www.mir.blog.hr
utorak, 11.12.2007.
„ Velik dio života mislila sam kako su ustvari ljudi koji su si oduzeli život morali biti jako hrabri.
Koliko je hrabrosti potrebno za hladnokrvno stajanje na prugu i jedan jedini korak u trenutku kad naiđe vlak?
Kolko je hrabrosti potrebno za stavljanje štrika oko vrata i odbacivanje oslonca u bilo kojem obliku?
Kolko je hrabrosti potrebno za gutanje šake tableta i čekanje uz bol da srce prestane kucati ? „
Ovo su riječi sa jednog drugog bloga, pa ipak dale su me u razmišljanje i prisjćanje jednog događaja, iako uopće nije vrijeme za takve stvari. I ja sam dosta dugo mislila koliko hrabrosti posjeduju ljudi koji si sami odluče oduzeti život. No s vremenom sam došla do drugog zaključka; da se tu možda i ne radi o hrabrosti nego nemoći savladavanja vlastite boli, o nemogućnosti izbacivnja vlastitog tereta iz svoje nutrine i o nemogućnosti djeljenja te boli s nekom bliskom osobom.Ne znam možda je vaše mišljenje drugačije. . .Ustvari htjela sam vam ispričati jedan događaj koji mi je došao u misli čim sam čitala ova pitanja o hrabrosti.
„ Dobra vijest se daleko čuje, a loša još dalje! „ Valjda zato, jer je senzacija...tako je bilo i sa ovom viješću; reći ću da se zvala Sanja. Za tren je procurila vijest kako se ona htjala baciti u rijeku, ali ju je u zadnji tren netko ili nešto spasilo. Bila mi je nedokučiva ta vijest; zašto bi ona to napravila? Bila je mlada, pametna ženica, dvoje djece. Onako površno gledano „ izvana „ činilo mi se da živi jednim normalnim životom; jednostavno sve mi se činilo normalno u njenoj obitelji.Nisam se zamarala i ispitivala o nagađanjima, no ipak me zanimalo. Neko vrijeme se opravljala u bolnici, a onda sam ju vidjela kada je došla kući...Više kao da to nije bila ona; izgledala je kao avet! Kada je dovela svoje dijete na rođendan nekako sam se usudila pitati ju: Kako si? Nisam očekivala ono što je slijedilo! Uz paljenje prve cigarete, valjda joj je ona davala hrabrost , otvorila je svu svoju ispaćenu dušu. Plakale smo i plakale, jednostavno mi se sve činilo nemogućim , nevjerojatnim . . .No na kraju priče rekla je: „ prije nego sam učinila onaj zadnji korak, onaj skok u rijeku , pred oči mi je došla slika moje djece i nisam to napravila „ Znam da sam joj rekla da ne pomišlja više na takve stvari, jer tko će njenoj djeci nadomjestiti mamu? Zar to nije dovoljan razlog zbog kojega se isplati živjeti, jer život koliko god trnovit bio, život je ipak lijep . . .
