|
Vjerujem da je većina nas u ranim večernjim satima imala priliku, nakon vremenske nepogode, na suprotnoj strani od zalaza sunca, vidjeti prekrasnu dugu kako se presijava u svojim živopisnim bojama i nehotice mami uzdah iz naših grudi. Jedan aforizam veli kako se naš život ne mjeri brojem udisaja, nego brojem trenutaka kada nam uslijed fascinacije zastane dah u grudima. Možda bi bilo pretjerano u potpunosti se složiti s tim aforizmom, budući je život puno više od trenutne fascinacije, no ono što želim istaći jeste kako je skoro nemoguće riječima interpretirati tu fasciniranost i prenijeti jedan njen djelić na drugoga. Kod jednog takvog susreta ostajemo bez daha u nijemom promatranju i dopuštamo da ta ljepota jednostavno, bez riječi i bilo kojeg pokreta, nesmetano ponire u naše srce i dodiruje najdublja i najosjetljivija područja naše duše. To je trenutak tišine i nijemog promatranja. Trenutak čežnje i žala. Trenutak prisjećanja. Trenutak kada iz naših dubina čežnja duha podiže naše grudi, a na rubu oka se pojavljuje suza…
Vrlo rado bih sada okrenuo na 'sentiš' i nastavio nizati riječi onako kako mi dolaze i bar donekle dočarati što u ovom trenutku osjećam dok me preplavljuju slike stvaranja svijeta, večernjih Adamovih šetnji uz lagani povjetarac dok osluškuje ljupki glas Božji ili pak Duge Saveza, no u konačnici opet bi došli na isto. Morali bi ostaviti svoje sjenice i vratiti se u našu svakodnevnicu, a kao predmet razmatranja iznova uzeti sliku iz Novog Saveza, tj. Krista raspetog, po kome zadobismo izgubljeno sinovstvo, i njegov probodeni bok iz kojeg izlaze rijeke milosti, krv i voda, po kojoj nastaje Novi život. Znak Novog Saveza. Hoće li ovaj opis susreta nas i duge uopće nekoga navesti da poveže čežnju srca za izgubljenim domom ili su ove moje riječi kod nekog samo izazvale prezir i okretanje glave, ne znam… , no znam jedno: naše ljudske riječi su nedostatne da izraze ono što u dubinama srca osjećamo i za čim čeznemo.
Ne mogu one izraziti, jednako tako, niti veličinu Kristove žrtve i cijene koju je platio kako bi mi imali taj Život u sebi. Najviše što možemo jeste prostrijeti se u duhu poklonstva pred tako uzvišenom tajnom u svoj svojoj poniznosti i zahvalnosti, dopuštajući da nas taj misterij ispunja i preplavljuje. Mi možemo pokušati riječju posvjedočiti nadu u nama onima koji od nas zatraže da je obrazložimo, ali to nikad neće biti dostatno. Potrebno je svjedočiti svojim životom, konkretnim primjerom. Istina je da ukoliko želimo ispuniti blagovjesničko djelo ponekad treba biti i oštar, bilo u zgodnim, bilo nezgodnim situacijama, pogotovo kad vidimo da netko zdrav nauk zamjenjuje vlastitim požudama i relativizira ono što je oduvijek bilo vrednovano kao istinito i to plasira kao apsolutnu vrijednost, no u isto vrijeme treba biti svjestan da naše prorokovanje uvijek treba biti primjereno vjeri, budući u protivnom prijeti opasnost da se slomimo pod teretom koji u određenom trenutku nismo spremni nositi. Utoliko je korisnije povući se i raditi na sebi više, nego na drugom, kako bi bili spremni podnijeti sva nerazumijevanja i progonstva, kojih će uvijek biti. Tako će sv.Pavao Timoteju reći: «Kakva li sam progonstva podnio! I iz svih me izbavio Gospodin! A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni!» (2 Tim 3) . Potom ga poziva da ostane vjeran onome čemu je poučen, ali da i dalje ostane privržen Svetom Pismu koje je kadro učiniti ga mudrim u svemu budući je ono bogoduho, korisno za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti.
