www.mir.blog.hr
utorak, 29.05.2007.
Vjerujem da ste svi vi bili u prilici vidjeti Rome kako kopaju po kontejnerima; ponekad čak povedu svoje malo dijete pa ga cijelo ubace u kontejner da isrtažuje ne bi li našlo nešto zanimljivo. Možemo li ostati ravnodušni pred takvom slikom ; ja ne. Uvijek me to malo dirne , trgne , zamisli . . .Zar ne bi bilo bolje i humanije da svoje nepotrebne stvari spakujemo i radije ih damo njima , nego ubaciti u kontejner ?
Ne volim dosadne osobe koje te stalno za nešto mole i neprestano nešto trebaju; i kad im jednom nešto daruješ ne možeš ih se riješiti . . . Jedna me starija Romkinja susrečući na ulici upitala mogu li joj dati staru robu od svojih djevojčica kad budem imala, jer upravo ona ima takve unuke. Naravno , rekoh joj , samo kad se bacim na veliko spremanje.
Neki dan smo nas tri spremale potkrovlje; razdvajale malu odjeću i obuću, te sve ono što nitko više neće nositi. Spakovale smo u nekoliko vreća i odvezle joj pred kuću. Bila je sretna kada nas je vidjela, a njene su riječi bile „ Fala, fala, koliko sam ti dužna ? Oćeš kavu ? Kakva divna haljina za moju unuku !“ I pitanja i odgovori u istom trenutku. . .Iznenadila me svojom pristojnošću. . .Nas tri smo se smijale ostavljajući je u njenom dvorištu da razabire što se sve nalazi u vrečama . . .
petak, 25.05.2007.
Dragi moji, nema me na blogu, a po brojaču vidim da otvarate stranice, ali eto ništa novo. . .I ova zadnja pjesma odraz je mog (ne) raspoloženja. . .Oprostite, ali ne volim onu izreku; da se uz najbolju volju sve može, nije istina ; nekad ne pomažu ni preklinjanja ni suze . . .sve je uzalud. Za sve one koje zanima; moje se dijete pričestilo( nakon kozica) tjedan dana poslije svojih vršnjaka.Bila je jedina u onoj velikoj crkvi, a njeno ime je bilo naglašeno na početku uz lažno objašnjenje. . .Kako jadno. . .Bilo je i prošlo; više žalosno nego radosno . . .Uslijedio je (ne)ugodan posjet koji je ostavio u meni čudno pitanje; zašto, je li se porobudila nemirna savijest ? Dešavaju mi se nemoguće stvari, neugodni događaji, padaju teške riječi i suze . . .
Pitam vas; postoji li granica ljudskog iskorištavanja? Do koje mjere čovjek može ići da bi drugome naudio; namjerno ili ne? Kakvi su to ljudi koji bi te satrli da mogu ? Zašto su ljudi tako zločesti čak i onda kada si pristojan prema njima ? Koliko izgovorene riječi mogu boljeti ? Je li onaj tko ih upućuje nekome svjestan da ne pogađa samo tu osobu, već širi krug ljudi ?
Je li čovjek; to predivno stvorenje koje je Bog stvorio na svoju sliku i priliku, sve manje čovjek , a sve više nešto drugo ?
četvrtak, 17.05.2007.
IGRAČKA VJETROVA
Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom života vjetru,
pa nek te vije bilo kud:
pusti ko listak neka te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena;
za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korjena.
Tin Ujević
subota, 12.05.2007.
Uvijek mi je u podsvijesti ona rečenica „ Ništa te ne smije iznenaditi „, pa ipak uvijek me nešto loše iznenadi.
Lijepo je bilo kod nas ovih tjedana; stalno se nešto slavilo i častilo; jedan rođenda , drugi , treći pa auto, a sad je u nedjelju trebala biti prva pričest. . .Naša slavljenica je na svoj rođendan imala temperaturu, idući dan joj je bilo bolje ali se previše češala po glavi, a i pojavile su se prve bubuljice na licu. Ja u pripremama za pričest nisam toliko obraćala pozornost na nju, sve dok mi nije rekla da ne želi imati lice kao sestra; puno bubuljica. Na to sam rekla; „ A ona želi, zar ne?“ Tek popodne mi je sinulo da joj kažem da digne majicu. Na tijelu su već bile crvene flekice. . .Liječnik je samo potvrdio sumnje. Baš mi je to sad trebalo, pomislih.Odem u crkvu, molim i plačem može li ona stojati u susjednoj prostoriji, da bude dio cijeline jer je spremna i pripremna za taj dan, a nadoknadit ga nitko više ne može. . .A doživljaj koji će izostati. . .“ Ne bih, rekao je pričestit ću ju drugi put „ Steglo me u grlu; poznat vam je taj osjećaj kad čovjek plače i moli ? Koliko je tek tada jadan i mal. . .Srce nije kamen ili ipak je. . .Sjećate li se događaja koji se u životu dogode jednom i nikada više ?
