Naša se obiteljska kuća nalazila negdje na polovini između dva gradića, tako mi je u osnovnu školu bilo malo bliže ići (negdje oko jedan km. ) u ovaj manji gradić, a u onaj veći sam išla u srednju školu. Iz svoje ulice ušla bih u jednu manju, a zatim u onu veliku koja je; ako sam išla lijevo vodila do srednje škole , a ako sam išla desno vodila do osnovne škole. Ta glavna ulica koja je spajala dva gradića bila je jako prometna i s pješacima i s vozilima. Samo je s jedne strane imala pješačku stazu, tako smo mi djeca gotovo uvijek u kolonama pješačili. Sad kad malo razmislim to pješaćenje, odnosno druženje i nije bilo tako loše.Kukali bi i jadikovali jedni drugima pred neki ispit, zbog loših ocjena ili opomena.Kući bi se gotovo uvijek vukli sporo kao puževi, kukajući kako nam je škola daleko, a kako smo od škole već jako umorni. Ali nije tu bilo samo kukanja bilo je tu i smijeha, zezanja, priča koje smo sami osmišljavali o ljudima i kućama uz koje smo prolazili.Znali bi tko živi u kojoj kući i koliko je članova u njoj, iako nismo znali njihova imena.Zaključili bi sami po uređenju kada su negdje bili svatovi ili sprovod. Uočili bi svako posječeno drvo ili bor, izmjenu zavjesa na prozorima,posađeno cvijeće ili kad bi se netko odselio.Tako smo sami stvarali sliku o pojedinim obiteljima i kućama.Znam da nam se nisu svidjele kuće ispred kojih je bilo posađeno drveće ili borovi jer su nam tako izgledale sakrivene i nekako mračne!Isto tako kuće na kojima su uvijek bile spuštene rolete, bile su nam nekako tmurne i zamišljali smo kakvi to ljudi ondje žive kojima nikad nije potrebno svijetlosti! Gotovo sve kuće su bile one s dva prozora do ulice. Sve iste, a ipak toliko različite! Jedna od njih je bila malo više uvućena u dvorište, a oko nje mali vrt s raznobojnim cvijećem. Stariji čovjek bi skoro uvijek u podne stajao na ulici ispred te kuće i pušio. Mi djeca, uvijek bi ga pozdravljali i time zaključivali kako on vjerojatno čeka da njegova gospođa unutri završi ručak, a on promatra što se zanimljivo događa vani. Dalo se naslutiti da tu žive dvoje starijih ljudi mirnim i jednostavnim životom. Zaključili smo i da nisu imali djecu. A onda smo odjednom zamjetili kako ga danima nema na uobičajenom mjestu, sve do dana kada je na ogradi bila zaljepljena osmrtnica..Poslije njega umrla je i njegova žena. Kuća je ostala, stanari su se izmjenjivali. . .i znate što je još ostalo ? Veliki vrt s cvijećem ispred kuće i naravno sjećanje na osobe koje su nekad tu živjele, a kojima niti ime neznam. Događa li se i vama da vam neke kuće izgledaju tužne, a neke nasmješene i sretne?
Post je objavljen 10.01.2008. u 16:34 sati.