Škrtost.

Jučer sam imala trenutak gdje sam praktički popizdila na jedno sat vremena. Ne sad u onom histeričnom smislu, već si nisam to mogla posložiti u glavi, kako netko uopće može razmišljati na taj način.

Inaće ja sam tip osobe koja uvijek ima (nešto) novaca, i sad ne pričamo o svotama, već ono o razumnim količinama. Ne, ne štedim razumno, stvarno znam trošiti nemilosrdno, ali opet uvijek si ostavim da imam, onak sa strane, bar nešto sitno, pa zlu ne trebalo. Nisam jedna od onih koja će kad dobije neku lovu, plaću, novce za rođendan, sve spiskati od jednom, kao da nema sutra. Teško je zapravo sebe odrediti po tom metru, kad naravno trebaš procjenit sam sebe, ali znam jednu stvar. Kad dolazi do kolektiva, nije mi nikakav, ikakav problem dati novce za nešto, koje sam sama zaradila, ako se radi o konkretnoj stvari koja ima svoju poantu.

Jučerašnji scenarij me malo izbacio iz takta, sunce joj njeno. Pokrenula sam inicijativu da jednoj divnoj osobi u svom radnom okruženju damo jedan poklon, jer nas napušta, i jer je kulturno nekome nešto dati kad ide, i jer sam tražila siću za taj dar, jer se isplati, i jer su se svi složili kako je to dobra ideja, i jer smo živnuli na nju, i jer ima milijun razloga zašto mislim da je potrebno da kolektiv da te novce, jer znam da ih svi imaju.

Srdi me misao, da je Ona, kravetina, s kojom sam si inaće bila solidno dobra, srušila mišljenje o sebi u roku od par minuta. Ma ne zbog mene, već zbog sebe.

Što se dogodilo? Ostala je zadnja koja mi je trebala predati novce jer ono ovih dana sam mislila pokupiti taj dar, neću sad reći o kojoj se svoti radi, jer nije bitno, jer znam da ima, jer se svaki dan šeće u odjeći koja košta par tisuća kuna, i jer ih ima, pa ih troši, samo na sebe.

Onako fina cura, ne bi čovjek nikad rekao da se takva sitna duša nalazi ispod površine.

I ja njoj kulturno jučer kažem, da je cajt došao, ako bi mi mogla dati te novce. 'Gle, nemam sad tu svotu.', doda ona meni, pomalo osorno. Ok, možda nema sada, sada kod sebe, ima u bankomatu, pa nisam niš ni rekla. Dođe mi ona par sati kasnije i da mi polovicu svote. Ja onako nju pogledam ne shvaćajući što sad s tim, ona pogleda mene širom otvorenih očiju, i kaže 'Mislim da je i ovo što dajem, previše.'. Pa jebem ti sve po spisku, kravetino škrta. Nisam htjela upadati u raspravu, nisam htjela ništa dodati jer vidjela sam da ne bi bilo poante, jer kad je netko škrt, onda je škrt, ja za tu stvar imam, novaca se skupilo, ali mi je mrak pao na oči.

Nešto bi i rekla, da mi se ne prešetava svaki dan pred očima u cipelama od 1000 kuna, u trapericama za 1500, u kaputiću za 1000, ne bi ništa rekla da ne znam da radi, i da ima veću plaću od moje, da joj je familija dupkom puna, ne bi ništa rekla, jer mi se kolegica do mene samo počela smijati, jer mi je rekla da je znala da će danas biti show s njenom predajom tih novaca, jer je od početka držala tezu da mi neće dati.

Ne znam, ne znam kako ju nije sram, majke mi mile. Eto ne znam, i valjda mene treba streljati po tom pitanju jer ne razumijem, jer kako ispred svih koji su jednako dali, može stati čistog obraza, a ima više od svih nas. Reagirat neću, osim na ovom blogu, jer ono, ne treba raditi tenzije u radnoj atmosferi, ona sebe neće promjeniti, ali da mi je pala u očima, je i to daleko daleko, ni s jekom više ne može samnom komunicirati.

I lijepim omotima.

Jedan od prošlih dana sam sjedila na klupici, ništa radila, dala mozgu mira. Prekoputa mene je sjedio jedan dečko i s velikim zanimanjem čitao FHM magazin, s onom nekom lijepom tetom na naslovnici. I meni je prošlo glavom, zašto netko uopće kupuje te novine. Ne sad da ih protestno bojkotiram, ali mi nikad eto nije palo na pamet da ih kupim.

