Ukorih svoje srce sedam puta!
Prvi put: kad se kušah dočepati visokoga položaja izrabljujući slabije.
Drugi put: kad se pretvarah da sam hrom pred onima koji bijahu obogaljeni.
Treći put: kad, pošto mi bijaše dano da biram, radije izabrah lagano nego teško.
Četvrti put: kad sam, pogriješivši, tješio sam sebe pogreškama drugih.
Peti put: kad bijah poslušan iz straha tvrdeći onda da sam jak u strpljenju.
Šesti put: kad odizah halju da bih izbjegao glib života.
Sedmi put: kad pjevah hvalospjeve Bogu i mišljah da je pjevanje vrlina.
Halil Džubran
Mislim da negdje do trideste živimo gotovo „bezbrižno“. Naravno to sad kažem kada sam prošla te godine. Mladi smo ; stvaramo svoje obitelji, težimo imati kuće, stanove, automobile, sve što nam treba i ne treba!Do njih dolazimo na sve moguće i nemoguće načine. Mislimo li tada na druge, kao i na sebe? Život leti u jenom ugodnom dahu,a da mi tada, toga nismo niti svjesni. A onda najednom bez obzira koliko smo ostvarili od naših snova, kockice života se drugačije slažu! Počinju nas „mučiti“ neke stvari koje do tad kao da nisu postojale; kada nekog namjerno ili nenamjerno uvrijedimo, kada i znajući istinu ponekad moramo izgovoriti laži, kad moramo vidjeti, a prešutjeti neke stvari . . . To su oni nemiri koje osjećamo iznutra , zbog koji ponekad ne možemo zaspati i koji su sve češći . . .Koliko često preispitujemo sebe i koliko često se ukoravamo?
Post je objavljen 19.01.2008. u 22:44 sati.