www.mir.blog.hr
nedjelja, 26.04.2009.
„ Pretvorili smo se u narod koji samo kuka!“ glasile su njegove današnje riječi.
Vjerujem da se dosta njih zamislilo nad tim nažalost, istinitim riječima. Samo se raznose i prepričavaju loše vijesti, bolesti i strašne nesreće. Zar nam se uistinu ništa lijepo ne događa ili to lijepo, pretrpani ovim lošim i ne osjećamo i zar zaista mrvice onog lijepog ne dodiruju našu dušu? Zar u našoj svakodnevici ne postoje ljudi koji isijavaju pozitivnu energiju i koji u nas usađuju misao na lijepe i drage, možda zaboravljene sitnice?
petak, 17.04.2009.
Volim zemlju i beskrajno zelenu travu koja poput mekog saga leži na njoj, volim svaki cvijetak koji nježno ispruži svoju glavicu iz tog zelenog prekrivača. Volim zemlju i svaku povrtnu biljku koju s ljubavlju posadim, a ona mi svojim lijepim i zdravim plodovima vraća utrošeno vrijeme i brigu koje sam provela s njom. Volim zemlju i sve moje ljubičaste i bijele grmove cvijeća, jer posadila sam ih da mi uljepšavaju dane, a oni tako prkosno bujaju da ne mogu ostati neprimjećeni niti kod slućajnih prolaznika koji im se dive...Volim zemlju, i dok je promatrajući i mrveći premećem iz jedne u drugu ruku postajem svjesna istine da ću jednom postati dio nje...
subota, 11.04.2009.
11.04.2009.
Danas mi je rođendan. Poruke na mobitelu su sličnog sadržaja: „ Sretan ti rođendan, puno zdravlja, sreće i zadovoljstva...“ Osobe koje mi čestitaju su valjda osobe kojima nešto u životu značim, jer mislim da ne bi pamtili bez razloga ovaj beznačajan dan. No s druge strane (moje) to su osobe koje volim, cijenim s kojima sam u prijateljskim odnosima dugi niz godina.
No sad da skrenem pozornost na sreću, zdravlje, zadovoljstvo...i sve ono što ide uz čestitanje.Koliko u ovom prolaznom životu imam sreće i jesam li svjesna što je zapravo sreća i u kojim ju oblicima nalazim? Jesam li svjesna činjenice da je zdravlje zaista najveće bogatstvo? Koliko moram biti zadovoljna; gdje su granice?
„ Jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje, kad zbrojim poraze, ništa ne ostane. . .“
nedjelja, 05.04.2009.
Sjediš kraj prozora i motriš prolaznike. S desne strane vidiš redovnicu, s lijeve prostitutku. I prostodušno kažeš: " Koliko li je jedna plemenita, a druga niska". No zatvoriš li oči i osluhneš, začut ćeš šapat odozgo: "Jedna me traži u molitvi,druga u patnji, a u duši svake od njih luka je za moj duh." Halil Džubran
srijeda, 01.04.2009.
Volim srijedu zbog Goranove emisije „Idemo na put s Goranom Milićem“. Svaki put ostajem zadivljena, oduševljena i bogatija za jedno novo saznanje, jer sam upravo na taj način naučila nešto o čemu dotad pojma nisam imala...
Volim četvrtak, jer se bliži kraj tjedna...
Volim petak, jer ga vole i moja djeca iz jednostavnog razloga jer već sutra nemaju nastave; osjeća se radost i opuštenost ...
Volim subotu, jer smo svi doma; mogu jasnije čuti dječja razmišljanja, možemo zajedno nekud otići...
Volim nedjelju, jer mi popodne ostavlja vrijeme samo za mene; mogu pročitati sto stranica knjige bez prekidanja...
Volim ponedjeljak, jer je za mene taj dan , dan za početak svega što želim i moram obaviti, jednostavnije rečeno sve volim ako je moguće započinjati ponedjeljkom...
Volim utorak, jer je to dan posvećen Sv. Ani ; ona se na taj dan rodila i umrla, a njeno se svetište nalazi u mojoj blizini, to je dan moje zahvalnosti , jer sam mama i jer imam mamu...
