Svjedoci smo sve ubrzanijeg razvoja znanosti na gotovo svim područjima ljudskog djelovanja. Razlog tomu je dostupnost resursa i ogroman protok informacija. Ritam ljudskog življenja se dramatično ubrzava a da se i ne stignu ispravno vrednovati dometi tog i takvog življenja. Sve češći prigovori znanosti su kako ona postaje neka vrsta 'pseudoreligije', koja ne samo da barata izvjesnim činjenicama, nego i nameće smisao ljudskom življenju. Protivnici ovakvog pogleda znanosti prema kulturi življenja su skloniji da kažu kako je to stanje više stvar naše nemoći, nego izraz znanstvenog 'nasilja' nad čovjekom, no zar najskorija sporenja oko ustava EU, iz kojeg se izbacuje Bog, ne govore u prilog toj i takvoj konstataciji. Na djelu je kreacionizam, ali onaj bez Boga.
U drugoj polovici prošlog stoljeća, kada je ovaj proces bio još uvijek u svom zamahu, znala su se čuti mišljenja kako će se na koncu znanost i vjera 'poljubiti', tj. zagrliti u međusobnom prihvaćanju, ali najnoviji pokazatelji govore kako do ostvarenja toga sna neće doći baš tako brzo, nego naprotiv, taj jaz biva sve veći. Zašto je to tako?- logično je pitanje koje nam se nameće samo od sebe, te što onda možemo očekivati od tog i takvog svijeta? Bilo bi neodgovorno prepustiti se i ići kao 'guske u maglu', a da se ozbiljno ne zamislimo nad ovim znakovima vremena i ne pokušamo pronaći izlaz, te ustvrditi kako 'kontrolori svijeta' neće iskoristi trenutnu situaciju u svoju korist. Povijest je prepuna svjedočanstava koja govore o nezasitoj gladi i težnji čovjekovoj da vlada i kontrolira drugim, pa stoga i pesimistički stav prema takvoj budućnosti ima svoje opravdanje. Napredak znanosti ne donosi sa sobom samo pogodnosti, nego i moguće strahote.
Znanost kao 'pseudoreligija' ne može odgovoriti na čovjekovu osnovnu potrebu, tj. na smisao življenja, nego samo potisnuti još dublje traganje za ovim odgovorom, a upravo je to ono što u čovjeku stvara egzistencijalni nemir. Odgovor na egzistencijalna životna pitanja nije pitanje 'opstanka' kako ga je svestrano pokušala predstaviti 'evolucionistička' teorija, nego se on nalazi s onu stranu smrti, o čemu nas ujedno i uči današnja svetkovina Uznesenja Marijinog, koju je, hvala Bogu, i Hrvatska uvrstila među državne praznike. Budući smo kao hrvati-katolici kroz povijest bili poznati po čašćenju ovog 'Velikog transitia', tj. Velike Gospe, i koji se među rijetkima u svijetu možemo pohvaliti odanošću svojoj Majci, ne mogu a da se, razmišljajući o postkomunističkoj 'tranziciji' zemalja koje na sve moguće načine, po principu brže-bolje, pokušavaju ući u EU, ne zapitam o kakvom je to 'prijelazu' riječ ako on u svojoj konačnici neće sadržavati govor o Bogu, a o njegovoj i našoj Majci Mariji još manje.
Razmišljajući nad Rahnerovim odgovorom, koji je dao Sunensu na upit o razlozima opadanja Marijanske pobožnosti u Crkvi općenito, na što je Rahner odgovorio kako je riječ o težnji čovjeka da od kršćanstva napravi ideologiju, apstrakciju, a da apstrakciji nije potrebna majka, došao sam do jednostavnog zaključka što niti zajednica europskih zemalja ne želi Crkvu za majku, te zašto je Kristov namjesnik Ivan Pavao II , koji je ujedno bio i veliki štovatelj Marijin, kod svog zadnjeg pohoda Hrvatskoj , izrekao upravo nama hrvatima onu Isusovu: Bit ćete mi svjedoci!Zasigurno bismo mogli ustvrditi kako u Europi postoje i mnogi drugi narodi s bogatijom tradicijom i Crkvenom i onom kulturološkom, međutim za biti dio povorke, o čemu svjedoče današnja brojna hodočašća duž Lijepe naše,nije potrebno biti učen i velik na ljudski način.
