Živimo u vremenu velikog protoka informacija i sve užurbanijeg načina života. Toliko je toga što nas zapljuskuje, a da i ne stignemo pravilno odvagati stvari i zauzeti ispravan stav prema njima. «Vrijeme je novac»- kažu neki.
Možda bismo se mogli s njima i složiti, ali kad bi se ta krilatica shvatila na ispravan način. Najčešće je u prijevodu shvaćamo kao «iskoristi vrijeme kako bi imao što više». Nedavno sam čuo još jednu, možda i zanimljiviju od ove gore: «Pare lete zrakom, samo ih treba uhvatiti!», što opet u prijevodu znači da samo trebamo odvojiti potrebno vrijeme, stati na određeno mjesto, biti pozoran, te samo hvatati što ti situacije donose. Vrijeme jesu povjereni talenti. Dar je to koji iziskuje od nas odgovorno ophođenje, ne samo u zauzetosti za vremenite stvari, nego ponajprije prema svojoj duši.
Ne dolazi prvo činjenje kome je vjera pomoć, nego iz vjere, tj. iz preobraženog srca proizlaze dobra djela, koja su ujedno dokaz da naša vjera nije mrtva, nego živa vjera. Ovu krilaticu: vrijeme je novac, vrijeme je povjereni talent.. možemo ispravno shvatiti samo ukoliko ga koristimo na prvom mjestu kao šansu za «biti», a ne samo za «imati». Iskustva nam govore kako u svakodnevnoj trci za materijalnim vrlo često vjeru koristimo kao polugu koju pokrećemo kada nam nešto zapne na tom putu sticanja, što nije ništa drugo nego instrumentalizacija Boga, kao da bi on bio neki aparat koji koristimo da bi se ti naši planovi i obistinili.
U ovo vrijeme godišnjih odmora mnogi koji su obdržavali i onaj minimum odnosa s Bogom, odlaze na «odmor» i od Boga. Ne žele biti opterećeni onim svojim «moram». Po srijedi je zadovoljenje sveg onog truda zbog kojeg su se zapravo i mučili cijelo vrijeme. Kažu: «Pa, i zaslužio sam.
Vrijeme je da malo predahnem i uživam barem ovo malo vremena i dam sebi malo oduška.». No, taj stav samo pokazuje strop njihovih želja i iznosi na čistac istinu o sebi. U velikom broju slučajeva to nije intermeco, predah, akumulacija novih snaga, nego finale igara koje su se igrale cijelu godinu. Način na koji koristimo godišnje odmore nam puno kaže o nama samima. Možda čak i više nego sve izgovorene riječi tijekom godine. Gdje je moje srce? Tko je moj Bog? Godišnji odmori bi morali biti prilika koja nam omogućava da sumiramo dosadašnje djelovanje, uvidimo određene propuste, donesemo jasne zaključke i odluke za buduće pravce djelovanja. Prilika je to kada bismo morali obnoviti snage, a ne se još više udaljiti od Boga.
Ne znam je li ikad potrebnije uzeti k srcu one Isusove riječi: «Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti», kao u vrijeme povratka s godišnjih odmora. Godišnji odmori koji svoj temelj imaju isključivo na užitku kao rezultat mogu donijeti samo tupost, umor i dosadu, ali nikako novu spremnost i elan za život. Ne iznenađuje nas onda činjenica kako se s početka nove školske godine na našim ulicama događa kao neka vrsta transformacije, elana i poleta. Sve izgleda kao da je živnulo i pokrenulo se. Izašlo se iz neke letargije. Događa se nešto novo. Planira se. Pogled se diže sa sebe i gleda se naprijed u budućnost. Sve izgleda kao da ima smisla. Otvaraju se vizije. Nije to samo zato jer smo se «odmorili», nego jer izlazimo iz jednog neprirodnog statičnog stanja, koji može rezultirati samo većom bezvoljnošću.
Istina je i da tijelo treba svoje trenutke opuštanja, ali ti trenuci ne bi nikada smjeli biti cilj, nego sredstvo odmora i obnove, koje nam pomaže ne da samo «imamo», nego da «budemo» ono na što smo i pozvani. Odlazak u planinu ili na naše prelijepo Jadransko more bi nas trebalo ispunjati još većom zahvalnošću zbog prilika u kojima upoznajemo i doživljavamo ljepote Božje. To jest prilika da se oslobodimo od stresnih situacija i pritiska užurbanog života zavedenog potrošačkim materijalizmom, no sloboda od tog «moram» ispuniti očekivanja, ne bi smjela biti izlika za slobodu «od» Boga, nego prilika «za» Boga. Bog nikog ne prisiljava. Bog ne želi da mu pristupamo zato jer mislimo da moramo biti dobri kako bi nas prihvatio. Ne! Bog želi da mu dođemo ovakvi kakvi jesmo, sa svim svojim umorima i opterećenjima kako bi nas on odmorio. Skraćena verzija «uskrsnuća» Jairove kćeri, koju nam donosi Matej, za razliku od Luke i Marka, a o čemu danas slušamo u Crkvi, nam ipak donosi par najbitnijih stvari vezanih za stanje koje je vladalo u ovom slučaju.
Matej nam kaže kako je Isus, nakon što je ušao u Jairovu kuću, izbacio bučno mnoštvo i svirače, koji su oplakivali djevojčicinu smrt, da odstupe i ne nariču jer djevojka nije umrla, nego spava, na što mu se ovi izrugivahu. «A KAD JE SVIJET BIO IZBAČEN, uđe on, primi djevojku za ruku i ona bi uskrišena.» (Mt 9,25) Što reći za tolike kršćane, nego kako su poput ove Jairove kćeri, obamrli i uspavani, omamljena i sekularizirana djeca Božja, kojoj je tako potrebno oslobođenje od mentaliteta ovog svijeta. Toliki bi htjeli biti Božji sinovi i kćeri, a nikako da raskrste s zamamljivom ponudom potrošačkog materijalizma i legalističkom robovanju propisima i pravilima.
Zato će Isus nadstojniku Jairu reći : «"Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!"» (Lk 8,50) Osobna vjera žene, koja je krvarila dvanaest godina, i posrednička Jairova molitva za svoju kći, u oba slučaja je bila dovedena u vezu s obrednim onečišćenjem, koja je Isus zanemario. U prvom, žena se dotiče njegovih resa, a u drugom Isus se dotiče ruke djevojčice dok izgovara «Talita kum!».
No, budući je vjera ta po kojoj se događa obrezanje i očišćenje srca, činjenica da su bili nečisti nije bila prepreka za Isusa da intervenira, nego naprotiv razlog motiviran ljubavlju o koji bi se zasigurno spotakli mnogi «rabiji farizejskog usmjerenja». Ovo vrijeme godišnjih odmora je prilika da raskrstimo i s ovim napastima, koje su lice, a sekulariziram samo posljedica, tj. naličje jednog stanja, koje nema baš nikakve veze sa vjerom, nego s nevjerom ili ako će nekome biti lakše, s malovjernošću.
mistagog
Post je objavljen 07.07.2008. u 17:17 sati.