mistagogy.blog.hr

Dva mlada Moravca èula su za otok na zapadnoj strani Indije na kojem je jedan ateistièki britanski vlasnik imao dvije do tri tisuæe robova. Vlasnik je rekao: "Nikakav propovjednik i nikakav crkvenjak ne može ostati na ovom otoku. Doživi li brodolom, držat æemo ga u odvojenoj kuæi dok ne doðe vrijeme da ode, ali nikad neæe moæi ni s kim razgovarati o Bogu. Dosta mi je svih tih besmislica."
Dva mlada Moravca su èula za to. Potom su otišli jednom britanskom plantažeru da sami sebe prodaju u roblje kako bi mogli sebi platiti put do tog otoka s robljem, buduæi ih ovaj nije htio prevesti. Nije im, naime, platio više nego za bilo kojeg drugog roba.
Kad je brod napuštao pristanište u Hamburgu, te ulazio u Sjeverno more, došli su Moravci iz Herrenhuta da vide ovu dvojicu mladiæa kako odlaze u svojim ranim dvadesetim da se nikad više ne vrate. Ovo nije bio mandat na èetri godine; prodali su se u ropstvo do kraja života. Kao robovi mogli su biti vjernici kršæani meðu drugima. Obitelji su plakale jer su znali da se nikad više neæe vratiti. Mnogi su ih promatrali s nevjericom.
Dok se brod odmicao od obale i dok su kuæe na obali postajale manje, njih dvojica su došla na krmu broda, zagrlili se i podigli po jednu slobodnu ruku u zrak, te povikali posljednje rijeèi koje su se od njih mogle èuti:
"Neka Janje koje je bilo zaklano primi èast za svoje trpljenje!"
Ovaj usklik je postao geslo moravskih misija.

Svjedoci smo sve ubrzanijeg razvoja znanosti na gotovo svim podruèjima ljudskog djelovanja. Razlog tomu je dostupnost resursa i ogroman protok informacija. Ritam ljudskog življenja se dramatièno ubrzava a da se i ne stignu ispravno vrednovati dometi tog i takvog življenja. Sve èešæi prigovori znanosti su kako ona postaje neka vrsta 'pseudoreligije', koja ne samo da barata izvjesnim èinjenicama, nego i nameæe smisao ljudskom življenju. Protivnici ovakvog pogleda znanosti prema kulturi življenja su skloniji da kažu kako je to stanje više stvar naše nemoæi, nego izraz znanstvenog 'nasilja' nad èovjekom, no zar najskorija sporenja oko ustava EU, iz kojeg se izbacuje Bog, ne govore u prilog toj i takvoj konstataciji. Na djelu je kreacionizam, ali onaj bez Boga.

U drugoj polovici prošlog stoljeæa, kada je ovaj proces bio još uvijek u svom zamahu, znala su se èuti mišljenja kako æe se na koncu znanost i vjera 'poljubiti', tj. zagrliti u meðusobnom prihvaæanju, ali najnoviji pokazatelji govore kako do ostvarenja toga sna neæe doæi baš tako brzo, nego naprotiv, taj jaz biva sve veæi. Zašto je to tako?- logièno je pitanje koje nam se nameæe samo od sebe, te što onda možemo oèekivati od tog i takvog svijeta? Bilo bi neodgovorno prepustiti se i iæi kao 'guske u maglu', a da se ozbiljno ne zamislimo nad ovim znakovima vremena i ne pokušamo pronaæi izlaz, te ustvrditi kako 'kontrolori svijeta' neæe iskoristi trenutnu situaciju u svoju korist. Povijest je prepuna svjedoèanstava koja govore o nezasitoj gladi i težnji èovjekovoj da vlada i kontrolira drugim, pa stoga i pesimistièki stav prema takvoj buduænosti ima svoje opravdanje. Napredak znanosti ne donosi sa sobom samo pogodnosti, nego i moguæe strahote.

