www.mir.blog.hr
četvrtak, 28.02.2008.
Teta Anči
Jedan sasvim običan susret, ili ipak nije sasvim običan; jer ono što ostaje malo duže u našoj glavi, budi na razmišljanje, ostavlja u nama jedan lijep trag, trag zadivljenosti i možda sreće , nešto što je vrijedno spomena i nijebaš nešto obično, svakidašnje. . .
Srela sam „ tetu Anicu“, Anči;( tako smo je svi zvali) koji smo radili s njom, u ono vrijeme devedesetih .Iako je razlika među godinama bila jako velika, morali smo se prihvaćati ili ne , jer ipak smo dijelili više od pola dana zajedničke prostorije. Voljeli smo je vidjeti uvijek optimističnu, lijepo obučenu i nasmijanu.Još uz to, bila je plavuša; plava kosa i oči, svaki dan bi netko uskočio s komplimentima na njen izgled. Koliko su bili dobronamjerni ili ne, svatko od nas zna, a ona se uvijek na sve smješila.Gledam je, još uvijek je plava bez gotovo sijedih vlasi; još uvijek nasmijana, vitalna; lako hoda i skače po stepenicama. Pitam je kako živi sada sama, jer znam da joj je muž umro, a ona veselo odgovara da joj je lijepo i da živi u tri različita grada; po nekoliko tjedana u svakom gradu. Zbunjuje me svojim odgovorima; jer sam očekivala postavivši joj neka pitanja, druge odgovore; recimo da sam očekivala kako će sigurno reći da je jako usamljena, između ostalog. . .No prevarila sam se. . .iako starica , već vjerojatno u sedamdesetim, njena razmišljanja , njeni planovi privlače mi pozornost, i znam, sa sigurnošću mogu reći, nije ona obična starica. I na kraju mi kaže njeni planovi su prodati kuću, otići u Zagreb, naravno ako je uskoro Bog ne pozove k sebi. . .
četvrtak, 21.02.2008.
„ Da je bio mlađi – zaplakao bi od tuge, od dosade, od razdraženosti: gorčina jetka i žestoka, kao gorčina pelina, ispunjavala mu je svu dušu. Nešto nepodnošljivo gnusno, odvratno teško opkolilo ga je sa svih strana kao jesenska tamna noć te nije znao kako da se izbavi od te tame, od te gorčine. Nije vrijedilo ni očekivati da će mu san pomoći; znao je da neće zaspati.
Poče razmišljati. . . . polagano, mlako.
Razmišljao je o taštini, nepotrebnosti i gruboj neiskrenosti svega ljudskog. U mislima je gledao kako pred njim prolaze sva doba života ( njemu je samome nedavno minula pedeset i druga godina ) i ni jednome nije praštao. Svuda je uvijek isto vječno prelijevanje iz šupljega u prazno, isto mlaćenje prazne slame, ista napola dobronamjerna, napolasvjesna samoobmana – nek se dijete čime bilo zabavlja, samo neka ne plače - i onda, najednom, upravo iznenada, navali starost – i zajedno s njom strah od smrti koji neprestano raste, sve izjeda i podgriza. . .i tres u bezdan! Još i dobro ako se tako odigra život! A može se udesiti i tako da pred kraj života poteku kao rđa po željezu – bolesti i patnje. „ ( Turgenjev )
Koliko li u ovom kratkom citatu ima istine. . .ali nešto me drugo dirnulo, pa sam se malo zamislila. . .kako završavaju gotovo svi životi; muke i teške bolesti. . .što je to prirodna smrt. . .ne znam kada sam zadnji put čula da je netko od starosti preminuo, da ga nije uništila kakva bolest . . .ili više nema takvih, da bi zaslužili rekla bih; blagi kraj. . .
nedjelja, 17.02.2008.
Moja nova ljetna torbica, kako vam izgleda ?
utorak, 12.02.2008.
„ Ruke nam se spajaju, oči nam se upijaju: tako počinje povijest naših srca. To je igra davanja i odricanja, otkrivanja i ponovnog sakrivanja; nešto osmijeha i sasvim malo stidljivosti, i poneka, tek slatka besciljna svađa. Ljubav ova između mene i tebe prosta je kao pjesma . . . „ Tagore
Tako počinju sve naše ljubavi; prvo skriveni pogledi od kojih nas lagano oblije crvenilo, možda poneki pozdrav, a onda, pri svakom slučajnom susretu ubrzano kucanje srca, lagano gubljenje tla pod nogama i na kraju rasplamsavanje vatre. Radost i zaljubljenost nam ubrzo obuzimaju cijelo tijelo ; polako gubimo razum ,zasljepljeni ljubavlju postajemo pravi pjesnici i robovi te ljubavi, za koju smo najednom spremi i umrijeti. . .
Svima vama, dragi prijatelji SRETNO VALENTINOVO
petak, 08.02.2008.
