www.mir.blog.hr
utorak, 29.01.2008.
„ Ali među njima ima jedan grob koji ne dira čovjek niti ga gaze životinje – samo ptice sjedaju na njega i u zoru pjevaju. Oko njega je podignuta željezna ograda, s obje strane posađene su dvije mlade jele - u tom grobu leži Jevgenij Bazarov. Često ga obilaze dvoje oronulih staraca iz obližnjeg sela - muž i žena. Pridržavajući jedno drugo, hodaju teškim koracima, a kad se primaknu ogradi, padaju na koljena i tako klečeći dugo i gorko plaču, dugo i pozorno gledaju u nijemi kamen pod kojim počiva sin; izmjene po koju riječ, obrišu prašinu s kamena i isprave granu jele, pa se opet mole i nikako da odu s tog mjesta gdje su nekako bliže sinu, uspomenama na nj . . .Zar je moguće da su njihove molitve, njihove suze uzaludne? Zar je moguće da ljubav, sveta, vjerna ljubav nije svemoćna ? O ne! Ma koliko se strasveno, grešno, buntovno srce sakrivalo u grobu, cvijeće što raste na njemu mirno nas gleda svojim nevinim očima- i ne govori nam samo o vječnom miru, o onom velikom miru ravnodušne prirode, već nam govori o vječnoj pomirbi i o beskrajnom životu. . .“
Turgenjev
ponedjeljak, 28.01.2008.
Kupila sam boju za tkaninu i željela obojati tek napravljenu majicu. Da nisu sve iste krem boje ( tek iskuhavanjem bijele ) htjela sam jednu crvenu.Liči li ova druga na crvenu boju, sve drugo samo ne crvena?! Na uputstvu je pisalo da 300gr materijala uronimo u 3-5 l napravljene boje; a ja sam 100gr uronila u 5 l, boja je bila tamno crvena tj. i ostala je, no majica kada se osušila dobila je neku sasvim drugu boju. U čemu je problem, može li netko sa sigurnošću reći koje su boje najbolje za bojenje i kako obojiti još neke predmete od pamučnog krem konca ? Pozdrav svima . . .
srijeda, 23.01.2008.
Petrova trudionica
Imala sam deset godina kada sam prvi put vidjela more, Zagreb i Samobor. Svemu mogu zahvaliti mojoj dobroj vili; sestrični koja je došla po mene i odvela me kod sebe da bih upoznala njenu obitelj i da bi me odvela na more. Osvanula je jednog ljetnog dana sa svojim fićom pred našom kućom i ja, iako ju dotad nisam poznavala, spremno sam uzela svoju torbu i krenula s njom. U Zagrebu sam upoznala djevojčicu Rubinu nešto stariju od mene, njenog prijatelja zlatara koji je izrađivao pravi nakit. . .Svaki dan je bio na svoj način zanimljiv i da sam barem onda svojim jednostavnim dječjim riječima opisivala sve što sam vidjela i doživjela ! Ni more, ni Zagreb nisu baš ostavili neke posebne dojmove na mene. . .ono što je ostavilo veliki trag u meni je boravak u kući u Samoboru, kod sestrične. Kuća je bila visoka starinska sa bezbroj prozora, ali me iznenadilo što nema niti jedan balon! Na ulazu je bila visoka željezna ograda, a cijelo dvorište popločeno. Tek se iza kuće mogao vidjeti mali bazen u zelenilu ! Iako je bio prazan , to je stvarno bio bazen. Još i sad mogu osjetit ono čuđenje koje sam i tada osjetila; kuća s bazenom, pa to sam samo u filmovima vidjela! U prizemlju kuće nalazila se prostrana kuhinja; moderno opremljena u jakoj narančastoj boji, a jedino tu je pod bio popločen hladnim pločicama. Valjda mi je zbog toga cijela kuhinja odisala nekom hladnoćom . U ostalim prostorijama bio je drveni pod.Dolje i gore su bili uski ,dugači hodnici i dok bih trčkarala dolje gore uz škripu starih dasaka u mene se uvlačio nekakav strah. Tolika kuća, hodnici, a ja sama, imala sam osjećaj da će odnekud iskočiti kakav duh iz prijašnjih vremena.Na gornjem katu se nalazila dječja soba i spavaća soba, ali ne ona uobičajena , kakvu sam ja navikla vidjeti. Kada sam ušla u spavaću sobu dominanatan je bio veliki starinski krevet koji se prostirao od polovine sobe do jednog zida. Ispred njega je bio mali stolić i dvije stolice. Kod prozora koji su gledali na ulicu nalazio se još jedan stol sa udobnim, mekanim stolicama. Luster u polovini sobe , tepisi i slike kao i sav namještaj u ovoj su sobi posebno odisali starinom ; tako da onaj tko je bio u njoj mogao se uživjeti u neke osobe iz prošlosti koje su tu nekad živjele.