Ok, možda zvučim ipak malo preapstraktno. Nemam ja niš protiv lijepih teta na naslovnicama, prije je da ću prolistati neki muški žurnalček nego Elle (svojedobno sam kupovala Cosmo, jer mi je Silvana bila super urednica, dala je tom magazinu jedan pomalo alternativan štih), ali stvarno čemu kupovati te novine, prevelik mi je izbor s njima, a opet iste stvari kruže.

Da me netko pita da se skinem za Klik, gle prva u redu bi bila, ali Klik volim čitati jer su mi to zanimljive novine i jer se nasmijem, Playboy mi je ostao kao jedan od najboljih magazina koji se izdaju u Hrvatskoj, jer uvijek imaju konkretne članke, sad tete ove vrste me kažem ne zanimaju, ali sad kako sve dalje ide, previše mi je izbora na kioscima, a ja sam valjda vjerna po tim nekim stavovima onim prvima koji su se pojavili.

Znam sad kad sam bila u Irskoj, kupila sam GQ, mislim uludo bačenih 7 eura. O čemu oni brate mili pišu, o ničemu. Hello i OK! ne mogu poistovjetiti s tim, ali nisu mi ni te novine jasne. Istina, zagledala sam se u naslovnicu kad je obitelj Bradgelina bila na njoj, ali nisu me dovoljno zaintrigirali da ih kupim. Zapravo bilo mi je neugodno kupiti te novine. Nekako voajerski neugodno.

Sean na primjer štuje The Economist. Ako mu se da vremena, obrazložit će uzduž i popreko zašto jedva čeka da izađe novi. Ja baš nemam novine koje baš ono štujem, istina, jutro moram započeti čitanjem Večernjaka, ili Jutranjeg na netu, ali kad negdje sjednem isto prelistam šta je ispred mene, ali da bi sad išla kupovati neki časopis koji mi nalaže dijeta za 5 dana na jednoj strani, čokoladna slastica na drugoj, ne. Jedino u Algoritmu uvijek prelistam Time, jer mi je zanimljiv, ali ne nađem se da kružim oko drugih listova. Politički nisam nešto orijentirana, tako da ove političke ne pratim, kao i ove domaće žutokrečine (bože dragi šta je RTL televiziji bilo da napravi onaj Story party, pa da ne povjeruješ, mislim čemu?)

Kada si zla. Evo ti na vechia cola.

Razlog zašto ja danas nisam skinula sunčane naočale s očiju, a u kući sam od 5 ujutro, zašto cijeli dan ležim, šetuckam, u jednoj od najdražih haljina za van, jer je bila prva na domak ruke i jer se navlači preko glave te ne traži previše kompliciranja, zašto sam jedva pojela sendvič koji sam žvakala 20tak minuta, da mi se čeljust previše ne pokreće, je taj što imam glavobolju veličine Rusije.

O da, rođendanska zabava je bila pogodak.

Sada me ispričajte, kada se skuliram, eventualno ću napisati kratki rezime stvari, ali do tada samu sebe ostavljam u agoniji na +50 vani.

Uz ovu subotu.

Idem jučer po ulici, i vidim klinke, par mojih malih 7godišnjih mezimica, 'dobar dan, dobar dan', i one se vjetrogunjasto okrenu i nastave igrati 'care, care gospodare, kol'ko ima sati...' i u tom trenutku pokraj njih prolazi dečkić, i kaže posprdno 'pa kad sam ja to prestao igrati, to ovih dana samo klinci igraju', a on jedva par godina stariji od njih.

A ja? Kad sam ja to prestala igrati? Izgleda svjetlosnim godinama udaljeno.

...daleko je plaža zabluda.

Zbog toga što se ona dolje nalazi, i zbog toga što sam cijeli dan danas fantazirala o tome kako to je dok ti se pijesak petlja između prstiju, a ti bogu iza nogu, i to na prvoj destinaciji od njih još 1ooo, prilažem ovaj mail od moje prijateljice Vedre, koja je dolje – potez Indonezija, Malezija, Filipini. Uz gušt sa svojim dragim i još tako mjesec dana. Pa da popizdiš, i da je jedva dočekaš da to sve čuješ...

