Kad su Izraelce na putu kroz pustinju do Obećane zemlje počele ujedati zmije ljutice, Bog je Mojsiju rekao da napravi zmiju od mjedi i podigne je na stup kako bi svatko tko pogleda u nju bio ozdravljen od ljuticinog ujeda.
Ovo su 2D konture koje su prethodile stvarnom prikazanju Sina Božjeg, koji 'posta proklet' za nas, raspet na drvu križa, kako bi mi po njegovoj žrtvi imali život.
Kip kojeg viđamo po skoro svim ljekarnama, a koji prikazuje zmiju omotanu oko drvenog stupa, je njihov zaštitni znak; znak po kojem se zadobiva zdravlje. No, jednako tako i svatko tko dođe podno križa Kristovog i na njegovom tijelu prepozna svoje rane, patnju, boli i bolesti, po vjeri prima ozdravljenje od 'ljuticinog ujeda'.
Nemoguće je pod tim križem ostati isti. Čovjeka doista treba voditi neki zasljepljujući demon, pa da se svrsta među one koji viču: 'Ako si Bog, siđi s križa!'
Isus je bio izranjen, kako bi mi bili iscjeljeni; odbačen , kako bi mi bili prihvaćeni; popljuvan, kako bi mi bili obljubljeni; proklet, kako bi mi primili svaki potrebni blagoslov; usmrćen, kako bi mi imali život. I nije to neka davno ispričana priča. To isto se dešava danas mnogim malenima ujedanima od ljutica i napadanima od vukova. Brojni su primjeri svuda oko nas. Ne treba se puno truditi kako bi ih pronašli. Dovoljno se samo okrenuti oko sebe.
Pri tom ne bi trebali izgubiti iz vida činjenicu da naša snaga nije rezultat naših sposobnosti. Moć Kristove milosti se najočitije razaznaje ukoliko smo ponizni, tj. ukoliko ne prisvajamo sebi zasluge Kristove muke. To svjedočanstvo života najviše dolazi do izražaja u nevoljama, teškoćama i protivštinama na koje svakodnevno nailazimo, u većoj ili manjoj mjeri. Nedostatak svijesti o tome što je naš Gospodin učinio za sve nas, dovodi nas često u situaciju da svom bližnjem pristupamo i bez straha Božjeg i bez ljubavi.
Iako svatko od nas ima pravo na zaštitu i dostojanstva i imovine, Gospodin nas u današnjem Evanđelju poučava kako je ipak izvrsnije ne opirati se zlu, nego ga nastojati pobijediti ljubavlju. Naš uzor je Isus Krist, koji je u trenutku najveće agonije smogao snage oprostiti onima koji su ga vrijeđali podno križa. Za pravedna i dobra bi se još tko i usudio žrtvovati, no za svoje neprijatelje... ?
Nitko nas ne prisiljava da dopustimo biti nečiji robovi ili predmet manipulacije, no ono što je sigurno, a od toga ne možemo pobjeći, jeste da ćemo tijekom dana biti u nebrojenim prilikama kada ćemo na nepravdu moći odgovoriti onako kako bismo osobno voljeli da se i nas tretira. Svakodnevno ćemo imati nebrojeno puno prilika za umrijeti samome sebi, svojoj sebičnosti i oholosti. Onaj tko tako počne razmišljati sigurno neće biti među onima koji vraćaju oko za oko, zub za zub.
Ta osvetoljubivost nije samo onda kada je otvorena i nasilna, nego isto tako zna biti 'lijepo' upakirana da izgleda više kao umjetnost, nego primitivizam. Najokrutnije laži su najčešće izgovorene u najvećoj tišini. U 'povjerenju'. Pogađate, ... riječ je o ispovjedaonici. Još tragičnije je kad se u tome složi i onaj koji sjedi preko puta. Tko u tom činu ne prepozna izdaju ljubavi i i najružniji oblik klevete, pokušavajući se njome okoristiti, kako bi narušio nečiji ugled, sam dolazi na rub ambisa, kojeg postane svjestan tek kada osjeti da se ljubav povukla od njega.
Ova vrsta ljutice je jako otrovna, no i za nju ima lijeka, ali samo ako odmah odemo liječniku, i ne dopustimo da nas na koncu, nakon izdaje, ujede ona koja je ujela i Judu, a to je očaj, beznađe.
Vidimo dakle, da baciti se na nekog kamenom, tj. oklevetati ga, može biti učinjeno s tek jednim malim pokretom ruke, kimanjem glave u znak potvrde ili s 'poljupcem'. No, u biti to je samo još veće produbljivanje provalije koja nas dijeli, a za čije postojanje smo skloniji optužiti onog drugog. Jedino nejasno pitanje ostaje: čija je strana prava, a čija kriva? I čija prisila pred provalijom veća? A opet, tko zna? Možda se jednog dana probudimo na istoj strani... I možda to bude ona prava!?