Budući je uloga Duha Svetog ne samo da objavljuje ljubav Očevu koju je nam je iskazao dajući nam svog Sina kao žrtvu pomirnicu , nego i da prokazuje grijeh svijeta i nas osobno koji smo suučesnici tog zločina, mi smo skloni da se, zbog grižnje savjesti i krivnje koju osjećamo, sklanjamo i krijemo pred Riječju Božjom. Što više skloni smo, ne samo potiskivanju u podsvijest najskrovitijih misli, nego čak i da 'čučimo iza ograda i vrebamo siromaha', dok u svom srcu mislimo: Nema istrage! Nema Onog koji bi je sproveo! I u tom nam je često sva misao- kako veli psalmist (Ps 10). Možda grubo zvuči ove riječi primijeniti na jednog 'vjernika', budući ovaj psalam opisuje 'bezvjerce', no puno grublje je to što se vrlo često ponašamo upravo tako, kao da nismo Kristovi sljedbenici, nego ljudi od svijeta, vođeni požudom i ispunjeni pokvarenošću.
Za Bibliju neki vele da je to najčitanija knjiga na svijetu, međutim ja bih prije rekao: 'Od najprodavanijih, najmanje čitana knjiga!', jer kako objasniti (a i Tariku Filipoviću je to već odavna prestalo biti smiješno, nego 'ironično žalosno') da naši 'katolici' od svih ponuđenih pitanja na nekom od kvizova upravo po pitanjima vjere nemaju niti najosnovnije znanje. Ukoliko Isus kaže da su njegove riječi Duh i Život i da su one Kruh, kako to da one ne dopiru do naših srdaca, kako to da nas ne mijenjaju, …? U Drugoj Petrovoj poslanici čitamo kako milost i mir dolaze po 'spoznaji Boga' i kako nas božanska snaga ispunja svim potrebnim za život i pobožnost, te tako čini zajedničarima božanske naravi po kojoj uzmičemo pred pokvarenošću koja je u svijetu zbog požude. Vidimo kako je ključ u 'spoznaji Boga', međutim logično je onda upitati se o kakvoj je to spoznaji riječ. Je li to neko obično znanje, je li to skup informacija, koje bi nas nakon određene količine prikupljenog po nekom automatizmu trebalo transformirati i učiniti novim ljudima?
Sv. Pavao će Timoteju reći kako je potrebno spominjati se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, budući riječ Božja nije okovana, nego vjerodostojna. Mi smo vrlo često u situaciji da ono što već znamo ostavljamo po strani i onda iznova molimo za otkrivenje volje Božje, umjesto da se jednostavno pokrenemo iz mrtvila i iskoračimo u vjeri glede onoga za što već znamo da trebamo činiti. Najjednostavniji primjer se tiče praštanja, podnošenja i nošenja, kao osnovnih preduvjeta crkvenosti. Radije ćemo žrtvovati toliko svog vremena kako bi postigli neke svoje fikcije, umjesto da se prepustimo u povjerenju i poslušnosti u onome za što znamo da nam je dužnost i obveza. No, tko je taj danas koji više drži do dužnosti, a manje do prava!?
Sv. Pavao isto tako kaže kako vjera raste slušanjem Riječi. A ona zahtjeva 'otvorenost' i poslušnost. Potrebno je uložiti onaj minimum povjerenja i iskoračiti u pravcu koji nam ona pokazuje. Spominjati se Isusa, uskrsla od mrtvih, znači potvrditi našu vjeru aktivnim iskorakom, koji donosi rezultate, jer riječ Božja nije neka okovana činjenica koja se tiče samo našeg razuma, a nije niti stvar prošlosti. Riječ Božja je vjerodostojna, a to znači životno djelotvorna, tj. obistinjujuća. Svaka riječ iz Svetog Pisma je poput jedne sjemenke, iz koje može niknuti cijelo jedno stablo sa mnoštvom grana i grančica i još k tomu s obiljem plodova, a ovi pak daju 'nove sjemenke konteplacije' koje opet (ukoliko se posiju) čine da nova stabla izrastaju i tako u beskraj, dok je vremena i prostora. Riječ Božja je stoga neiscrpno vrelo milosti. Kao kruh je koji se lomi. Samo jedna riječ, poput preostalog ulomka je dovoljna da nahrani gladno srce. «Riječi su moje Duh i Život!» Ona ima moć .. rastaviti kičmu od moždine…poput dvosjeklog je mača koji rastavlja duh od tijela. Po njoj je sve nastalo. Ona sve uzdržava. Od Oca poslana, ne vraća se k njemu bez ploda. Poznati su , u našoj Crkvi, brojni načini (da ne kažem tehnike) meditacije i konteplacije nad Riječju, a sve sa svrhom da ta Riječ postane dio našeg bića, po principu utjelovljenja.
