Uvijek mi je u podsvijesti ona rečenica „ Ništa te ne smije iznenaditi „, pa ipak uvijek me nešto loše iznenadi.
Lijepo je bilo kod nas ovih tjedana; stalno se nešto slavilo i častilo; jedan rođenda , drugi , treći pa auto, a sad je u nedjelju trebala biti prva pričest. . .Naša slavljenica je na svoj rođendan imala temperaturu, idući dan joj je bilo bolje ali se previše češala po glavi, a i pojavile su se prve bubuljice na licu. Ja u pripremama za pričest nisam toliko obraćala pozornost na nju, sve dok mi nije rekla da ne želi imati lice kao sestra; puno bubuljica. Na to sam rekla; „ A ona želi, zar ne?“ Tek popodne mi je sinulo da joj kažem da digne majicu. Na tijelu su već bile crvene flekice. . .Liječnik je samo potvrdio sumnje. Baš mi je to sad trebalo, pomislih.Odem u crkvu, molim i plačem može li ona stojati u susjednoj prostoriji, da bude dio cijeline jer je spremna i pripremna za taj dan, a nadoknadit ga nitko više ne može. . .A doživljaj koji će izostati. . .“ Ne bih, rekao je pričestit ću ju drugi put „ Steglo me u grlu; poznat vam je taj osjećaj kad čovjek plače i moli ? Koliko je tek tada jadan i mal. . .Srce nije kamen ili ipak je. . .Sjećate li se događaja koji se u životu dogode jednom i nikada više ?
Kaže moj muž „ pregrmit ćemo mi i to, mi smo jaka obitelj „ Znam da hoćemo, ali će ovo ostaviti posljedice na sve nas, a najviše na nju. . .Pukla sam, jasno vam je . . .
Post je objavljen 12.05.2007. u 12:00 sati.