Marketing
DIKTAT SAVJESTI
Bez ispravne moralne savjesti nema niti ljudskog dostojanstva. Valjda je to mnogima jasno. Ne može se reći da je netko razborit ukoliko se ne drži suda savjesti.
Onaj pak tko nastoji ugušiti glas savjesti, a što je jako teško, jer to zahtjeva neprestano pretjerivanje u njenom gušenju djelima suprotnim njenom sudu, je poput čovjeka koji baca kamenice iznad sebe, a koje mu se logikom gravitacije vraćaju i razbijaju o glavu. Savjestan čovjek će biti otvoren njenom glasu i u iskrenosti srca će nastojati prihvatiti odgovornost za svoja djela, te neće istinu o sebi potiskivati u dubine svog bića, što dalje od svijesti. Ukoliko se pak odluči za 'bijeg' ili pak samo za 'odgodu', jednog dana će se morati suočiti sa duhovnim čvorištima u svom biću koja su u koliziji sa usklađenim funkcioniranjem njegovog duha, a proturječnosti koje izviru iz njega će biti trajna smetnja istinskom doživljavanju samog sebe.
Dakle, čovjek se ne bi smio niti siliti da radi protiv svoje savjesti, niti priječiti tom glasu da bude kormilar njegove lađe.
Ono što na poseban način otežava rad savjesti jeste sklonost traženju pohvala i priznanja od okoline u kojoj obitava. Isus će za razloge nevjere navesti upravo to traženje slave od svijeta, dok na jednom drugom mjestu Biblija kaže da je proklet čovjek koji se uzda u čovjeka. Ništa ne može nadomjestiti glas Božji.
Pouzdavajući se u čovjeka, u svijet i njegovo mišljenje, osoba gubi svoje uporište, te tako dopušta 'hrapavom' glasu da, namjesto Božjeg, progovara u njegovom srcu. Ovo je na poseban način bremenito danas kada su duhovne vrednote isprevrtane, tako da onaj koji svoju nastoji uskladiti sa glasovima svijeta neizbježno biva izgubljen kao u magli, koja mu ne dozvoljava da ima jasan cilj i orijentir. Zahvaljujući kreatorima tog kaosa, koji kroje u magli, a ne na svjetlu dana, pojedincu odsječenom od zajednice, u kojoj se njeguju istinske vrijednosti, je teško pronaći izlaz. Zato je izraz 'kao guske u magli' u ova vremena i tako aktualan.
Zašto ti 'kreatori novog svjetskog poretka' rade u magli, a ne na svjetlu dana, je jasno onima koji hoće da znaju, jednako kao i onima koji te vrijednosti nastoje što više izrelavizirati kako bi magla bila što gušća, a njihova podmukla djela što skrivenija. ("Vole više tamu, nego svjetlo, jer su im djela zla!")
Čovjek koji dvoji oko kriterija što nešto jest istina, a što nije, je vrlo često poput Pilata koji nastojeći izbjeći vlastitu odgovornost pita: «A što je istina?» U većini slučajeva on ne traga doista za istinom, nego se tim pitanjem želi ograditi od možebitne krivnje, kako uslijed grijeha propusta, tako i za svjesno udaljavanje od istine. Pilat je bio svjestan da je to tek izgovor pred odgovornošću na koje ga je pozivala služba koju je obnašao. I prema Rimskom pravu, i po helenističkoj misli i po židovskom Zakonu, ali i po svojoj savjesti Pilat je znao da na Isusu nema krivnje (što je dokazao time jer je u par navrata pokušao Isusa poštediti), no ipak je bio sukrivac zločina protiv istine jer je pristao na njeno relativiziranje, ali i na primjenu, tj. odobrenje i izvršenje.
I danas na društvenoj sceni imamo brojne Pilate koji peru ruke i dopuštaju kulturi smrti da ima zadnju riječ. Ne samo da se oni pravdaju kroz relativizam (pristaju na zamagljivanje činjenica kako bi i njihov interes ostao prikriven, a to je moć, bogatstvo i vlast), nego su sukrivci jer su nalogodavci .. jer donose uredbe po kojima zlo postaje dobro, a dobro zlo.
Neosporno je da najveće zasluge za napredak čovječanstva ima upravo kršćanstvo i da je Isus Krist najveća duhovna vertikala koja je hodala ovom zemljom. Ne zvuče li ove riječi pomalo čudno iako za ovu tvrdnju potvrđuju neoborive činjenice? Da, zvuče čudno jer guskama u magli nije jasno kako netko može ustati protiv struje i dignuti svoj glas kada zna će automatski njegovo svjedočanstvo biti podvrgnuto provjeri, a njegov ugled srozan. Tko se to danas još usuđuje dignuti glas za čovjeka, za vrijednosti? Tko se to usuđuje ustati u obranu života, a zanemariti osobnu korist koja dolazi kroz aplauz svijeta? Dati svoj život za opće dobro? Riskirati karijeru, izgubiti moć koju daje status u društvu?
Može li se takvog nekog reći da život promatra površno i da nije svjestan njegove svrhe? Zar je površnost 'ići do kraja' i biti spreman izložiti se za ono u što vjeruješ? Zar ima nešto dublje i veće od 'ljubavi koja nije ljubljena', i koja umire da bi drugom bilo dobro?
Bog nikog ne prisiljava ni na što. On poštuje čovjekovu slobodu izbora. Sve je pred nama kao na stolu. Pitanje je što biramo. Život ili smrt? Blagoslov ili prokletstvo?
Nije Bog taj koji nas kažnjava, nego smo mi ti koji snosimo posljedice svog izbora, a nepoštivanje autoriteta nije samo u nepriznavanju njegove svemoći, nego prije svega jest izdaja ljubavi, kako očinske, tako i bratske. Mi ne postajemo poput Boga tako što se izdižemo iznad njega, nego tako što mu dopuštamo da budemo oslobođeni istinom i ispunjeni ljubavlju, koja je On sam.
Mogućnosti ljudske duše su nemjerljive samim tim jer je stvorena na sliku Božju, no do ostvarenja te mogućnosti se ne može stići izvan Njega. Zato ni trenutni relativizam nema šanse, jer se mora kad tad suočiti s posljedicama zamagljivanja onog što je očito i što je trajno upisano u ljudskom duhu. Jednog dana mora doći do ruba provalije i donijeti odluku hoće li u ambis bez povratka ili će se vratiti na istinski Put i imati život u izobilju, umjesto plodova smrti. Tu dilemu mora riješiti i pojedinac osobno i društvo u cjelini. Povijest nas uči da se čovječanstvo uvijek vraćalo na Put kada bi došlo na rub provalije. Hoće li to biti i ovaj put, ostaje nam da se nadamo i činimo onoliko koliko je do svakog od nas.
Post je objavljen 01.08.2008. u 16:49 sati.