Evo zakasnila sam svečano objaviti da sam već godinu dana na blogu. Dakle, još jedan razlog za slavlje sa vama, dragi prijatelji koje sam „upoznala“ ovim putem.Poklanjam vam samo ovu fotografiju.
Sve je počelo ljutnjom, revoltom zbog jedne loše ocijene na polugodištu( to je bio prvi post). Ali sad nakon godinu dana vidim kako vrijeme liječi sve, i nema toga što vrijeme neće zacijeljeti, jer da se to ponovo dogodilo( a nije) ne bi bilo toliko bolno. Pisanje sam nastavila citatima iz knjiga koji su me oduševili, pjesmama koje volim, događajima iz prošlosti i sadašnjosti koji me nisu ostavili ravnodušnom; koji su me dirnuli ili čak obilježili. Kroz svaku ispisanu rečenicu otkrivala sam sebe i koliko god ponekad željela da se ne otkrijem do kraja, ja sam ustvari svakom novom riječju ostala sve više otkrivena. I sve sam to ja; iskrena, istinita, nenametljiva...ponekad oštrog jezika i zato volim ovu slobodu pisanja, jer tu sam slobodnija nego u razgovoru. Još nedostaje vanjski opis, a i to sam negdje dodirnula i baš me zanima kako me vi zamišljate? Malo bih se smijala. . .
I na kraju, beskrajno sam sretna što nas vežu neke nevidljive niti . . .
Post je objavljen 26.12.2007. u 11:10 sati.