Kaže moj muž „ pregrmit ćemo mi i to, mi smo jaka obitelj „ Znam da hoćemo, ali će ovo ostaviti posljedice na sve nas, a najviše na nju. . .Pukla sam, jasno vam je . . .
srijeda, 09.05.2007.
9.5.1997.
Točno prije deset godina. . . Bio je petak, a kiša je lijevala kao iz kabla. . .Nešto me čudno probudilo ujutro u pet sati. Pomislila sam „ to je to „ i krenula razmišljajući kako ću. . .ništa me ne boli. . .Negdje oko pola deset na svijet sam donijela predivno malo , bubasto stvorenje; jedva jedvice se odvojila od mene, kao da joj se nije išlo na ovaj svijet. . .nije plakala, a ja sam gledajući je rekla „ Hvala ti Bože. . .“Pomislila sam ; prošlo je najgore. . .Ostale smo malo duže u bolnici, a kada smo konačno sretno stigle kući, mislila sam, sad će sve biti lako. . .No počele su nove drame; noću bi naša bebica samo malo odrijemala a sve ostalo vrijeme smo ju muž i ja nosali inače bi urlala. Danju je bilo malo lakše jer smo joj na raspolaganju bili svi; bake, sestra ,deda. . .Polako , ali sigurno ona je zauzimala glavno mjesto u našoj obitelji. . .mi smo nju vozali, ali vozala je i ona nas. . .Iz debeljuškastog stvorenja pretvorila se u visoku djevojčicu, izrazito uočljivu koja svojom dugom, plavom kosom, slatkim glasićem , osmjehom i umiljatošću osvaja mnoge. . .
ponedjeljak, 07.05.2007.
„ Pale su mi na um knjige, one nisu čovjek sav već ono što je u njemu najbolje, čovjek odabranih trenutaka. S tim živim čovjekom koga nema, možeš razgovorati, možeš uživati, a ne moraš mu se ni zahvaliti. Možeš se s njim svađati, a on nema mogućnosti da ti odgovori išta osim ono što je već napisao. “ Tvrđava, Meša Selimović
srijeda, 02.05.2007.
Susret
Prvog svibnja, na naš praznik bila sam sretna, sretna, presretna . . .samo zbog jednog kratkotrajnog susreta. Nadala sam se da će doći na veliko misno slavlje i moj omiljeni svečenik, koji je prije nekih dvadesetak godina služio i živio u našem mjestu. Nadala sam se da ćemo se sresti i da ću ga konačno moći upoznati s mojom djecom. U koloni svečenika prepoznala sam ga, ali do njega i nakon misnog slavlja nikako nisam mogla doći. U jednom trenu ga vidim u razgovoru s jednom obitelji; i mi u trku do njega; kad on već nestade u crkvi. Eh sad smo mi stojale blizu vrata i tu nam nije mogao umaći. Izašavši, rekoh mu „ Konačno, drago mi je što vas vidim, hajde da vas upoznam s mojim potomstvom.“ Rekoh mu iskreno „ Znate li…“ a on će meni „ Govori mi ti…“ Dobro, znaš li da više nema takvih svečenika kao što si ti ili je rijetkost. . .Moja djeca ne vole ni vjeronauk, ni svečenike, niti nedjeljne mise , ali da si ti tu, tebe bi voljeli. . .a uz tebe možda i sve ostalo. . .Razgovor je trajao možda 15-ak minuta jer je još bilo onih koji su ga željeli pozdraviti . . .Na kraju mi kaže „ Ja sam na otoku, ako budeš ljetovala u blizini, dođi, a ako ne možeš, zovi me ja ću doletjet.“ I tih par minuta bilo je dovoljno da moja djeca ostanu bez teksta. . .Starija je rekla“ Joj mama , on je super! „ a mlađa“ Ja bih da on ostane tu. . .“ Konačno su povjerovale u mamine bajkovite priče o njemu. . .A meni ,u naletu sjećanja doletješe ove slike: Trčkaranje po samostanskim odajama, pretraživanje u njihovoj knjižnici,kako je grupica nas jela ostatke od izrezanih hostija i konačno naše zajedničko putovanje autobusom u Taize . . .
Sve je ostalo u jednom nezaboravljenom kutku; jedne od mnogobrojnih ladica sjećanja . . .
utorak, 01.05.2007.
On i ja
Donedavno je bilo ovako :
Ja : „ Stalno si na tom kompjutoru, udaraš po tim tipkama tako jako da će se raspasti . . .“
On: „ Šta ću ti ja kad ti ne voliš igrat igrice, a ja uživam u tome . . .“
Sada se stanje malo promjenilo.
On: „ Kažem ti pripremi meso za pečenje, ti ništa. . .
Rekao sam ti da odeš pitati za ono. . .ti zaboraviš. . .ne znam kad sam zadnji put dugo igrao igricu, stalno si na tom kompjutoru. . .ti i tvoj blog. . .“
Sve vam je jasno zar ne ?