Znanost kao 'pseudoreligija' ne može odgovoriti na èovjekovu osnovnu potrebu, tj. na smisao življenja, nego samo potisnuti još dublje traganje za ovim odgovorom, a upravo je to ono što u èovjeku stvara egzistencijalni nemir. Odgovor na egzistencijalna životna pitanja nije pitanje 'opstanka' kako ga je svestrano pokušala predstaviti 'evolucionistièka' teorija, nego se on nalazi s onu stranu smrti, o èemu nas ujedno i uèi današnja svetkovina Uznesenja Marijinog, koju je, hvala Bogu, i Hrvatska uvrstila meðu državne praznike. Buduæi smo kao hrvati-katolici kroz povijest bili poznati po èašæenju ovog 'Velikog transitia', tj. Velike Gospe, i koji se meðu rijetkima u svijetu možemo pohvaliti odanošæu svojoj Majci, ne mogu a da se, razmišljajuæi o postkomunistièkoj 'tranziciji' zemalja koje na sve moguæe naèine, po principu brže-bolje, pokušavaju uæi u EU, ne zapitam o kakvom je to 'prijelazu' rijeè ako on u svojoj konaènici neæe sadržavati govor o Bogu, a o njegovoj i našoj Majci Mariji još manje.

Razmišljajuæi nad Rahnerovim odgovorom, koji je dao Sunensu na upit o razlozima opadanja Marijanske pobožnosti u Crkvi opæenito, na što je Rahner odgovorio kako je rijeè o težnji èovjeka da od kršæanstva napravi ideologiju, apstrakciju, a da apstrakciji nije potrebna majka, došao sam do jednostavnog zakljuèka što niti zajednica europskih zemalja ne želi Crkvu za majku, te zašto je Kristov namjesnik Ivan Pavao II , koji je ujedno bio i veliki štovatelj Marijin, kod svog zadnjeg pohoda Hrvatskoj , izrekao upravo nama hrvatima onu Isusovu: Bit æete mi svjedoci!Zasigurno bismo mogli ustvrditi kako u Europi postoje i mnogi drugi narodi s bogatijom tradicijom i Crkvenom i onom kulturološkom, meðutim za biti dio povorke, o èemu svjedoèe današnja brojna hodoèašæa duž Lijepe naše,nije potrebno biti uèen i velik na ljudski naèin.

Velièina hrvatskog naroda na poseban naèin je došla do izražaja u minulom domovinskom ratu, kada je 'hrvatski David' s krunicom oko vrata i goloruk krenuo na 'Golijata'.Ljudskim oèima gledano niti Marija nije bila ona koja se isticala neèim velikim. Njena velièina je bila u njenoj malenosti preko koje je dopustila da bude 'milosti puna' i da Bog preko nje uèini 'velika djela'. Ako nam je prije ovaj Papin poziv i izgledao malo èudan i ako nas je dovodio u nedoumicu glede naših sposobnosti, onda to više ne bi trebao biti ako srcem vjerujemo da naša velièina nije u bogatstvu, znanju i uspješnosti na naèin kako ga postižu 'sinovi svijeta', nego da se istinsko bogatstvo kako èovjeka, tako i jednog naroda nalazi u njegovom srcu. Uvijek vjerna Hrvatska rijeèi su koje i danas na poseban naèin odzvanjaju u našim ušima.

Kao što je Marija slijedila Sina sve do križa i žrtvovala samu sebe, dopuštajuæi da joj maè do kraja probije srce, isto tako, unatoè raznim protektorima, ovaj narod je ostao vjeran Isusu, Mariji i Petru, tj. Crkvi. Vjera u Boga, odanost Majci i vjernost Crkvi su minulih stoljeæa bili temelji na kojima je jedan tako mali narod i mogao opstati. Razlog zašto hrvatski èovjek na poseban naèin slavi Uznesenje Marijino jeste upravo poruka koju odašilje ovaj blagdan, a to je PORUKA NADE, upravo suprotna ovoj znanstvenoj 'pseudoreligiji'. Iako materijalno nemoæni, pred tolikim nadiruæim 'Golijatima' današnjice, bilo bi potrebno iznova probuditi pozaspale nade i otkriti iznova snagu duhovne svemoæi vjerujuæih, a to æemo postiæi samo još zauzetijim angažmanom na ponovnoj 'inkulturaciji' u hrvatsko društvo, a ona nije moguæa više na folkloristièki naèin, nego samo i jedino preko duhovne obnove hrvatskog èovjeka, vjernika laika, kao jedinog naèina otpora sve prisutnijem prodoru sekularizma, kako u društvene, tako i crkvene pore.