''Ovaj Bali je tako čudan. Plaže su savršene, sitni sitni pijesak, palme...uzmeš ležaljku i suncobran i cijeli dan uživaš. Unutrašnjost otoka, kad ideš na te izlete, je predivna, vulkani, ti njihovi hramovi, komodo zmajevi i parkovi. Stvarno ima šta viditi, a onda opet gradovi su ima jebena ciganska naselja..vi to nemrete ni zamislit. Kao neke siromašne četvrti u nekim gradovima. A takvi su im svi gradovi. I svi vam pokušavaju nešto prodat, svi te vuku za ruku i vidi ovo, jel trebaš ovo. Pa satovi, naočale, nakit, sve se prodaje.. i svi ti prodaju. Legneš na plaži i odmah zum - doleti ti hrpa baba za masažu i pliz pliz da te izmasiram pliz. Jadni su, ful mi ih je žao... Ne znam, to su neke stvari koje ti nikad ne bi rekli u agenciji jer onda nitko ne bi išao, ali Bali je predivan otok. Jebeni tropi. Cijeli dan sam u hladu, uopće se ne sunčam, a pocrnila sam. Sve palme oko tebe i oni veliki valovi za surfanje... Sutra ću dat nekoj babi da me izmasira na plaži... Kiss sa druge strane svijeta!''

Ili, kako ne umoriti mozak s prebitnim kontemplacijama.

Položila sam ispit. THE ispit. Jedan od onih s kojim sam se mučila zadnjih osam mjeseci jer sam izašla iz štosa učenja, pa dok sam se natjerala da napokon sjednem, da mi misli ne skreću prema bogzna gdje i bogzna kuda, nakon što sam ispucala sve skrivene adute, ne da mi se to sada učiti: 'jer mi je težak ... jer ga ima previše ... jer mi je od toliko odlaganja postao krajnje odbojan ... jer moram i raditi pa nemam vremena ... jer moram ići i na probe ... zašto sam zapostavila treninge? (digresija koja je našla svoje mjesto) ... jer moram imat vremena i za prijatelje koje nisam vidjela ravno 5 tjedana...' ali dala ga. I vrlo sam zadovoljna zbog toga.

I onda sam nazvala Lamu koju nisam vidjela tih 5 tjedana jer vrijeme nam je preletilo i imala sam fantastičan razgovor s njom. Ljubim te u ta tvoja dva oka. Pa smo se otišle malo dignuti i pogledale plesno djelo Postelja, Ansambla apsolutnog pokreta, autorice Suzane Slive. Jednom rječju: fantazija. Inaće volim bilo kakva umjetnička izražavanja, glavno je da se izražava pa bio ti sad laik u tome ili stručnjak, i ovo je stvarno bilo prekrasno i za preporuku. Postelja ima jedan vizualan identitet, ima i jednu specifičnu zvučnu pozadinu i prije svega ima krasne ljude, plesače koji su kroz tjelesne pokrete prikazali ono što većina ljudi osjeća dok živi, čita, gleda, sluša. Baš divno iskustvo.

Šefica me zvala ovih dana, dobra je stvar što joj je moj prvi hijerarhijski šef rekao dobre stvari o meni, pa se ona počela lagano ubacivati u moju priču, što mi se strašno sviđa, jer se veći dio odgovornosti počinje prebacivati na mene, a znate kako to ide, koliko para toliko i muzike.

Otišla sam i na feministički festival u ITDu. To mi je vrlo delikatna tema za priču. Sve je to meni lijepo zgodno, po svom rodu i padežu neću udrit drvlje i kamenje, ali ima jedna stvar koju ne mogu nikako shvatiti kod žena. Osobno, nisam teoretičarka, nisam ni aktivistkinja, ali smatram da sam elokventna osoba i smatram da u situacijama vrlo dobro znam elaborirati svoje mišljenje, ali nisam se mogla pronaći na tom festivalu. Možda jer ja jadna nisam baš previše skužila o čemu one sad pričaju, ne skužila kao skužila temu, već većinu vremena nisam uspjela razumjeti što se krije iza tolike filozofije riječi gdje mi ni Klaićev rječnik ne bi bio dovoljan. Ne razumijem ekstreman feminizam. Zapravo ja ne razumijem ikakav ekstremizam, i daleko od toga da ja kao žena nisam bila 1ooo puta stereotipno shvaćena, ili da na lezbe gledam ispod oka, da se razumijemo, išla sam u gimnazijski razred s 28 cura, nisam se sama naučila ljubiti, ali ima jedna stvar koju ne volim. Ako mi želiš nešto objasniti, ajde mi to objasni jezikom gdje će te više od 20% sudionika shvatiti, jer ikako sebe smatram intelektualkom, načitanom, osvještenom, imala sam velikih problema shvatiti o čemu se sad tu priča u nekim izlaganjima. Svaka pohvala inicijatorima ovog festivala, i naravno da će se on još i više razvijati kao i svijest o Ženi, ali sestro mila, lagano, lagano.

