu čuti. Mirno je."
Jean Vanier, Zajednica i rast
|