Veličina hrvatskog naroda na poseban način je došla do izražaja u minulom domovinskom ratu, kada je 'hrvatski David' s krunicom oko vrata i goloruk krenuo na 'Golijata'.Ljudskim očima gledano niti Marija nije bila ona koja se isticala nečim velikim. Njena veličina je bila u njenoj malenosti preko koje je dopustila da bude 'milosti puna' i da Bog preko nje učini 'velika djela'. Ako nam je prije ovaj Papin poziv i izgledao malo čudan i ako nas je dovodio u nedoumicu glede naših sposobnosti, onda to više ne bi trebao biti ako srcem vjerujemo da naša veličina nije u bogatstvu, znanju i uspješnosti na način kako ga postižu 'sinovi svijeta', nego da se istinsko bogatstvo kako čovjeka, tako i jednog naroda nalazi u njegovom srcu. Uvijek vjerna Hrvatska riječi su koje i danas na poseban način odzvanjaju u našim ušima.
Kao što je Marija slijedila Sina sve do križa i žrtvovala samu sebe, dopuštajući da joj mač do kraja probije srce, isto tako, unatoč raznim protektorima, ovaj narod je ostao vjeran Isusu, Mariji i Petru, tj. Crkvi. Vjera u Boga, odanost Majci i vjernost Crkvi su minulih stoljeća bili temelji na kojima je jedan tako mali narod i mogao opstati. Razlog zašto hrvatski čovjek na poseban način slavi Uznesenje Marijino jeste upravo poruka koju odašilje ovaj blagdan, a to je PORUKA NADE, upravo suprotna ovoj znanstvenoj 'pseudoreligiji'. Iako materijalno nemoćni, pred tolikim nadirućim 'Golijatima' današnjice, bilo bi potrebno iznova probuditi pozaspale nade i otkriti iznova snagu duhovne svemoći vjerujućih, a to ćemo postići samo još zauzetijim angažmanom na ponovnoj 'inkulturaciji' u hrvatsko društvo, a ona nije moguća više na folkloristički način, nego samo i jedino preko duhovne obnove hrvatskog čovjeka, vjernika laika, kao jedinog načina otpora sve prisutnijem prodoru sekularizma, kako u društvene, tako i crkvene pore.
Apstrakcija, tj. magla, u koju pojedinci ulaze poput gusaka, i pred kojom se kao narod nalazimo jest taj relativizam vrijednosti, kojem se možemo i moramo suprotstaviti samo ukoliko priznamo Crkvu kao Majku, koja nam je u ova vremena jedina spremna pružiti istinsku nadu. Svojim Uzašašćem i dušom i tijelom Marija je postala sveprisutna (za razliku od drugih svetaca koji su samo dušom kod Boga), te je u svijetu kao cjelini prisutnija od bilo koje druge žene. Ona je Kraljica neba i zemlje. Ona je Majka i svake kršćanske obitelji o kojoj se brine i za duhovne i materijalne potrebe. Ona je Kraljica Hrvata. Ona je most do Isusa preko koga on ustoličuje svoje Kraljevstvo u našim srcima. Ona je naš putokaz koji upućuje: 'Što god vam rekne, učinite!'. Ona je ona koja se ne uzdiže i ne stavlja sebe u središte, niti se uzdiže iznad Boga, niti iznad čovjeka, nego još od prvog trenutka kad je pohodila Elizabetu,ona je ona koja slijedi Isusa, a nakon Uzašašća pohađa svakog od nas, posreduje za nas i pomaže nam.