Ostale dane se pomalo obezglavljeno odmarala u Maraskinu, skužila popuste u Profilovom megastoreu, pa odoli ti Kunderi za 120 kuna, nabila naočale i pijuckala koktu, jer eto kavu ne pijem. Zahvaljujem Miji odnosno zečjem gulašu i PR Tari na histeričnom smijehu prouzročenom kiselim uvjetima. Glava me ujutro sasvim malo bolila, ali to krivim oscilacije tlaka, nikako Ožujsko.

A i rođendan mi slijedi. Hedonističkih para baš i nemam, radim, ali nikad nemam jer se pretvaram u hrčka po financijskom pitanju. Slučajem, imam osjećaj da ću ga proslaviti u vrlo uskom krugu ljudi, čak ni ne znam hoće li mi svi biti prijatelji, a savjet od dragog Seana je bio, pa kupi si litru žestice, ostani doma, i slušaj fado. Slušaj si ti Milesa Davisa, mamicu ti tvoju bezobraznu. :))

I nema na čemu za ''panični post''. Nakon što sam ga objavila, dva sata sam si dobro razmišljala jesam li napravila ispravnu stvar, ali zapravo vi sami ste mi dokazali da jesam, i na tome vam zahvaljujem, a i vi sami sebi na kraju, što ste isto napravili iskorak prema jednom blog komentatorskom priznanju. Mada je kliše, ali mali koracima je najbolje započeti stvari. Zapravo one introspektivne se ni ne mogu drugačije.

I veliki pozdrav Vedri dolje na Malajskom arhipelagu, a vidim da ti je stara moja, predobro. Vidimo se oči u oči za 5 tjedana, znaš gdje!

Nema pravog odgovora.

Prije par dana me nazvao jedan od moja 4 najbolja prijatelja. Naglašavam jedan od, da si odmah i sama u glavi posložim kako su sva 4 jako drugačija.

Poslao mi je poruku tužnog sadržaja. Bilo mi je pomalo čudno kako mi se odmah nije javio na sms, a reply je došao par dana kasnije. Ostavila ga je cura. Inaće kod njega obožavam što je tip za veze. On to sam priznaje, to se na njemu i vidi. Kad je zaljubljen i emotivno situiran, on je osoba s kojom svašta konstruktivnog mogu doživjeti. Nikako da je inaće manje zanimljiv, ali veza iz njega stvarno izvlači najbolje od njegove osobnosti. Baš sam kod njega priznavala da je jedan od tih rijetkih muškaraca koji ulaze u vezu bez omča oko vrata konotacija.

On sam priznaje, ja uvijek potvrđujem, da je imao krasnu prvu curu koja mu je dala pečate. Mangu (jedna od mojih najboljih prijateljica, za vas koji ste se kasnije uključili na moje blog šaputanje). S kojom je ostao u odličnim odnosima, iako su prekinuli prije nekih 5/6 godina, a bili u vezi dvije. Poslije nje sam s njim prolazila i njegove flertove, i natezanja, odlaske u Španjolsku i nedo ti bog da pomisliš da ćeš se tamo preseliti!, jednu mukotrpnu vezu koja je na kraju rezultirala da ga je ta ostavila i udala se par mjeseci kasnije za svog bivšeg. Uvijek su se žene palile na njega. U posljednje vrijeme sam primjetila još i više jer se strašno pozgodnio, ja tvrdila od sretne veze, ima taj neki šarm koje žene uvijek vide, jer je baš kultura od čovjeka.