Duh Sveti koji nam je dan na krštenju i Potvrdi neće puhati kroz 'golu činjenicu' koju smo pohranili u svom umu, nego tek u onom omjeru u kojem se Riječ nastanila u našem srcu. On će nas, istina, u našem umu podsjećati na Riječ, no do usvajanja obećanja Božjih može doći jedino kroz aktivnu vjeru koja podrazumijeva iskorak, tj. poslušnost toj Riječi. Zato spoznaja Boga, o kojoj sv. Pavao govori, izlazi iz SUSRETA s Riječju. Za nju ne kažemo 'što', nego 'tko'. Stoga bi druženje s njom trebalo više biti susret, a manje 'objektivni znanstveni odmak'. Teologija je govor o Bogu, no ona još nikog nije privela k Bogu. Do susreta se dolazi po vjeri. Ako te netko upita što bi to bila volja Božja za njega, tada uzmi Sveto Pismo s objema rukama i podigni ga visoko 'iznad glave' i reci: 'Ovo je volja Božja za tebe! Mogu ti pokušati posvjedočiti svoje osobno iskustvo susreta s njom, no dokle god joj se ne otvoriš ti nećeš iskusiti svu ljepotu susreta s njom!'
Poznavanje volje Božje izlazi iz tog susreta s njim u njegovoj Riječi, a taj susret podrazumijeva ne samo slušanje, nego i vršenje onog što ona od nas zahtjeva. Na žalost mnogi ostaju kod slušanja, ali ne i vršenja upravo zbog te zahtjevne ponude koja kao da kaže: Stavljam pred tebe blagoslov i prokletstvo… pa biraj! Ako umreš sa mnom, živjet ćeš, a ako li pak zadržiš život svoj umrijet ćeš! Ako ustraješ, zakraljevat ćeš zajedno sa mnom, a ako li me se postidiš pred ljudima, postidjet ću se i ja tebe pred Ocem! Zato ostani u meni, pa ću i ja ostati u tebi!
Čemu onda rječoborstva i suprotstavljanja ukoliko se nismo spremni skrušiti pred ovim izazovom vlastitog života!? Ne stidimo se ponosno podići svoju glavu kad trebamo dokazati svoju pravednost, a bojimo se posvjedočiti osobno iskustvo, ..ako ga uopće i ima. Svim silama ćemo se truditi prikazati svoja djela pred ljudima. A zlopatit se za evanđelje? To može samo onaj koji je povjerovao i koji se uvjerio u snagu onoga koji 'obeskrijepi smrt i učini da zasja život' u njemu.
