Prvog svibnja, na naš praznik bila sam sretna, sretna, presretna . . .samo zbog jednog kratkotrajnog susreta. Nadala sam se da će doći na veliko misno slavlje i moj omiljeni svečenik, koji je prije nekih dvadesetak godina služio i živio u našem mjestu. Nadala sam se da ćemo se sresti i da ću ga konačno moći upoznati s mojom djecom. U koloni svečenika prepoznala sam ga, ali do njega i nakon misnog slavlja nikako nisam mogla doći. U jednom trenu ga vidim u razgovoru s jednom obitelji; i mi u trku do njega; kad on već nestade u crkvi. Eh sad smo mi stojale blizu vrata i tu nam nije mogao umaći. Izašavši, rekoh mu „ Konačno, drago mi je što vas vidim, hajde da vas upoznam s mojim potomstvom.“ Rekoh mu iskreno „ Znate li…“ a on će meni „ Govori mi ti…“ Dobro, znaš li da više nema takvih svečenika kao što si ti ili je rijetkost. . .Moja djeca ne vole ni vjeronauk, ni svečenike, niti nedjeljne mise , ali da si ti tu, tebe bi voljeli. . .a uz tebe možda i sve ostalo. . .Razgovor je trajao možda 15-ak minuta jer je još bilo onih koji su ga željeli pozdraviti . . .Na kraju mi kaže „ Ja sam na otoku, ako budeš ljetovala u blizini, dođi, a ako ne možeš, zovi me ja ću doletjet.“ I tih par minuta bilo je dovoljno da moja djeca ostanu bez teksta. . .Starija je rekla“ Joj mama , on je super! „ a mlađa“ Ja bih da on ostane tu. . .“ Konačno su povjerovale u mamine bajkovite priče o njemu. . .A meni ,u naletu sjećanja doletješe ove slike: Trčkaranje po samostanskim odajama, pretraživanje u njihovoj knjižnici,kako je grupica nas jela ostatke od izrezanih hostija i konačno naše zajedničko putovanje autobusom u Taize . . .
Sve je ostalo u jednom nezaboravljenom kutku; jedne od mnogobrojnih ladica sjećanja . . .
Post je objavljen 02.05.2007. u 22:49 sati.