I tako me nazvao i pitao jel bi mogla doći do njega, jer ima toliko toga za ispričati i da će puknuti, a da jedino meni te stvari može reći. Kako pristupiti najboljem prijatelju s čijom sam se bivšom curom slagala, mada mi ona nije bila previše bitna, dok on je, i dok sam slušala priče o nekim njihovim planovima koji su se trebali realizirati. Nije sad stvar u planovima, stvar je u tome što ja nisam baš dobra u savjetima ovog tipa.

Kako najboljem prijatelju reći da Ona možda i nije bila najbolja sulucija za njega, dok mi on praktički plače na ramenu, jer zna da opet mora iz početka sve pokretati? Opet sve iz početka, a za neke stvari u toj vezi je mislio da su sigurne.

Ja osobno priznajem: u životu sam se bila vezala za debile kojih sam se na raznorazne načine rješavala iz svog života (ili oni mene). Neke po hitnom postupku, neke po dužem i bolnijem, ... a kad mi je to prestalo biti zanimljivo, jednostavno sam bila sama, i voljela sam to biti. Ali znam točno šta on sada prolazi. A ja se ne osjećam kompetentna da bi mu mogla nešto reći.

A šta reći? Bit ćeš dobro? Nije onda jedina? A znam dušo da ju voliš, i znam da je razlog glup, ali ovo će te ojačati? Znaš i sam da si to sve prošao, da znam da ti se više ne da, ali da milo, život ide dalje? A on nije tip osobe koja će kukati ili se jadati.

Panični poremećaj.

Po sebi da mjerim, ne znam točno kad su mi počeli panični napadi. Prije godinu, dvije, maksimalno. Gadan osjećaj, ali malo po malo, skužila sam da je to zaista panični napad, ne srčani napad, epilepsija, gušenje, padavica, tako da sada znam razlučiti psihosomatski dio od fizičkih tegoba. I bitna je stvar da i mala pomoć, prijateljska, ljubavnička, roditeljska, puno pomaže, jer nisu svi ljudi za psiho terapiju jer nekada najbolji slušači i jesu ljudi koji nisu profesionalno povezani sa psihologijom. Kod napada je specifično što uvod može duže trajati, ali sam napad ne duže od 10 minuta jer tijelo ne može predugo biti pod utjecajem adrenalina i stanja u kojem misliš 'da ćeš poludjeti'.

Dosta sam o tome raspravljala i s Anuk, kojoj se prije par tjedana dogodio prvi. Našla se u jednoj novoj situaciji, život joj se promjenio preko noći, i par dana kasnije se našla kako u sitne sate šeće oko kvarta, jer da je otišla nazad u krevet čula bi svoje srce kako lupa 1oo na sat, a nije mogla razaznat jel netko kuca na vrata, ili ona odlazi k'vragu. Prepala se. Znam da se prepala jer joj se to još nikad nije tako dogodilo, pa je htjela nazvati Vix koja je definitivno stručnjak po tom pitanju.

Stvar u vezi tih paničnih napadaja, je što ih ljudi skrivaju. Ja osobno znam razlog mojih. Trigger je uvijek psihološki. Mislim, naravno da neće biti fizički: 'e joj, sinoć sam pojela rotkvice, nadam se da danas neću imat napad panike'. No, neosvještenost o samom paničnom napadaju je nešto što ljude totalno isparanoizira. 5 posto populacije ga ima svaki dan, znači svaki dan na redovitim bazama.

Ali drugo je imati panični poremećaj od paničnog napada. Kod poremećaja se događa da je kontinuiran, i u biti vi samo razmišljate kad će slijedeći doći i mora se liječiti kod psihologa na određenoj terapiji, dok panični napad većina populacije doživi jedanput u životu, i možda više nikad ne, kod nekih se javlja, ali ne toliko učestalo da bi se nazao poremećajem. I uopće nije stvar u tome što je netko jak, manje jak, stvar je što će svaka osoba tijekom života osjetiti napad tjeskobe odnosno anksioznosti (koji čovjeka može držati cijeli dan, ali to nije panika) ili napad panike koja ima svoj početak, vrhunac i kraj, mada u varijacijama koje ne moraju biti jake, ali će se osjetiti, i većini ljudi neće ni pasti na pamet da je to za neke stvarno problem.