Preko puta kuće nalazila se mala riječica, na njoj most koji je također vodio do jedne starije zgrade okružene malim parkom. Sjećam se da smo jednom išli u posjet; u kući je živio nekakav slikar i znam da sam bila fascinirana njegovim slikama. O kada bih se ponovo mogla vratiti u te dane i prisjetit se svake sitnice, detalja, tada bi ovo moje opisivanje bio ljepše. Mogla bih dočarati sve kako je bilo.A ovako su ostale samo iskrice, još uvijek žive. .
Moja draga sestrična valjda nikada nije shvatila koliko je jedno djete tada usrećila; odvojivši dio novca , dio vremena i dobre volje za mene . . .Na svemu sam joj beskrajno zahvalna, iako me otada zaboravila.
Sad se vjerojatno već pitate kakve veze ima naslov sa ovom cjelom pričom?! Uslijed svakidašnjih reklama o „Petrovoj trudionici „ sjetih se nje, jer ona je dio te bolnice.
subota, 19.01.2008.
Sedam ukora
Ukorih svoje srce sedam puta!
Prvi put: kad se kušah dočepati visokoga položaja izrabljujući slabije.
Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom pred onima koji bijahu obogaljeni.
Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram, radije izabrah lagano nego teško.
Četvrti put: kad sam, pogriješivši, tješio sam sebe pogreškama drugih.
Peti put: kad bijah poslušan iz straha tvrdeći onda da sam jak u strpljenju.
Šesti put: kad odizah halju da bih izbjegao glib života.
Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu i mišljah da je pjevanje vrlina.
Halil Džubran
Mislim da negdje do trideste živimo gotovo „bezbrižno“. Naravno to sad kažem kada sam prošla te godine. Mladi smo ; stvaramo svoje obitelji, težimo imati kuće, stanove, automobile, sve što nam treba i ne treba!Do njih dolazimo na sve moguće i nemoguće načine. Mislimo li tada na druge, kao i na sebe? Život leti u jenom ugodnom dahu,a da mi tada, toga nismo niti svjesni. A onda najednom bez obzira koliko smo ostvarili od naših snova, kockice života se drugačije slažu! Počinju nas „mučiti“ neke stvari koje do tad kao da nisu postojale; kada nekog namjerno ili nenamjerno uvrijedimo, kada i znajući istinu ponekad moramo izgovoriti laži, kad moramo vidjeti, a prešutjeti neke stvari . . . To su oni nemiri koje osjećamo iznutra , zbog koji ponekad ne možemo zaspati i koji su sve češći . . .Koliko često preispitujemo sebe i koliko često se ukoravamo?
ponedjeljak, 14.01.2008.
Nekako mi je prošlo par dana a da uopće nisam stigla malo prošvrljat po blogovima da vidim što se piše. I baš me to ljuti ! A znate koji je glavni razlog ? Početak škole; nepročitana i nenapisana lektira i to „ Emil i detektivi“. Svi kažu da je knjiga zanimljiva, njoj nije! Pitam se hoće li joj doći pod ruku zanimljiva knjiga, ili ta još nije napisana ?!Njoj je mrsko pronaći knjigu, pročitat i napisati; znači sve i onda joj svi u tome pomažemo i prisiljavamo ju. Iz te njene lijenosti i nemarnosti za čitanjem proizišlo je još nešto: ne zna napisati sastav ! Ne zna osmisliti bilo kakav tekst i sročiti u sastav prikladan njenim godinama, a kada joj i u tome pomognemo to se naravno vidi! A ocijene, vjerojatno se pitate kakve su joj ocjene? S dolaskom nove učiteljice, strože, mislila sam da će biti lošija u učenju, kad ono sve petice?! Zar svi padaju na njenu gustu plavu kosu, umiljatost, plave okice ? Što je to čime osvaja i starije i mlađe?
Ovdje sam mislila završiti, ali neću; još vam nešto moram napisati! Nakon današnjeg prvog školskog dana, dolazi sretna kući s objašnjenjem da je dobila nagradu za svoj rad iz likovnog, ali da moram ići s njom u gradsku knjižnicu podići nagradu.Slutila sam što bi moglo biti i naravno, u prigodnom paketiću bila je umotana knjiga! Ma kao da je netko znao da će u prave ruke!
četvrtak, 10.01.2008.