„ Udruge potrošaća pozvale su građane Hrvatske da od 8. do 15. veljače svoje nezadovoljstvo nedavnim poskupljenjima izraze tako da koriste kućne zalihe i suzdrže se od kupnje svega što nije neophodno za funkcioniranje kućanstva. . .“
Ne znam koliko su ljudi upozati sa ovim izvješćem, ali mislim da neki nemaju pojma; slabo je reklamirano! No mi koji znamo, hoćemo li i možemo li se suzdržati tjedan dana od kupnje ? Tu se govori o nekakvim zalihama; ma tko ih ima ? Sve što se kupi i pojede se ili potroši. . .često mislim da se i onaj wc papir jede, jer nestaje munjevitom brzinom.Teško je jednoj četveročlanij obitelji, možda i ne toliko zbog hrane koliko zbog onih silnih slatkiša i grickalica. . .Koliko ih se samo pojede u jednom danu ? Dakle , ja sam odlučila da ću pokušat ne ići tjedan dana u kupovinu . . .A vi ? Usporedbe radi , prije nekoliko godina zainatila sam se i nisam zbog vlasnika trgovine išla u obližnju trgovinu dvije godine, nego u one udaljenije kilometar i pol; pa čak i kada je zatrebala sitnica.Ta trgovina je propala (ne zbog mene) a neki drugi vlasnici su je zakupili . . .
srijeda, 06.02.2008.
Posjeta mudrosti
U noćnom miru, mudrost dođe, stade pored moje postelje i majčinski nježno me pogleda, obrisa mi suze i reče: Čula sam vapaje tvoje duše i dođoh da je utješim. Otvori mi svoje srce i ja ću ga svjetlom ispuniti. Traži i ja ću ti pokazati put ka istini. Rekoh: Ko sam ja o mudrosri, i kako sam na ovo strašno mjesto dospio? Kakve su ovo silne želje, mnogobrojne knjige i čudesni crteži? Kakve su ovo misli što se vrzmaju kao jato golubova? Kakve su ovo riječi u nadi ispjevane i sa užitkom u prozi napisane. Kakva su ovo tužna i radosna djela što mi dušom ovladavaju i što mi srce stežu poput grivne? Kakve ovo oči u me netremice gledaju, dubine mi posmatraju, a od moga bola bježe?Kakvi ovo glasovi moje trajanje oplakuju i moju ništavnost opijevaju? Kakva se ovo mladost mojim nadanjima poigrava, mojim osjećajima podsmijava, jučerašnja djela zaboravlja, raduje se ispraznosti sadašnjosti i ne mari što budućnost sporo dolazi? Kakav je ovo svijet što me neznano kuda nosi, što me u nesreći zadržava? Kakva je ovo zemlja što je zinula od tjelesa guta, što je svoje naručje otvorila da strasti pohrani? Kakav je ovo čovjek kome je dovoljno da sreću ljubi, a da ne pada u njene ponore; koji traži poljubac života, a smrt mu šamar udara; koji trn uživanja kupuje za godinu dana kajanja; koji potocima neznanja plovi ka ušću tmine? Što je to , o mudrosti?
Ona odgovori:“ Ti bi htio, čovječe da ovaj svijet vidiš božjim očima i htio bi da ljudskom mišlju dosegneš tajne budućeg svijeta, a to je nemoguće. Pođi u stepu i vidjet ćeš pčelu kako kruži oko cvijeta i jastreba kako se na žrtvu ustremio. Uđi u kuću svoga susjeda i vidjet ćeš dijete začuđeno plamsanjem vatre, i njegovu majku zauzetu kućnim poslovima. Budi i ti kao pčela i ne trati proljetne dane gledajući jastrbove postupke. Budi kao dijete i raduj se plamsanju vatre, a majci prepusti njene poslove. Sve što vidiš bilo je i ostat će tebe radi. Mnoštvo knjiga, čudni crteži i lijepe misli –to su obrisi duša koje su ti prethodile. Riječi koje tkaš spona su između tebe i ostalih ljudi, tvoje braće. Tužna i radosna djela sjemenje su koje je prošlost u polju duše zasijala, a budućnost će ih požnjeti. . .Mladost koja se poigrava tvojim nadanjima – to je ključ od kapije tvoga srca za ulazak svijetlosti. Ova zemlja što je zinula dušu ti čisti od kulta tijela. Ovaj svijet koji te vodi je tvoje srce, a tvoje srce je svijet svekoliki. Ovaj čovjek koga smatraš neukim i ništavnim od Boga je došao da se uz tugu nauči radosti i da kroz tminu dosegne spoznaju. . .“
Mudrost stavi ruku na moje planulo čelo i reče: „ Idi naprijed i nikada nemoj zastajati, jer u napredovanju je savršenstvo. Idi i neboj se trnja na putu, jer ono hoće samo pokvarenu krv.“
Suza i osmijeh, Halil Džubran
subota, 02.02.2008.
Tek jedan pozdrav
Nekoliko dana prošlog mjeseca nisam imala pristup internetu; dakle nisam mogla do svih vas.U tih par dana malo me i nervoza hvatala, spoznala sam da sam ovisnik, ali ne o pisanju, jer neka posebna tema mi i nije udarila u glavu.Ovisna sam o čitanju svega što pišete.Ali iznenadila sam se što je još jedna osoba s bloga odlučila neko vrijeme"nestati".A kolko ih je u toku jedne godine samo tako nestalo koji su svraćali na ovaj blog...vjerujte mi da me to baš žalosti...No razlozi prestanka pisanja su nama ponekad dokučivi, a ponekad ne. . .možda je kod nekih stvarno došlo do zasićenja. . .Bez obzira što bilo, uvijek ima onih koji ostaju i novih koji tek pristižu...baš kao i u životu.Sve vas, koji ste još uvijek tu i vas, koji tek dolazite...pozdravljam