Apstrakcija, tj. magla, u koju pojedinci ulaze poput gusaka, i pred kojom se kao narod nalazimo jest taj relativizam vrijednosti, kojem se možemo i moramo suprotstaviti samo ukoliko priznamo Crkvu kao Majku, koja nam je u ova vremena jedina spremna pružiti istinsku nadu. Svojim Uzašašæem i dušom i tijelom Marija je postala sveprisutna (za razliku od drugih svetaca koji su samo dušom kod Boga), te je u svijetu kao cjelini prisutnija od bilo koje druge žene. Ona je Kraljica neba i zemlje. Ona je Majka i svake kršæanske obitelji o kojoj se brine i za duhovne i materijalne potrebe. Ona je Kraljica Hrvata. Ona je most do Isusa preko koga on ustolièuje svoje Kraljevstvo u našim srcima. Ona je naš putokaz koji upuæuje: 'Što god vam rekne, uèinite!'. Ona je ona koja se ne uzdiže i ne stavlja sebe u središte, niti se uzdiže iznad Boga, niti iznad èovjeka, nego još od prvog trenutka kad je pohodila Elizabetu,ona je ona koja slijedi Isusa, a nakon Uzašašæa pohaða svakog od nas, posreduje za nas i pomaže nam.

Na ovim našim prostorima prvo svetište njoj posveæeno jeste Dioklecijanov mauzolej u Splitu, današnja katedrala, a brojna druga raširiše se i u Trsat, Sinj, Bistricu, Aljmaš i dr. Možemo li se onda s pravom pitati je li Gospin kult prenaglašen u našem narodu, te isticati potrebu 'prizemljenja' ove pobožnosti? Ili se možda potruditi da on još sjajnije zasvijetli pred našim oèima tako što æemo se još više utjecati SVEPRISUTNOJ MAJCI ?

Neka nas ova 'Magna Mariae' potakne u odluènijem nasljedovanju Isusa, tako što æemo znati biti maleni kako bi postali veliki u oèima Božjim.
Što je otpad od vjere sve veæi, to je i njena intervencija sve prisutnija. Zvuèi li nam to èudno ili logièno? Zadnja dva stoljeæa neki nazivaju i 'marijanska'. Buduæi znanost sve više napreduje nije li èudno da se njena sve brojnija ukazanja diljem svijeta nazivaju 'primitivistièki kult'? Zar ne bi po logici znanosti trebalo biti upravo suprotno? Ili je posrijedi nešto drugo? Majèina zabrinutost, npr.? Nije li možda ona 'veliki znak nade i putokaz' èovjeèanstvu, koji se kao gubi u magli apstraktnog poput siroèeta, a kojem ona dovikuje : "Ja sam vaša Majka. Ne bojte se. Ja sam s vama. Pohaðam vas kako bi vas povela ka Isusu. Ne budite oni koji sami sebe osuðuju. Ne želim da i jedan od vas propadne, zato ne dižite 'svoj sud' iznad Božjeg. Nemate nikakvog razloga da odbacite Ljubav i prezrete Milosrðe.

Nada uvijek postoji. Ja vam to poruèujem svojim Uzašašæem. Iako sam u oèima ljudi bila ona koja je izgubila i koja nije imalarazloga za nadu, ja sam vjerovala i nadala se jer sam smisao svog života pronalazila onkraj ovovremenih stvari. Ja sam tu da vas na to podsjetim i pomognem vam da i vi otkrijete razloge za nadu. To je svrha moje sveprisutnosti. Neka nas ova 'Magna Mariae' potakne u odluènijem nasljedovanju Isusa, tako što æemo znati biti maleni kako bi postali veliki u oèima Božjim. Da bismo postali prvi, nastojmo biti zadnji. Odrecimo se napasti da preko bogaæenja steknemo osjeæaj 'boga'. Odrecimo se oholosti koja se hrani društvenim ili crkvenim statusom. Odrecimo se slave, èasti i priznanja, te vlastite samopravednosti kako ne bi izgubili vjeru. Nek nam bližnji ne bude takmac na putu do vlastite velièine, nego brat kojem uèinismo dobro tako što mu priznajemo darovano dostojanstvo. I dao Bog da ne ostanemo samo zaneseni ovom svetkovinom i ne upadnemo u napast da kažemo: Dobro nam je ovdje. Naèinimo sjenice.- kao što rekoše nakon svog 'usnuæa' na brdu preobraženja Petar, Ivan i Jakov, kad vidješe preobraženog Isusa,nego prihvatimo èinjenicu da se samo preko križa stiže do istinske proslave.

