www.mir.blog.hr
nedjelja, 30.12.2007.
SRETNA NOVA 2008.
KAD SAT STANE
U POLA NOĆI
RUKU TI PRUŽIT
NEĆU MOĆI
ZATO TI ŠALJEM
PORUKU OVU
ŽELIM TI SRETNU
GODINU NOVU
SREĆE, LJUBAVI
I LIJEPIH SNOVA
NEKA TI DONESE
GODINA NOVA
A BOL, TUGU I SUZE
ŠTO ŽIVOT STVARA
NEKA TI ODNESE
GODINA STARA
KOLIKO IGLICA
IMA BOR
KOLIKO PAHULJA
NEBOM ŠEĆE
TOLIKO LJUBAVI, SREĆE
I SNOVA
NEKA TI DONESE
GODINA NOVA
Ovo je dio poruka koje šaljemo jedni drugima, ako ih znate još ...napišite
srijeda, 26.12.2007.
GODIŠNJICA
Evo zakasnila sam svečano objaviti da sam već godinu dana na blogu. Dakle, još jedan razlog za slavlje sa vama, dragi prijatelji koje sam „upoznala“ ovim putem.Poklanjam vam samo ovu fotografiju.
Sve je počelo ljutnjom, revoltom zbog jedne loše ocijene na polugodištu( to je bio prvi post). Ali sad nakon godinu dana vidim kako vrijeme liječi sve, i nema toga što vrijeme neće zacijeljeti, jer da se to ponovo dogodilo( a nije) ne bi bilo toliko bolno. Pisanje sam nastavila citatima iz knjiga koji su me oduševili, pjesmama koje volim, događajima iz prošlosti i sadašnjosti koji me nisu ostavili ravnodušnom; koji su me dirnuli ili čak obilježili. Kroz svaku ispisanu rečenicu otkrivala sam sebe i koliko god ponekad željela da se ne otkrijem do kraja, ja sam ustvari svakom novom riječju ostala sve više otkrivena. I sve sam to ja; iskrena, istinita, nenametljiva...ponekad oštrog jezika i zato volim ovu slobodu pisanja, jer tu sam slobodnija nego u razgovoru. Još nedostaje vanjski opis, a i to sam negdje dodirnula i baš me zanima kako me vi zamišljate? Malo bih se smijala. . .
I na kraju, beskrajno sam sretna što nas vežu neke nevidljive niti . . .
ponedjeljak, 24.12.2007.
DUNJO MIRISNA
„Na Badnju noć ko uvijek ću ti doć
da ne budes mi sama da okitimo bor
i reci ces jos uvijek cuvam stvari sve
i mornarsko odijelo i prve cipele
u tvom narucju dijete bit cu ja
dunjo mirisna
Godine idu lete ko minute
i slike lako zute dunjo mirisna
godine idu i dijeca vec su ljudi
jer vrijeme svima sudi dunjo mirisna“
VLADIMIR KOČIŠ ZEC
Ova pjesma mi je draga, draga pojačam ju do kraja i uživam.... malo se zanesem i vratim u prošle Božiće,na moje pretke... Badnjak je... bor je okićen; crvene kuglice, lampice, mašnice, sveje crveno... ispod njega mala, drvena štalica i nekoliko poklona, jer oni pravii će biti stavljeni u ponoć. Svi su kolači gotovi, francuska salata, juha, meso... U sobi je toplo, toplo; kroz staklo peći vidi se žuto narančasti plamen, čuje se pucketanje drva, a vani... vani kroz veliko staklo gledam kako snijeg polako pada.. prava idila. Može li se pravi snijeg kupti baš u ovo vrijeme na Badnjak? Nije li to divan dar s visina koji će nas sve razveseliti... bijeli Božić.
ŽELIM VAM SVIMA SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ
petak, 21.12.2007.