Kuća
Naša se obiteljska kuća nalazila negdje na polovini između dva gradića, tako mi je u osnovnu školu bilo malo bliže ići (negdje oko jedan km. ) u ovaj manji gradić, a u onaj veći sam išla u srednju školu. Iz svoje ulice ušla bih u jednu manju, a zatim u onu veliku koja je; ako sam išla lijevo vodila do srednje škole , a ako sam išla desno vodila do osnovne škole. Ta glavna ulica koja je spajala dva gradića bila je jako prometna i s pješacima i s vozilima. Samo je s jedne strane imala pješačku stazu, tako smo mi djeca gotovo uvijek u kolonama pješačili. Sad kad malo razmislim to pješaćenje, odnosno druženje i nije bilo tako loše.Kukali bi i jadikovali jedni drugima pred neki ispit, zbog loših ocjena ili opomena.Kući bi se gotovo uvijek vukli sporo kao puževi, kukajući kako nam je škola daleko, a kako smo od škole već jako umorni. Ali nije tu bilo samo kukanja bilo je tu i smijeha, zezanja, priča koje smo sami osmišljavali o ljudima i kućama uz koje smo prolazili.Znali bi tko živi u kojoj kući i koliko je članova u njoj, iako nismo znali njihova imena.Zaključili bi sami po uređenju kada su negdje bili svatovi ili sprovod. Uočili bi svako posječeno drvo ili bor, izmjenu zavjesa na prozorima,posađeno cvijeće ili kad bi se netko odselio.Tako smo sami stvarali sliku o pojedinim obiteljima i kućama.Znam da nam se nisu svidjele kuće ispred kojih je bilo posađeno drveće ili borovi jer su nam tako izgledale sakrivene i nekako mračne!Isto tako kuće na kojima su uvijek bile spuštene rolete, bile su nam nekako tmurne i zamišljali smo kakvi to ljudi ondje žive kojima nikad nije potrebno svijetlosti! Gotovo sve kuće su bile one s dva prozora do ulice. Sve iste, a ipak toliko različite! Jedna od njih je bila malo više uvućena u dvorište, a oko nje mali vrt s raznobojnim cvijećem. Stariji čovjek bi skoro uvijek u podne stajao na ulici ispred te kuće i pušio. Mi djeca, uvijek bi ga pozdravljali i time zaključivali kako on vjerojatno čeka da njegova gospođa unutri završi ručak, a on promatra što se zanimljivo događa vani. Dalo se naslutiti da tu žive dvoje starijih ljudi mirnim i jednostavnim životom. Zaključili smo i da nisu imali djecu. A onda smo odjednom zamjetili kako ga danima nema na uobičajenom mjestu, sve do dana kada je na ogradi bila zaljepljena osmrtnica..Poslije njega umrla je i njegova žena. Kuća je ostala, stanari su se izmjenjivali. . .i znate što je još ostalo ? Veliki vrt s cvijećem ispred kuće i naravno sjećanje na osobe koje su nekad tu živjele, a kojima niti ime neznam. Događa li se i vama da vam neke kuće izgledaju tužne, a neke nasmješene i sretne?
nedjelja, 06.01.2008.
Objavljeni 100. ( post )
Nadam se drage djevojke i žene, da ćete ove godine kako već i treba ; jednom godišnje posjetiti bar jednog specijalistu: našeg „dragog „ ginekologa.Zubar i ginekolog su jedina dva doktora koja ja posjećujem.Onako na početku godine zacrtam si posjet ginekologu negdje u proljeće, pa onda prenesem do ljeta, kada su godišnji odmori i dođem na red tek na jesen. Ma kome se još žuri na pregled kod ginekologa ? Vjerujem da sve idemo s nekom nelagodom, a zašto ?