Imati spoznaju Boga znači imati tu uvjerenost o snazi Božjoj koja dolazi po i iz iskustvenog susreta. «Poradi toga podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga koji nas je spasio i pozvao pozivom svetim - ne po našim djelima, nego po svojem naumu i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu..»- reći će Pavao Timoteju kao istinski 'vinogradar' koji je na tako bolan način došao do spoznaje da mu je vinograd povjeren samo na upravljanje, a ne kao što nekoć mišljaše na 'razulareno gospodarenje'. I Pavao je do ove spoznaje došao preko susreta s Uskrslim, iako je nekoć važio kao jedan od izvrsnijih učenika poznatog rabija Gamalijela. Čemu je ta izvrsnost služila bez ovog iskustvenog, nego još većem maru progona tih 'sektaša', kršćana!? Doista, kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen zaglavni. Kao što je to nekoć bio Isus, jednako je tako i Duh Sveti danas kamen spoticanja za sve one koji se misle opravdati samo djelima i poznavanjem slova Zakona, a ne i po vjeri. 'Ne bismo li trebali više razmišljati što da budemo, a manje što da činimo, jer ne posvećuju nas djela, nego mi njih?' (Eckehart)
Crkva nas uči da se spašavamo i po vjeri i po djelima, no ta djela izlaze iz vjere, inače je sve drugo farsa i krinka pod prividom dobra, prerušena krepkost. Rađanje Riječi u duši je srčika kršćanstva. Onaj vjernik koji to nije shvatio promašio je svrhu vjere i debelo zalutao na putu povratka u kuću Oca nebeskog. Dok onaj koji to shvaća, ne može biti nepokrenut i zadovoljan prosječnošću, utopljen u masi mlakih koji ga pokreću tek toliko koliko se temperatura među većinom mijenja. On zna da ako, kao grešnik (jer svi sagriješismo), po vjeri prihvati da bude opravdan od strane Boga, bez ikakvih svojih zasluga, da tek tada iz darovane pravednosti može činiti dobra djela.
Problem među nama vjernicima, koji se pojavljuje kao rječoborstvo, svoj temelj ima upravo na ovome. Iz nerazumijevanja opravdanja po vjeri i spasenja po vjeri i djelima, se među nama zna desiti prenaglašavanje kako vjere s jedne, tako i nužnosti aktivnijeg angažmana s druge strane, a da se izgubi njihova međusobna povezanost i redoslijed. Jedan od najdrastičnijih i najslikovitijih primjera imali smo priliku razmatrati kod čitanja od 9. nedjelje kroz godinu, u kojima je ona glasovita Isusova: 'Neće u kraljevstvo Božje ući oni koji samo govore Gospodine, Gospodine… Imao sam priliku prisustvovati jednom susretu kada se čitalo upravo ovo evanđelje, a na kome je jedna osoba ispred mene gurkala laktom drugu do sebe, podglas likujući i komentirajući ovoj do sebe, a sve na račun onih za koje je ona mislila da se ono odnosi, a za sebe vjerojatno ne. Nakon susreta mislio sam joj prići i upitati je da li je razumijela sva čitanja, no odustah, upravo zbog pomenutog 'rječeborstva'. O čemu se radi? Budući Crkva u svojoj mudrosti uvijek s određenom nakanom izabire pojedina čitanja Svetog Pisma, isto tako je za ispravno razumijevanje bilo potrebno pročitati sva tri i među njima pronaći poruku poveznicu, kako bi imali cjelovitu sliku. Pored ovog pomenutog evanđeoskog ulomka koji govori o potrebi vršenja, a ne samo slušanja Riječi, u drugom čitanju (Rim3) Pavao govori kako se izvan Zakona očitovala pravednost Božja po vjeri, te kako smo svi, budući smo svi sagriješili («Ne, nema razlike!» Rim 3,22) opravdani besplatno po Kristovom otkupljenju, kojeg je Bog izložio kao žrtvu Pomirnicu. «28Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona.»- ovim riječima završava ovo čitanje. Tek cjelovito sagledavanje ponuđenih čitanja daje nam potpunu sliku rečenog, nasuprot fundamentalističkom pristupu i trganju iz konteksta pojedinih dijelova Pisma, a sve u svrhu opravdanja 'svog mišljenja'. Dio je to samo jednog sveopćeg problema koji se sa katastrofalnim posljedicama odrazio na cijeli svijet. Naravno, radi se o relativiziranju Riječi Božje, koje je svoj zamah postiglo odbacivanjem Crkve kao autentičnog tumača Riječi, tj. da je ona 'stup i uporište istine'. Naravno, ne treba tu zanemariti odgovornost i onih koji su možda na vrijeme trebali prepoznati signale za obnovom koncem 15 i početkom 16 stoljeća, no bez namjere da dublje ulazim u povijesne razloge, htio bih istaći nešto što se tiče nas 'malih' u konkretnom svakidašnjem životu. Naime, ukoliko želimo imati objektivni pristup čitanju Svetog Pisma, trebali bi se držati dva osnovna principa, a to su induktivni i deduktivni. Induktivni se tiče našeg osobnog susreta s Riječju, a deduktivni predstavlja 'pogled odozgo', tj. na onaj način na koji službena Crkva, koja je zadužena za njeno ispravno tumačenje, gleda na određene njene dijelove. Ovaj deduktivni pristup je ogledalo u kojem se mi sa svojim osobnim iskustvom promatramo i eventualno korigiramo, budući je on nedvojben i sveopći (katolički). Induktivni pak izražava vjerodostojnost i osobnost u neposrednom odnosu sa živom Riječju. Ravnoteža ovih odnosa je garant stabilnosti koja se prenosi i na ostala područja našeg života. Tada imamo i čašu i sadržaj u njoj. Iskustvo i rasudbu. Srce i razum.