Obećala sam samoj sebi, da ove godine u ovo predbožično vrijeme neću gubiti sate po trgovinama da bih svakome kupila prikladan poklon. Svima ću podijeliti malo novca i gotovo. Iako su moja djeca uvijek za poklone, nikad za novce. I tako , tog sam se obećanja držala sve do jučer. Sve je trebalo izgledati kao i svaki put; odlazak jedne osobe na terapiju, ja čekam s njim u čekaonici dok nije gotov, i onda idemo kući. No ovaj put nisam čekala, nego sam otišla lutati gradom, tek toliko da vidim sjaj i raskoš našeg obližnjeg većeg grada.Iznenadila sam se drvenim kućicama koje su u centru bile poredane u krug, a nudile su gumene bombone , med, knjige... A onda sam uletjela u jedan trgovački centar i ugledala „ njega“ bačenog preko ostalih igračaka. Bio je jako velik, mekan, a ono što me najviše privuklo su velike, tužne oči. Uzela sam ga u naručje, stisnula ( divan osjećaj ) i pomislila kad je meni (mami) toliko divan, bio bi i mojoj mlađoj kčeri, kada bi ga recimo našla pod borom. Uhvatila sam ogrlicu oko njegovog vrata da vidim cijenu . . .a cijena je bila previsoka za moj džep.Vratila sam ga nazad na hrpu gdje je i bio i odustala od kupnje. Našla sam nekoliko razloga; preskup, ako kupim jednoj kčeri, druga će ostat žalosna, dva ne mogu nikako kupit i tako . . .Nastavila sam lutat po trgovinama; iz jedne u drugu, kupujući kao i svake godine; sitnice za sve meni drage osobe. Ali „on“ mi nije izlazio iz glave, stalno u mislima. . .I opet krećem sama sebi postavljat pitanja : Tko će im kupiti tako veliku stvar , ako ne roditelji? Sada je desetogodišnjakinja i voli igračke, a već za koju godinu ništa od toga je vjerojatno neće privlačiti. . .Vaga se u meni vagala i nešto je prevagnulo; vratila sam se nazad kupila „ga“ bez da sam trepnula, bez obzira na cijenu, na sve! A onda opet javila se savijest sa svojim mučenjem; jesam li baš morala baciti toliki novac, da li je ona to zaslužila. . .Do koje granice smo mi roditelji spremni ići samo da bi ugledali sretno dječje lice ?
I na kraju; ma baš me briga za sve; „on“ će uskoro biti pod borom , a moje dijete će biti iznenađeno i jako sretno. . .
srijeda, 19.12.2007.
Tek jedno sanjarenje
Kroz prozor autobusa promatram sjaj i raskoš velegrada kojem se približavamo. Visoke bezbrojne zgrade sa svjetlećim reklamama, u donjim djelovima zgrada iz izloga smješe se uređene lutke koje me upzoravaju na trenutni modni trend. Borovi su već posvuda okićeni, milijuni kuglica i svjetlećih lampica protežu se ulicama kroz cijeli grad. Ulice , iako je noć, pune su užurbanih ljudi. Svi se nekamo žure i vuku svoju djecu koja uporno zure i zastajkuju kod svakog , njima zanimljivog izloga.Tko ne bi ostao promatrati Djed Božičnjaka koji se uspinje uz debeli štrik, pjeva pjesmicu, nešto ti govori ili mu pak možeš sjesti u krilo i dobiti poklon, slikati se snjime ?
Onako , gledajući s prozora ; prizor je divan, izgleda da je cijeli svijet sretan. . .I ja sam u tom trenu bila sretna, dok mi u naručju nije zaplakala petomjesečna djevojčica i trgnula me iz sanjarenja; upozorila me , na sebe, na sve one koji su ostali iza nas, u nekom sasvim drugom svijetu od ovoga.