Moj prvi posjet ginekologu je bio nezaboravan i bio je davno! Zbog hormonalnog poremećaja morala sam otići na pregled i to znam da sam išla sama! Prvi put pa sama! Drage mame neka vam ne bude teško prvi put otići sa svojim djetetom! Moja je mama vjerojatno radila , a moje tete nisu živjele blizu da bi išle samnom. A samo Bog zna kako bi mi dobro došla bilo koja teta ili čak susjeda. Dakle , krenula sam na pregled u riflama i majici! Čim sam ušla u čekaonicu bilo mi je čudno što su sve žene u nekakvim suknjama, jedino ja u hlačama. Razmišljala sam kako su one ipak žene; ljepše izgledaju u suknjama, a vjerojatno ih već i nose iz navike, a ja sam dijete i normalno je da sam u hlačama. No kako se bližio red da uđem unutra , sve začuđenije sam osjećala poglede na sebi. Sigurno su sve tražile odgovor zbog kojeg sam tu; odnosno razloge. A ja sam razmišljala kako je svima njima ipak lakše nego meni, jer su sve odrasle osobe i naviknute su već na takve preglede. Jedna od njih me pitala imam li suknju, jer takva ne mogu ući. Odgovorila sam da nemam, a ona me prijateljski povela sa sobom i ponudila mi svoju suknju. Istina da mi je bila preširoka i da sam ju morala držati da mi ne padne, ali eto poslužila je. Ma kako sam ja naivna zamišljala taj pregled? Kad sam ušla unutra opet sam se šokirala od onog povišenog kreveta, pa kako ću se popeti na njega, a tek od pregleda , od onog nelagodnog osjećaja kad osjetiš hladnoću metala u sebi. . . Uglavnom bilo mi je sve fuj,fuj. . .a na sebe sam se posebno ljutila; jer ništa o tome nisam znala, jer me nitko, pa čak ni mama nije dobro uputila, jer sam ispala glupa, jer sam prije pregleda trebala ipak znati neke stvari. . . Tko je kriv?
Danas gledam kako su mlade cure pametne; lijepo dođu u riflama, a u torbicu strpaju kakvu suknju, više nema naivnih kao što sam ja bila. Ali vjerujte još uvijek ima nelagode i strahova bez obzira na godine ; one starije žene i bake govore da je mlađima lakše, a one mlađe; tresu im se noge , srce udara jače. . .od čega ? Od stida, straha , nelagode . . .ma kakvi se sve osjećaji mješaju i traume proživljavaju pri jednom „običnom“ pregledu ?
četvrtak, 03.01.2008.
1. Ne budi zabrinut za sutra. Posveti pozornost sadašnjosti! Sutra će biti budeš li sijao danas.
2. Bori se, vodi i riješavaj svoje probleme redom kojim se javljaju jedan po jedan.
3. Ako se nikada ne odvažiš prijeći rijeku, nikada nećeš znati što je na drugoj obali.
4. Ne misli koliko te koštaju žrtve, odricanja, misli koliko one vrijede.
5. Pohvaliti dobro djelo, znači ostaviti otvorena vrata da se dobro vrati.
6. Nosi danas samo teret ovog dana. Ne daj se uznemiriti mislima o budućim teškoćama. Posveti se do kraja onome što je danas u tvojim rukama, preuzmi danas samo odgovornost za ovaj dan i usredotoči se da to učiniš na najbolji način. Svakome je danu dosta njegove muke.
7. Raduj se što jesi. Raduj se da si ti baš ti. Oslobodi se zabrinutosti zbog toga što drugi misle ili što ti vjeruješ da ti nešto nedostaje. Pojednostavi svoj život koristeći i zahvaljujući za ono što imaš i što jesi.
8. Ne dozvoli da rutina razara tvoj život. Radi s ljubavlju uvijek s obnovljenim duhom i u tebi će rasti radost. Rutina umara, obeshrabruje i guši oduševljenje.
9. Ako imaš san, idi prema njemu. Ne daj da te išta spriječi. Ako imaš san, to je zato jer si sposoban da ga ostvariš.
10. Počni svoj dan s otvorenim srcem. Svima velikodušno pomozi i ne očekuj priznanje ni zahvalu. Ne zaboravi: tko pomaže bližnjem, zapravo pomaže samom sebi.
11. Ne juri kroz život tako brzo da zaboraviš ne samo gdje si bio, nego i kamo ideš. ŽIVOT NIJE UTRKA NEGO ŠETNJA U KOJOJ TREBA UŽIVATI U SVAKOM KORAKU.
Zvonimir Brusač,franjevac
Na početku ove godine ostavljam ove vedre poruke sebi i vama. I nekako mi u glavi ostaju one riječi „ ne budi zabrinut...“, a ja sam baš suprotno tome zabrinuta, i jučer i danas...Kako uoči nove godine nisam bila toliko zabrinuta dok sam jurila neočišćenim cestama? Nešto me vuklo tamo gdje i nisam morala biti. . .? A onda tek šapat riječi koji ostali možda i nisu čuli, a dovoljno da sam ih ja čula: „ Ovo mi je zadnji snijeg koji gledam „ (Koliku moć imaju riječi? ) Prešla sam preko tihog uzdaha kao da ga ni ja nisam čula i okrenula na sasvim drugu temu , al nešto u meni se uznemirilo ; ona razdraganost i veselost koja me obuzimala do tada, u trenu je nestala. . . Nadam se da ste svi vi još uvijek dobro raspoloženi i veseli . . .
