|
Istine (u duhovnom, a ne materijalnom smislu) nema bez ljubavi, i obrnuto. Nažalost, ona vrlo često nije predmet interesiranja kod osoba koje više naginju čuvstvenom iskustvu vjere, iako je ona ta koja nas oslobađa. S druge strane, čest slučaj je da osobe zaokupirane 'istinom', nikako da usklade istinoljubivost sa gostoljubivošću, te tako ostaju stalno zarobljene svojom pravednošću. Njihov govorni jezik ne zna za prilagodbu drugom i trenutnom stanju duše onog koji stoji nasuprot u spremnosti za uspostavom komunikacije, tj. odnosa u kome će se uz sve uvažavanje i uloženo povjerenje one pronaći kao subjekt koji jest, iako još uvijek nije do kraja ono što u konačnici želi postati. Ta neprilagodba svoj uzrok ima u neprestanoj zaokupiranosti samim sobom i doživljajnom opažanju sebe u svim tim relacijama. To je kao kad trkač gubi utrku jer neprestano promatra svoje udove u pokretu i time im oduzima spontanost i slobodu izražaja, umjesto da svoj pogled drži na cilju ka kojem stremi. On stvari ne doživljava intuitivno, iz srca, nego racionalizira sve i svakoga. U konačnici, njegova mudrost postaje ne-mudrost.
Za strah kažemo da je početak mudrosti, jer pretpostavlja stvaranje alternativnih rješenja do kojih dolazi predviđanjem, no ključno pitanje je 'od koga' nas je strah. Ukoliko je to strah Božji, onda će prije ili kasnije doći do istinske mudrosti, međutim ukoliko je njegov strah od ljudi ili pak iracionalni strah od straha, tj. paradoksalna intencija (koja je u konačnici zamka sotonina, koji mu sugerira da sam mora riješiti problem oslanjajući se isključivo na sebe i svoje snage) onda upada u svojevrsno prokletstvo neučinkovitosti i vrćenja u krug, kome je centar njegova sjena, tj. sujeta koje nikako da se oslobodi.
Postoji jedna priča koja kaže kako se neki čovjek nastojao osloboditi svoje sjene tako što je cijeli jedan dan bježao od nje, trčeći gore-dolje. To promatrahu dvojica ljudi koji su sjedili u hladovini jednog drveta. Kad je jadnik u neka doba pao od iscrpljenosti, jedan od ove dvojice reče: «Pa, bilo je dovoljno da skoči nama u hlad pod ovo drvo i oslobodio bi se svoje sjene!» Međutim, jesu li i ova dvojica bili u cijeloj priči fer igrači? Nisu, jer su ostali kod racionalno-opažajnog. Zadovoljili su se tek konstatacijom, bez čina ljubavi, elitistički raspoloženi. Bili su u posjedu istine, ali ne i u ljubavi. Unatoč oslobođenju po istini ostadoše prikraćeni za spasenje, jer ne postaše vršitelji Riječi. Nisu znali plakati s onima koji plaču, niti se smijati s onima koji se smiju... Nisu se dali oplijeniti kako bi postali 'slični' onima u potrebi, nego su ostali zavaljeni u svom elitizmu, u promatranju i procjenjivanju svih i svega odozgo.
Primijenivši ova opažanja na nas vjernike, mogli bismo reći da su to kršćani koji ulaze u otajstva vjere, no ne stižu do njenog vrhunca, tj. iskustva euharistijskog zajedništva, budući ne razlikuju Tijelo Kristovo. Takvi se poput Jude u neka doba dižu od zajedničkog stola i idu u izdaju ljubavi, koju sve to vrijeme nisu mogli podrediti svojim interesima. Idu u nova pretjerivanja sve dok ne stignu do dna očajničkog nastojanja, smrti duha. Euharistija je izvor i vrhunac vjerničkog života. Da bi bili njeni dionici potrebno je odreći se vlastite pravednosti koju sami sebi dajemo, te biti braća koja nose terete jedni drugima u potrebi. Sveto Pismo kaže kako će pravednik od vjere živjeti, no te pravednosti nema bez izvršavanja onog što vjerom spoznajemo. Nije naš problem toliko u nedostatku znanja što nešto jest, a što nije, nego u nedostatku poslušnosti Riječi, objavljenoj Istini. A do istinske spoznaje se stiže tako što vjerom osiguravamo krepost, a krepošću spoznaju. Ako ostanemo samo na razini znanja (po svjetlu vjere) što nam je činiti, a ne iskoračavamo kreposno u poslušnosti, budući nas znanje obvezuje, nikad nećemo doći do istinske spoznaje, a time niti do postojanosti u vjeri, koja je garant bratoljublju, a ne špekulaciji. Kad naučimo hodati u vjeri, tj. kretati se u Duhu, mi ćemo biti oni koji će u svakom trenutku znati obrazložiti nadu svima onima koji to od nas zatraže, ali i biti oni koji služe drugima. Dakle, opasnost u kojoj se nalazimo jeste u tome da znamo što bi trebalo, a ne znamo kako bi to trebalo, jer to imamo u glavi, ali ne i u srcu. Onaj tko to ima, neće biti na brvnu, u sukobu sa onim tko to ima samo u glavi, nego će to istinsko znanje koristiti u služenju, umjesto u dokazivanju svoje pravednosti. Nije cilj doći samo do značenja teksta u sebi kao što to čine znanstvenici, nego i do odgovora na pitanje: Što to znači za mene osobno? Ako tu nemamo odgovor, uzaludan je sav naš trud u prosvjetljavanju drugih. Nije diskurs istine u filozofiranju, nego u Marijinim riječima: «Što god vam rekne, učinite!»
|
