Jedan sasvim običan susret, ili ipak nije sasvim običan; jer ono što ostaje malo duže u našoj glavi, budi na razmišljanje, ostavlja u nama jedan lijep trag, trag zadivljenosti i možda sreće , nešto što je vrijedno spomena i nijebaš nešto obično, svakidašnje. . .
Srela sam „ tetu Anicu“, Anči;( tako smo je svi zvali) koji smo radili s njom, u ono vrijeme devedesetih .Iako je razlika među godinama bila jako velika, morali smo se prihvaćati ili ne , jer ipak smo dijelili više od pola dana zajedničke prostorije. Voljeli smo je vidjeti uvijek optimističnu, lijepo obučenu i nasmijanu.Još uz to, bila je plavuša; plava kosa i oči, svaki dan bi netko uskočio s komplimentima na njen izgled. Koliko su bili dobronamjerni ili ne, svatko od nas zna, a ona se uvijek na sve smješila.Gledam je, još uvijek je plava bez gotovo sijedih vlasi; još uvijek nasmijana, vitalna; lako hoda i skače po stepenicama. Pitam je kako živi sada sama, jer znam da joj je muž umro, a ona veselo odgovara da joj je lijepo i da živi u tri različita grada; po nekoliko tjedana u svakom gradu. Zbunjuje me svojim odgovorima; jer sam očekivala postavivši joj neka pitanja, druge odgovore; recimo da sam očekivala kako će sigurno reći da je jako usamljena, između ostalog. . .No prevarila sam se. . .iako starica , već vjerojatno u sedamdesetim, njena razmišljanja , njeni planovi privlače mi pozornost, i znam, sa sigurnošću mogu reći, nije ona obična starica. I na kraju mi kaže njeni planovi su prodati kuću, otići u Zagreb, naravno ako je uskoro Bog ne pozove k sebi. . .
Post je objavljen 28.02.2008. u 12:41 sati.