Neka nas ova svetkovina potakne da svladamo strah od križa i potrebe svakodnevnog umiranja sebi, kako bi što manje bilo onih koji za ubojstvo kažu : Oèistila sam se. I neka nam majka domovina bude istinska majka, koja svojoj djeci ne daje milostinju, nego koja skrbi, ne kao strani partner i maæeha, veæ kao ona koja nas ljubi i istinski se brine za svoju djecu.
mistagog

*Bog se objavljuje u prirodi
*Ilija pred Bogom koji se otkriva u šapatu lahora (1 Kr 19,9.11-13)
*Od njih je po tijelu i Krist (Rim 9,1-5)
*Kad spazi vjetar, poplaši se (Mt 14,22-33)

BOG SE OBJAVLJUJE U PRIRODI

Za prvo èitanje imamo odlomak o Iliji u spilji na svetoj gori Horebu. Iz cijelog 19. poglavlja Prve knjige o kraljevima, odakle je uzet ovaj odlomak, znademo da je to prorokova obnova u zvanju. Umoran od državnog progona i nikakva odaziva Izraelaca, Ilija se sklonio u pustinju i poželio umrijeti, jer više nije vidio smisla u proroèkom zvanju i zemaljskom životu. Bog mu je poslao po anðelu hranu i pozvao ga na put dug 400 km na svetu goru Horeb. Tamo mu se objavio uz "šapat laganog i blagog lahora". Nakon tog doživljaja Ilija se vratio u Izrael, uzeo sebi za pomoænika Elizeja i nastavio svoje proroèko djelovanje.
U evanðelju Isus dolazi uèenicima u kasne noæne sate po vodi uzburkanoga Genezaretskog jezera. Objavljuje svoj božanski identitet: "Ja sam, ne bojte se!" Petar "spazi vjetar, poène tonuti" i vapi Isusu za pomoæ (r. 30). Apostoli u prirodi doživljavaju Isusov božanski identitet, otkrivaju svoju slabu vjeru i vape s Petrom: "Gospodine, spasi nas!"
Ovi svetopisamski dogaðaji u današnjoj liturgiji potièu nas na otkrivanje Boga u prirodi te na traženje snage za svoje redovno ljudsko i vjernièko djelovanje. U ljetnim mjesecima ljudi koji žive od poljoprivrede radom na poljima ubiru plodove svoga rada i tako imaju priliku otkrivati Boga u prirodi. U ljetnim mjesecima ljudi odlaze na more i u prirodu da se odmore od redovnih poslova, zbliže sa svojim ukuæanima i prijateljima te razmisle o svom životu.
Ova liturgija može nam biti poticaj i na kršæansko ukljuèivanje u "pokret zelenih". Ljudi razlièitih vjera i nacija sve više uviðaju potrebu zaštite prirode od zagaðivanja. Bog je stvorio zemlju da je obraduju ljudi svih generacija. Zato je ne smijemo industrijskim otpacima onesposobiti za buduæe generacije. Zaštita Božjih darova prisutnih u prirodi tièe se
i nas kršæana. Poènimo od sebe: otkrivamo li Boga u prirodi, zagaðujemo li okolinu svojim smeæem i otpacima na ulici, na kolodvorima, u vlakovima, na izletištima?


