U noćnom miru, mudrost dođe, stade pored moje postelje i majčinski nježno me pogleda, obrisa mi suze i reče: Čula sam vapaje tvoje duše i dođoh da je utješim. Otvori mi svoje srce i ja ću ga svjetlom ispuniti. Traži i ja ću ti pokazati put ka istini. Rekoh: Ko sam ja o mudrosri, i kako sam na ovo strašno mjesto dospio? Kakve su ovo silne želje, mnogobrojne knjige i čudesni crteži? Kakve su ovo misli što se vrzmaju kao jato golubova? Kakve su ovo riječi u nadi ispjevane i sa užitkom u prozi napisane. Kakva su ovo tužna i radosna djela što mi dušom ovladavaju i što mi srce stežu poput grivne? Kakve ovo oči u me netremice gledaju, dubine mi posmatraju, a od moga bola bježe?Kakvi ovo glasovi moje trajanje oplakuju i moju ništavnost opijevaju? Kakva se ovo mladost mojim nadanjima poigrava, mojim osjećajima podsmijava, jučerašnja djela zaboravlja, raduje se ispraznosti sadašnjosti i ne mari što budućnost sporo dolazi? Kakav je ovo svijet što me neznano kuda nosi, što me u nesreći zadržava? Kakva je ovo zemlja što je zinula od tjelesa guta, što je svoje naručje otvorila da strasti pohrani? Kakav je ovo čovjek kome je dovoljno da sreću ljubi, a da ne pada u njene ponore; koji traži poljubac života, a smrt mu šamar udara; koji trn uživanja kupuje za godinu dana kajanja; koji potocima neznanja plovi ka ušću tmine? Što je to , o mudrosti?
Ona odgovori:“ Ti bi htio, čovječe da ovaj svijet vidiš božjim očima i htio bi da ljudskom mišlju dosegneš tajne budućeg svijeta, a to je nemoguće. Pođi u stepu i vidjet ćeš pčelu kako kruži oko cvijeta i jastreba kako se na žrtvu ustremio. Uđi u kuću svoga susjeda i vidjet ćeš dijete začuđeno plamsanjem vatre, i njegovu majku zauzetu kućnim poslovima. Budi i ti kao pčela i ne trati proljetne dane gledajući jastrbove postupke. Budi kao dijete i raduj se plamsanju vatre, a majci prepusti njene poslove. Sve što vidiš bilo je i ostat će tebe radi. Mnoštvo knjiga, čudni crteži i lijepe misli –to su obrisi duša koje su ti prethodile. Riječi koje tkaš spona su između tebe i ostalih ljudi, tvoje braće. Tužna i radosna djela sjemenje su koje je prošlost u polju duše zasijala, a budućnost će ih požnjeti. . .Mladost koja se poigrava tvojim nadanjima – to je ključ od kapije tvoga srca za ulazak svijetlosti. Ova zemlja što je zinula dušu ti čisti od kulta tijela. Ovaj svijet koji te vodi je tvoje srce, a tvoje srce je svijet svekoliki. Ovaj čovjek koga smatraš neukim i ništavnim od Boga je došao da se uz tugu nauči radosti i da kroz tminu dosegne spoznaju. . .“
Mudrost stavi ruku na moje planulo čelo i reče: „ Idi naprijed i nikada nemoj zastajati, jer u napredovanju je savršenstvo. Idi i neboj se trnja na putu, jer ono hoće samo pokvarenu krv.“
Suza i osmijeh, Halil Džubran
Post je objavljen 06.02.2008. u 09:30 sati.