www.mir.blog.hr
utorak, 29.05.2007.
Vjerujem da ste svi vi bili u prilici vidjeti Rome kako kopaju po kontejnerima; ponekad čak povedu svoje malo dijete pa ga cijelo ubace u kontejner da isrtažuje ne bi li našlo nešto zanimljivo. Možemo li ostati ravnodušni pred takvom slikom ; ja ne. Uvijek me to malo dirne , trgne , zamisli . . .Zar ne bi bilo bolje i humanije da svoje nepotrebne stvari spakujemo i radije ih damo njima , nego ubaciti u kontejner ?
Ne volim dosadne osobe koje te stalno za nešto mole i neprestano nešto trebaju; i kad im jednom nešto daruješ ne možeš ih se riješiti . . . Jedna me starija Romkinja susrečući na ulici upitala mogu li joj dati staru robu od svojih djevojčica kad budem imala, jer upravo ona ima takve unuke. Naravno , rekoh joj , samo kad se bacim na veliko spremanje.
Neki dan smo nas tri spremale potkrovlje; razdvajale malu odjeću i obuću, te sve ono što nitko više neće nositi. Spakovale smo u nekoliko vreća i odvezle joj pred kuću. Bila je sretna kada nas je vidjela, a njene su riječi bile „ Fala, fala, koliko sam ti dužna ? Oćeš kavu ? Kakva divna haljina za moju unuku !“ I pitanja i odgovori u istom trenutku. . .Iznenadila me svojom pristojnošću. . .Nas tri smo se smijale ostavljajući je u njenom dvorištu da razabire što se sve nalazi u vrečama . . .