Ilija pred Bogom koji se otkriva u šapatu lahora (1 Kr 19, 9. 11-13)

"U one dane" odnosi se najprije na sve vrijeme Ilijina djelovanja u Sjevernom Kraljevstvu, kad je trebao oživljavati vjeru u Boga jedinoga u državi u kojoj kralj Ahab i kraljica Izebela državnom silom nameæu pogansku religiju. "U one dane" iz neposrednog konteksta znaèi takoðer u vrijeme Ilijine krize u proroèkom zvanju, kad je po Božjoj odredbi došao na Horeb i nastanio se u jednoj peæini. Iz našeg odlomka izostavljeno je pitanje: "Što æeš ti ovdje, Ilija" (r. 9b). To je Božji ukor proroku-dezerteru. Izostavljena je i Ilijina isprika i optužba:
- on je bio vjeran, a Izraelci kao narod ostaviše svoga Boga;
- silom je zabranjeno štovanje Jahve a proroci izloženi progonu;
- njegov je život u opasnosti.
Prorok je prenoæio u peæini i dobio poruku: "Izidi i stani pred Jahvom. Evo Jahve upravo prolazi!" (r. 11). "Stati pred Boga" znaèi nastupiti kao Božji poslanik. Prorok je trebao u prirodi doživjeti Božji prolaz ili prisutnost. Bog nije bio u silnom vihoru i olujnom vjetru, kao što je Ilija oèekivao, jer bi po njegovoj želji Bog trebao odluèno uništiti sve svoje protivnike. Bog nije bio ni u potresu niti u ognju. Bio je u "šapatu laganog i blagog lahora". Time je zatražio od eksplozivnog proroka da ukroti svoju narav i tako služi blagomu i milosrdnomu Bogu u ljudskoj braæi i sestrama.
Ilija prekriva lice proroèkim plaštem i time podsjeæa na Izl 33, 18-23, gdje Mojsije zakriva lice dok Bog prolazi u svojoj slavi. Ovdje Bog postupa prema Iliji kao intimni prijatelj. Iz prijateljevanja s Bogom Ilija æe smoæi snagu da se vrati svojemu proroèkom poslu.
I mi možemo prepoznavati Boga u šapatu lahora. Zato razvijajmo u sebi sposobnost za opažanje ljepota prirode. Uzimajmo sebi vremena za razmišljanje o sebi pred Bogom u prirodi. Za to ne trebamo iæi na more ili u planine.


Od njih je po tijelu i Krist (Rim 9, 1-5)

Ovaj odlomak poèetak je Pavlova teološkog traktata o Crkvi i Židovima kao narodu Božjem koji u Pavlovo doba kao narod ne prihvaæa Isusa za Mesiju. Ta rasprava spada u dogmatski dio Poslanice Rimljanima u kojem Apostol nauèava da su svi ljudi od roðenja grešni te da im Bog dariva opravdanje po vjeri i krštenju u Krista raspetoga i uskrsloga. Obradivši grešno stanje ljudskog roda te povijest spasenja s primjerom Abrahama kao onoga koji je opravdan vjerom, bez obrezanja, Pavao je prikazao život krštenika pod utjecajem Duha Svetoga.
U ovom odlomku izražava svoju žalost, on Židov, što njegovi sunarodnjaci ne prihvaæaju Isusa Židova za Mesiju. "Silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu." Pita se kako se u njegovo misionarsko djelovanje meðu poganima uklapa žalosna èinjenica da Židovi kao narod ne prihvaæaju Isusa za Krista i Gospodina. "Svjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom" - on na to neprestano misli, Duh uskrslog Krista na to ga potièe. Priznaje da bi pristao i na prokletstvo ili razdvajanje od Krista, samo da njegovi sunarodnjaci "po tijelu" pristanu uz Krista. Židovi su i dalje njegovi sunarodnjaci, on ih se ne odrièe niti stidi. Ne misli da je izdao svoj narod i vjeru djedova što je postao kršæanin i misionar kršæanstva meðu poganskim narodima. Kad govori o sunarodnjacima "po tijelu", pomalo aludira na raniju raspravu o Abrahamovim sinovima po tijelu i po obeæanju ili po duhu. Kršæani su djeca Božja vjerom sliènoj Abrahamovoj, iako nisu Abrahamovi potomci po tijelu. Tom nijansom "po tijelu" Pavao hoæe reæi da se najprije osjeæa kršæaninom i èlanom ljudske obitelji a onda pripadnikom jedne politièke zajednice i naroda.
Zatim nabraja devet povijesnih zasluga Židova kao nešto što i u vrijeme kršæanstva ne gubi vrijednost: oni su Izraelci (to jest narod Božji), njihovo je posinstvo, zatim Slava, savezi, zakonodavstvo, bogoštovlje, obeæanje, oci. Vrhunac je što je od njih Krist po tijelu. Mi smo kršæani toliko istrgli Isusa iz židovske duhovne i kulturne sredine da rijetko zamišljamo Gospodina i njegovu Majku kao tamnopute Židove. Naši su ih umjetnici kroz stoljeæa prikazivali kao plave Evropljane.
Kršæanstvo kao povijesna religija ima svoj korijen u židovstvu. Isus Židov neka nam pomogne da s više kršæanskog poštovanja susreæemo Židove, o njima govorimo i na njih mislimo.