Dvije grčke riječi mogu nam pomoći u razjašnjenju ovog čvora. To su 'eisegesis' i 'exegesis'. 'Eisegesis' je postupak učitavanja u odlomak nečega što se ondje ne nalazi, tako što se ubacuje smisao koji proistječe iz osobnog poimanja. Nasuprot njemu, 'exegesis' iz tog ulomka izvlači jasan smisao i poruku, s tim da samu sebe stavlja na provjeru u odnosu na već dostupne činjenice. Pri tom je tradicija Crkve i njeno učiteljstvo jako bitna pomoć. Nije nužno zlo i pogrešno u startu odbaciti 'eisegesis' ukoliko ono nije eksplicitno u suprotnosti s 'exegesis', no pogrešno bi bilo ukoliko bi se držali isključivo osobnog tumačenja i učitavanja nečeg za što postoji već valjani sud, općeprihvaćen, tj. u okvirima katoliciteta. Dakle, umjesto da nastojimo Riječ Božju prilagoditi sebi i svojim idejama i ponašanju, radije dopustimo da nas ta živa Riječ preobražava u tolikim stvarima u kojima je riječ Božja tako jasna. Dopustimo joj da nas mijenja.
U jučerašnjem čitanju iz druge Petrove poslanice također vidimo put spoznaje koji bi nam trebao biti orijentir kako postati zajedničar božanske naravi. Sv. Petar kaže: «Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav.» (2 Pet 1,5-7) Isto tako vrlo zanimljiv evanđeoski odlomak nam se nudi u idućoj 10.Nedjelji kroz godinu, a koji govori o cariniku Zakeju, a koji ima dosta dodirnih točaka sa onim slučajem kada je Isus došao kod farizeja Šimuna, koji mu je namjestio 'spletku', budući ga je htio optužiti za obrednu nečistoću, na što je Isus, budući je prihvatio ulogu 'slabića' i to da ga Šimun 'dribla', iznenada preokrenuo situaciju i održao mu lekciju o milosrđu, uzimajući za primjer javnu grešnicu koja mu je suzama i kosom otirala umorne noge. Šimun je Isusa mislio poniziti i iskoristiti za osobnu promidžbu, koristeći se Zakonom. Isti tako mrmljahu među sobom kad su vidjeli da Isus sjeda za stol sa Zakejom i drugim javnim grešnicima. Cijeli ovaj tjedan evanđeoska čitanja nam govore o tome kako su pismoznanci, saduceji i farizeji iskušavali Isusa. Zapravo cijeli ovaj tjedan pred nama je stalno jedna te ista slika koja u različitim epizodama govori o onima koji se djelima misle opravdati i zaslužiti kraljevstvo vječno. Od takvih pametnjakovića i danas glava jednako zna jednako zaboliti i takvima bi jednako tako valjalo odgovoriti: 'Što me iskušavate?' ili 'Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.' Zato bih ponovio pitanje s početka razmatranja: 'Zvuči li pregrubo ukoliko bi Ps 10, koji se odnosi na bezvjerce jednako tako primijenili na nas vjernike koji 'čučimo iza ograda i vrebamo siromaha' dok u svom srcu mislimo: Nema istrage! Nema Onog koji bi je sproveo! I u tom nam je često sva misao! Ili je puno grublje to što se vrlo često ponašamo upravo tako, kao da nismo Kristovi sljedbenici, nego ljudi od svijeta, vođeni požudom i ispunjeni pokvarenošću?
mistagog
|