Na ovim našim prostorima prvo svetište njoj posvećeno jeste Dioklecijanov mauzolej u Splitu, današnja katedrala, a brojna druga raširiše se i u Trsat, Sinj, Bistricu, Aljmaš i dr. Možemo li se onda s pravom pitati je li Gospin kult prenaglašen u našem narodu, te isticati potrebu 'prizemljenja' ove pobožnosti? Ili se možda potruditi da on još sjajnije zasvijetli pred našim očima tako što ćemo se još više utjecati SVEPRISUTNOJ MAJCI ?
Neka nas ova 'Magna Mariae' potakne u odlučnijem nasljedovanju Isusa, tako što ćemo znati biti maleni kako bi postali veliki u očima Božjim.
Što je otpad od vjere sve veći, to je i njena intervencija sve prisutnija. Zvuči li nam to čudno ili logično? Zadnja dva stoljeća neki nazivaju i 'marijanska'. Budući znanost sve više napreduje nije li čudno da se njena sve brojnija ukazanja diljem svijeta nazivaju 'primitivistički kult'? Zar ne bi po logici znanosti trebalo biti upravo suprotno? Ili je posrijedi nešto drugo? Majčina zabrinutost, npr.? Nije li možda ona 'veliki znak nade i putokaz' čovječanstvu, koji se kao gubi u magli apstraktnog poput siročeta, a kojem ona dovikuje : "Ja sam vaša Majka. Ne bojte se. Ja sam s vama. Pohađam vas kako bi vas povela ka Isusu. Ne budite oni koji sami sebe osuđuju. Ne želim da i jedan od vas propadne, zato ne dižite 'svoj sud' iznad Božjeg. Nemate nikakvog razloga da odbacite Ljubav i prezrete Milosrđe.
Nada uvijek postoji. Ja vam to poručujem svojim Uzašašćem. Iako sam u očima ljudi bila ona koja je izgubila i koja nije imalarazloga za nadu, ja sam vjerovala i nadala se jer sam smisao svog života pronalazila onkraj ovovremenih stvari. Ja sam tu da vas na to podsjetim i pomognem vam da i vi otkrijete razloge za nadu. To je svrha moje sveprisutnosti. Neka nas ova 'Magna Mariae' potakne u odlučnijem nasljedovanju Isusa, tako što ćemo znati biti maleni kako bi postali veliki u očima Božjim. Da bismo postali prvi, nastojmo biti zadnji. Odrecimo se napasti da preko bogaćenja steknemo osjećaj 'boga'. Odrecimo se oholosti koja se hrani društvenim ili crkvenim statusom. Odrecimo se slave, časti i priznanja, te vlastite samopravednosti kako ne bi izgubili vjeru. Nek nam bližnji ne bude takmac na putu do vlastite veličine, nego brat kojem učinismo dobro tako što mu priznajemo darovano dostojanstvo. I dao Bog da ne ostanemo samo zaneseni ovom svetkovinom i ne upadnemo u napast da kažemo: Dobro nam je ovdje. Načinimo sjenice.- kao što rekoše nakon svog 'usnuća' na brdu preobraženja Petar, Ivan i Jakov, kad vidješe preobraženog Isusa,nego prihvatimo činjenicu da se samo preko križa stiže do istinske proslave.
Neka nas ova svetkovina potakne da svladamo strah od križa i potrebe svakodnevnog umiranja sebi, kako bi što manje bilo onih koji za ubojstvo kažu : Očistila sam se. I neka nam majka domovina bude istinska majka, koja svojoj djeci ne daje milostinju, nego koja skrbi, ne kao strani partner i maćeha, već kao ona koja nas ljubi i istinski se brine za svoju djecu.
mistagog
Post je objavljen 15.08.2008. u 10:33 sati.