Kad spazi vjetar, poplaši se (Mt 14, 22-33)

Ovo se dogaða odmah nakon gozbe koju je Isus priredio od malo kruha i riba za veliko mnoštvo ljudi u nenastanjenu kraju. Izraz "prisili uèenike da se prebace prijeko" - ima na umu da su sustolnici Isusove gozbe željeli na silu Isusa uèiniti kraljem (usp. Iv 6, 15). Apostoli su brzo podlegli oduševljenju mnoštva. Da ih zaštiti od politièkog i trijumfalistièkog poimanja Mesijine uloge, šalje ih na drugu stranu jezera laðom, a on se povlaèi u osamu na molitvu. Ta molitva morala je biti razgovor s Ocem o dotadašnjem dijelu mesijanskog djelovanja i traženje svjetla za nove korake.
"Èetvrta noæna straža" po grèko-rimskom dijeljenju noæi vrijeme je oko tri ujutro. Hodom po vodi jezera, koju su Galilejci od milja zvali morem, Isus pokazuje svoju bitnu bliskost s Bogom, koji prema uèenju Starog zavjeta gospodari prirodnim silama i pobjeðuje valove smrti. Tako Job patnik ponosno ispovijeda: "Jedini on je nebesa razapeo i puèinom morskom samo on hodao" (8, 9; usp. Job 38, 16; Ps 77, 19; Iz 43, 16). Ustrašenim apostolima Isus dovikuje: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" (r. 27). U grèkom izvorniku za "ja sam" stoji ego eimi, a to je u Starom zavjetu formula Božjeg objavljivanja Mojsiju i Izraelcima u babilonskom sužanjstvu. Kao što je u vrijeme izlaska iz egipatskog ropstva i babilonskog sužanjstva Bog prisutan uza svoj narod, tako je u vrijeme Crkve prisutan po Kristu Isusu.
Petar doživljava Isusov hod po vodi i vlastito izbavljenje u oluji kao siguran dokaz Isusova božanskog identiteta: "Uistinu, ti si Sin Božji!" On i ostali èlanovi zbora Dvanaestorice još æe trebati sazrijevati u toj vjeri. Oluja na jezeru oslobodila ih je krivog poimanja Mesije i pomogla im da uvide kakav Mesija je Isus.
Iz ovog dogaðaja trebamo od Isusa nauèiti povlaèiti se "na goru, nasamo" (r. 22), u prirodu. Isus se u prirodi molio. Doživio je susret s Ocem èiju je volju želio vršiti svim svojim biæem. Od apostola trebamo nauèiti da nas Božja prisutnost u prirodi oslobaða od lažnog poimanja Boga i naše uloge u njegovu planu spasenja za sve ljude.
Bog se objavljuje u prirodi. Zato traži da prirodno blago èuvamo za sve ljude svih generacija.

Što znamo o papi Pavlu VI? Znamo li da se na juèerašnji blagdan Preobraženja Gospodnjeg, prije 30 godina preselio u zagrljaj Oca Nebeskog? Ukoliko vas zanimaju neke osnovne znaèajke ovog velikog pape, možete se linkovati na prekjuèerašnji izvještaj Radio Vatikana i proèitati ukratko što ga je na poseban naèin obilježilo. Tužno je vidjeti kako na našim kvizovima mi Hrvati jako slabo poznajemo neke elementarne stvari glede Crkve i vjere koju ispovjedamo, a neke trivijalnosti, poput broja brakova neke estradne 'dive', sipamo kao iz rukava. (klikni OVDJE)
A u nastavku, ispod slike pape Pavla VI, možete proèitati što sadašnji papa Benedikt XVI kaže o njemu, te klikom na EVAGELII NUTIANDI preuzeti na svoj comp. jednu od njegovih poznatijih enciklika (Navještanje Evanðelja).