I sada, nakon toliko godina, sanjam tu istu sliku, ali sada sliku nas četvero. . .šetamo ulicama tog istog velegrada, u to isto vrijeme, nikuda se ne žurimo.Sve je isto kao i onda; predbožično vrijeme; ulice su okićene i rasvijetljene; gradom se kreću užurbana vozila i ljudi. Djeca, koja nisu tu nikada bila, svemu se dive , zastaju kod svakog izloga, kupuju poneku sitnicu, mi roditelji ih upozoravamo, jer moramo stići sve obići i vidjeti. Djeca nas mole još „to“ i „to“ mi im popuštamo, samo da ih vidimo sretne. Svatko od nas nosi u ruci pokoju vrečicu, nastavljamo bezbrižno šetnju dalje. A osjećaji koji nas obuzimaju...to su osjećaji radosti,ljubavi, povezanosti, ushićenisti, ispunjenosti. . . Tek pokoji prosjak, upozorava nas , da nisu svi sretni, i tada nam se srce stegne i obuzme nas neki nelagodan osjećaj , jer smo zaboravili na bolesne, žalosne, prognane, izgubljene, ostavljene. . .
subota, 15.12.2007.
„ Mislim da mi nikad, ni približno, neće poći za rukom da izrazim ljepotu koju imaju obične radnje, sitni događaji i male radosti svakidašnjeg života, gledani kroz jednu veliku brigu ili žalost koja nam trenutno zaklanja svijet. Kroz nedogledne brige i napore izgledaju radosti života savršeno i zanosno lijepo.I kad bismo, poslije, kad brige prođu i napori prestanu, mogli istim očima da ih vidimo, bili bismo potpuno nagrađeni za sve. Ali ne možemo.“
Ivo Andrić
utorak, 11.12.2007.
„ Velik dio života mislila sam kako su ustvari ljudi koji su si oduzeli život morali biti jako hrabri.
Koliko je hrabrosti potrebno za hladnokrvno stajanje na prugu i jedan jedini korak u trenutku kad naiđe vlak?
Kolko je hrabrosti potrebno za stavljanje štrika oko vrata i odbacivanje oslonca u bilo kojem obliku?
Kolko je hrabrosti potrebno za gutanje šake tableta i čekanje uz bol da srce prestane kucati ? „
Ovo su riječi sa jednog drugog bloga, pa ipak dale su me u razmišljanje i prisjćanje jednog događaja, iako uopće nije vrijeme za takve stvari. I ja sam dosta dugo mislila koliko hrabrosti posjeduju ljudi koji si sami odluče oduzeti život. No s vremenom sam došla do drugog zaključka; da se tu možda i ne radi o hrabrosti nego nemoći savladavanja vlastite boli, o nemogućnosti izbacivnja vlastitog tereta iz svoje nutrine i o nemogućnosti djeljenja te boli s nekom bliskom osobom.Ne znam možda je vaše mišljenje drugačije. . .Ustvari htjela sam vam ispričati jedan događaj koji mi je došao u misli čim sam čitala ova pitanja o hrabrosti.
„ Dobra vijest se daleko čuje, a loša još dalje! „ Valjda zato, jer je senzacija...tako je bilo i sa ovom viješću; reći ću da se zvala Sanja. Za tren je procurila vijest kako se ona htjala baciti u rijeku, ali ju je u zadnji tren netko ili nešto spasilo. Bila mi je nedokučiva ta vijest; zašto bi ona to napravila? Bila je mlada, pametna ženica, dvoje djece. Onako površno gledano „ izvana „ činilo mi se da živi jednim normalnim životom; jednostavno sve mi se činilo normalno u njenoj obitelji.Nisam se zamarala i ispitivala o nagađanjima, no ipak me zanimalo. Neko vrijeme se opravljala u bolnici, a onda sam ju vidjela kada je došla kući...Više kao da to nije bila ona; izgledala je kao avet! Kada je dovela svoje dijete na rođendan nekako sam se usudila pitati ju: Kako si? Nisam očekivala ono što je slijedilo! Uz paljenje prve cigarete, valjda joj je ona davala hrabrost , otvorila je svu svoju ispaćenu dušu. Plakale smo i plakale, jednostavno mi se sve činilo nemogućim , nevjerojatnim . . .No na kraju priče rekla je: „ prije nego sam učinila onaj zadnji korak, onaj skok u rijeku , pred oči mi je došla slika moje djece i nisam to napravila „ Znam da sam joj rekla da ne pomišlja više na takve stvari, jer tko će njenoj djeci nadomjestiti mamu? Zar to nije dovoljan razlog zbog kojega se isplati živjeti, jer život koliko god trnovit bio, život je ipak lijep . . .
petak, 07.12.2007.