Ljubav prema Kristu bila je tijekom teških godina nakon II. vatikanskog sabora tajna pastoralnoga djelovanja pape Pavla VI. – kazao je papa Benedikt XVI. èlanovima Instituta 'Pavao VI.', ustanovljenog 1979. godine za prouèavanje života, misli i djelovanja pape Montinija. Benedikt XVI. je oslikao lik onoga koga naziva „nezaboravnim Papom“, a koji ga je imenovao minhenskim nadbiskupom i kardinalom.

Božja je Providnost pozvala Pavla VI. da vodi Petrovu laðu u povijesnom razdoblju obilježenom brojnim izazovima i problematikama, koji se istaknuo svojom mudrošæu i razboritošæu – istaknuo je Benedikt XVI. Pritom je podsjetio na njegov „misionarski zanos ... koji ga je potaknuo na zahtjevna apostolska putovanja i prema dalekim narodima, da uèini proroèke geste dragocjenoga crkvenog, misionarskog i ekumenskog znaèenja.

Doista, bio je prvi Papa koji je posjetio Svetu zemlju, pokazujuæi Crkvi kako je put njezinoga poslanja iæi Kristovim stopama. Èinjenièno, tajna pastoralnoga djelovanja koje je neumornim prijegorom obavljao Pavao VI., donoseæi ponekad teške i nepopularne odluke, upravo je u njegovoj ljubavi prema Kristu: ljubav koja zadivljujuæim izražajem odjekuje u svim njegovim poukama. Njegova je pastirska duša bila obuzeta misionarskom napetošæu koju je hranila iskrena želja za dijalogom s èovjeèanstvom.

Njegov je proroèki poziv, više puta ponovljen, da se svijet ispaæen nemirima i nasiljem obnovi pomoæu civilizacije ljubavi – istaknuo je Benedikt XVI. i podsjetio na slavne rijeèi izgovorene na otvaranju drugoga zasjedanja II. vatikanskoga sabora. Krist naš poèetak – u zanosu je izgovorio Pavao VI. – Krist naš put i voða! Krist naša nada i naš svršetak... Neka nad ovom skupštinom ne lebdi ni jedna druga svjetlost, koja nije Krist, svjetlo svijeta; neka naše duše ne zanima ni jedna druga istina, ako nisu rijeèi Kristove, jedinoga našeg Uèitelja; neka nas ne vodi ni jedna druga težnja, ako to nije želja da Njemu budemo apsolutno vjerni.

Njegove su misli, snage i djelovanje sve do posljednjega daha bile za Krista i za Crkvu. Ime ovoga Pape, èiju je velièinu svjetsko javno mnijenje u potpunosti shvatilo u prigodi preminuæa – istaknuo je Benedikt XVI. – ostaje vezano za II. vatikanski sabor. Ako ga je Ivan XXIII. najavio i zapoèeo, zapalo je njega, njegovog nasljednika, da ga iskusnom, osjetljivom i èvrstom rukom privede kraju.

Za papu Montinija nimalo lakši zadatak nije bio voditi Crkvu u post saborsko doba. On nije dopustio da ga uvjetuju nerazumijevanja i kritike, premda je morao podnositi patnje i ponekad žestoke napade, ipak je u svakoj okolnosti ostao postojan i razborit kormilar Petrove laðe – kazao je Benedikt XVI.

Što više odmièe vrijeme – ustvrdio je Papa – sve se oèitijom pokazuje važnost pontifikata Pavla VI. za Crkvu i svijet, isto kao i vrednota njegova visokog uèiteljstva, na kojem su se nadahnuli njegovo nasljednici, i na kojem se – zakljuèio je Papa – i ja neprestano nadahnjujem.

( Radio Vatikan )

Klikni za download: EVANGELII NUNTIANDI(Navještanje Evanðelja)

Dokumentarni film o kartuzijancima
VELIÈANSTVENA TIŠINA
2005.
Redatelj: Philip Groening
Trajanje: 162 min

Dani kršæanske kulture ukljuèuju brojne i raznovrsne kulturno-javne sadržaje namijenjene najširoj publici. Rijeè je o izložbama, koncertima, tribinama, okruglim stolovima, predstavljanjima knjiga, kazališnim predstavama, filmskim projekcijama…
Znaèaj ovog desetodnevnog intenzivnog kulturnog dogaðanja, uz glavnog organizatora nakladnu kuæu Verbum iz Splita, prepoznali su i Ministarstvo kulture RH , Županija splitsko-dalmatinska, Splitsko-makarska nadbiskupija, Dubrovaèka biskupija, Šibenska biskupija te poglavarstva Grada Splita, Grada Dubrovnika koji su rado prihvatili pokroviteljstvo nad manifestacijom u zajednièkoj želji da uz popularizaciju ona doprinese i disperziji kulture kod nas.
Dani kršæanske kulture se održavaju u prvoj polovici mjeseca Ožujka. Možda se pitate, pa zašto sad o njima govoriti? Jedini povod nalazim u tome što je ovo još uvijek vrijeme odmora, a dobro štivo ili neki vrijedan film nije na odmet. Buduæi sam unazad par postova preporuèio knjige od J. Varniera i igrani film snimljen po istinitom dogaðaju o sudbini jedne djevojke koja je jako trpila pod demonskim utjecajima, ovaj put vam predlažem da nabavite dokumentarac DVD film, u izdanju Verbuma, pod naslovom "Velièanstvena tišina", a koji je poèetkom godine predstavljen na ovim 'Danima'.

Rijeè je o trosatnom dokumentarnom filmu o kartuzijancima, koji je velik uspjeh postigao prikazivanjem u Njemaèkim kinima. Redatelj filma je gosp. Philip Groening, koji je 2005, nakon što je završio snimanje filma, izjavio: "Kad sam nakon snimanja napustio samostan, razmišljao sam o životu koji sam živio i shvatio da je privilegij provesti nekoliko mjeseci u zajednici ljudi koji žive bez ikakvog straha".
Na dopuštenje o njegovom snimanju èekao je ni više, ni manje nego 17 godina. "Stroga i postojana životna rutina 1000 godina starog reda, kojemu je cilj i želja u tišini i samoæi naæi i slaviti Boga, odvija se gotovo bez rijeèi pred oèima gledatelja, dok tišinu trenutka samo povremeno dijele zvona. Redatelja je fascinirao naèin življenja bez nervoze i stalnog trèanja za karijerom i novcem, a ipak u neposrednom kontaktu sa stvarnim životom. Publika hrli u kina iznad svakih oèekivanja na ove gotovo nijeme trosatne projekcije"- stoji u najavi filma.
Velièanstvena tišina veoma je dojmljiv film koji od 162 minute koliko traje ima svega 2 minute razgovora. Groening kaže kako je 'želio izbjeæi jezik i razgovor u filmu, jer su oni uvijek vezani uz vrijeme, a vrijeme narušava èistu sadašnjost. Premda je oèito da vrijeme prolazi, izmjenom svjetla i tame, dana i noæi, dnevnog reda, godišnjih doba, vremenskih prilika, sezonskih radova... gledatelj se osjeæa zaustavljenim u vremenu tišine koju samo povremeno prekidaju zvukovi.'

Film je snimljen u Grande Chartreuse klaustru smještenom u dubokoj dolini iznad grada Grenoble, Francuska. U njem živi nekoliko desetaka redovnika. Ritam dana je kralježnica filma koji diktira uèestalost molitve, jela i izvršavanje dodijeljenih dužnosti, itd. Od ponedjeljka do subote razmjeni se tek nekoliko rijeèi. Jedini zvukovi su od ljudskih pokreta, rada i aktivnosti, crkvog zvona i ptica iz okolnih šuma. A jedina glazba koja se èuje je veèernji liturgijski pjev.
Buduæi osim motrenja u njem nema ništa više, a u stanju je za sjedalo prikovati èovjeka pune 162 minute, a da se ne osjeti dosada, iako je rijeè o dokumentarcu, ovaj film bi slobodno mogli nazvati 'konteplativni film'! "Jedna od najèarobnijih i najpoetiènijih kronika o duhovnosti ikada stvorena, Velièanstvena tišina potpunim uranjanjem u utišanost monaškoga života poništava granicu izmeðu platna i gledatelja. Više meditacija negoli dokumentarni film, predstavlja rijetko, zanosno iskustvo za gledatelje."