O P R E Z
Kako sam u tjedan dana ostala triput prevarena u trgovinama?! To se može mani samo desiti ili i vama ?
Prvi put : u našem najvećem obližnjem gradu kupovala sam u velikom trgovačkom centru. Između ostalih namirnica bila je tu i oko pola kilograma sjemenki bundeve. Kad kupujete na više i ne obraćate pozornost na cijenu sitnica; no ipak cijena sjemenki mi je bila previsoka. Kad sam došla kući , sve istovarila van, vidjela sam da na vrečici sjemenki piše „ sušena brusnica „! Znači, zbog toga je tolika cijena, a proizvod je prošao dvije kontrole i treća je bila moja , nažalost prekasno i predaleko da se vraćam zbog greške.
Drugi put: isto kupovina u jednom večem centru; nekoliko paketa kobasica za sušenje, svaki paket izvagan i na njemu cijena. Na blagajni mi se cijena učinila sumljiva, previsoka, ali nisam komentirala jer su ljudi u redu čekali iza mene. Gurajući kolica preko parkirališta gledala sam u račun i u kobasice; sve cijene su bile različite, a razlika po mojoj procijeni je bila negdje oko sto kuna! Dovoljno da se vratim nazad! Dama na blagajni je uočila razliku, ali ni njoj nije bilo jasno. Čekam dok ona zove drugu, ta druga drugog i nikom nije jasno...Zatim mi dolaze sa isprikom da moraju zvati u središnjicu u Zagreb da bi znali pravu cijenu.Ja i dalje čekam i na kraju dobivam objašnjenje da je cijena od jutros promjenjena, ali eto nisu svi upznati sa time! Divno! No ovaj put dobila sam novac nazad.
Treći put: kupoval a sam samo jedan predmet (jučer) u manjoj trgovini. Cijena je bila nešto manje od sto kuna, ali račun na blagajni mi je iznosio više od sto kuna! Kako? Na blagajni je radila naša susjeda pa se nisam htjela usprotivit nejasnoj cijeni ! Platila sam, uzela račun i izišla van. Na računu sam vidjela još dva proizvoda koja uopće nisam kupila. I opet sam se vratila nazad ispravit grešku. Susjedi je bilo neugodno, ispričavala se, ali nije ni meni bilo ugodno...znam da se greške dešavaju i da nitko valjda namjerno ne želi varati. Ili ipak netko želi?!
Stoga ljudi moji, o p r e z u kupovini u ove predblagdanske dane, a ja valjda moram imati oprez na kvadrat! Sve vas pozdravljam . . .
srijeda, 05.12.2007.
Nadam se da je možda ovo jedini dan u godini kada djecu ne moramo tjerati da čiste čizmice; još će nas sami opomenuti kako će čizme svakako biti očišćene i ostavljene na prikladnom mjestu; kod nas nikada nisu u prozoru.
Kada je najzgodnije vrijeme da djeca prestanu živjeti u bajci ? Nije lako ni njima, a ni nama roditeljima. Sjećam se dana kada smo već jednom morali reći mlađoj kćeri da Sv. Nikola ne postoji, da ne nosi on darove, nego ih roditelji po noći stavljaju. Išla je u prvi razred i još je živjela u bajci, ali onda je postojala već velika mogućnost da joj netko u školi na grub način razbije tu bajku.Blaže je bilo da se mi roditelji požurimo, polako i da joj objasnimo. Sjećam se , bila je tužna, jako tužna i to danima. Ali tuga je prošla kao i sve uostalom što prolazi, a ona je nastavljala stavljati čizmicu iako je znala istinu.
Ove godine su pokloni jako mali i skromni, i bez obzira kolika je njihova cijena i vrijednost, znam da će izmamiti osmjeh na njihovim licima i radost. . .pa ima li ičeg ljepšeg nego vidjeti sretno dijete ?
ponedjeljak, 03.12.2007.
" Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kada bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće.Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi "
Matej 24