Skara me neki dan nazvala. Kaže, se sjećaš kad sam ono prošle godine imala problema s tlakom? Govorila sam ti da se osjećam malaksalo, da ne mogu disati, prebacivala sam to sve na lošu ishranu, buran život, pms, zajebancije s obvezama. E pa krećem s psihoterapijama, otkrili su mi da imam panične napadaje, bogme me strah za sebe, jer ih trenutno imam 5/10 dnevno. Nisam se mogla nego suosjećati s njom.

Ako ćemo iskreno, jer ne želim da se dobije dojam da je to izoliranost i da je tabu tema, da je netko mentalno u kurcu, psihički nestabilan, ali u posljednje vrijeme od desetak osoba s kojima sam pričala, njih više od pola mi je priznalo da ima simptome, a da ne razumiju o čemu se radi. Razumijem kako im je. Zato što se ljudi ne bave samim sobom, i ako se bave negiraju si stvari, i onda odjednom puf, tijelo te izda sa fizičke strane, dok je uzrok psihološki, a simptomi panike su stvarno upečatljivi.

Panični napad nije najgore što se čovjeku može dogoditi, ali dok traje definitivno sruši sva mišljenja o tome, pa sam s ovim postom htjela dokazati da je to stanje u kojem se svatko može naći, i ako se nađe, jer vidim oko sebe da ljudi nisu upućeni, da se malo educirate o toj temi, i da ako se ikad nađete u toj situaciji, da vam ostane negdje izmemorirano da ipak 'ne ludite', samo eto proživljavate panični napad.

I da se o tome SMIJE pričati, i da vas NE treba biti SRAM što ga imate, jer sve je ljudski, nismo mali zeleni pa da i o ovom ne možemo ili ne smijemo biti educirani.

Samo nemojte biti neuki!

Panični napad je zastrašujući, ali srećom fizički bezopasan (ma koliko se osobi koja ga prolazi činio da nije). Pojavljuju se nasumično, ili nakon što je osoba izložena određenim situacija koje ga mogu ‘upaliti’. Vrhunac je vrlo intenzivan, i povlači se bez ili sa medicinskom pomoći.

* Ljudi koji prolaze panične napadaje se boje da umiru, da se guše, ili da imaju srčani napad. Mogu si izazvat osjećaj da totalno lude, i redovno bježe iz situacije u kojoj su se trenutno našli.

* Nekim ljudima počne tako da počnu disati vrlo ubrzano govoreći ''da im srce toliko skače da će im ispasti iz prsnog koša''. Nakon, otprilike sat vremena, svi simptomi završe. Sam vrhunac traje 10 minuta i može se dogoditi i tijekom sna.

* Udruga psihologa ga opisuje kao ''period intenzivnog straha i neugode'' u kojem se pojavljuju ovi simptomi koji će kulminirati u roku od 10 minuta:

- osvještenost o jakom kucanju srca i fokusiranost na taj osjećaj ritmičkog udaranja koji se zbog panike počinje naglo pojačavati.
- znojenje
- jaka drhtavica
- osjećaj neodstatka zraka i kratko naglo udisanje da bi se mozgu dalo do znanja da prima kisik
- osjećaj gušenja
- bolovi u prsima
- mučnina i bolovi u želudcu
- osjećaj nesvjestice, pomračenja, momentalno gubljenje percepcija
- osjećaj gubitka kontrole ili osjećaj da ludimo
- umrtvljenost određenih dijelova tijela (jagodice na prstima, ruke, brada, rame) ili određena peckavost na tim dijelovima (uvjetovana živcima)
- osjećaj umiranja
- hladni ili topli fleševi, valunge
- osjećaj da će se nešto strašno dogoditi, a da mi nismo u mogućnosti to spriječiti
- osjećaj da ćemo se osramotiti

* Napad isto tako može biti toliko jak, da potpuno disbalansira čovjeka koji će biti potpuno nesposoban objasniti drugima što mu se događa. Panični napad može biti drugačiji kod muškaraca i žena, gdje će se kod žena prije pojaviti u respiratornom obliku: početak će u većini slučajeva biti duboko, ubrzano disanje koje uzrokuje vrtoglavicu.

* Može se liječiti lijekovima, mada su tehnike opuštanja vrlo bitan faktor pri rješavanju tog problema. Može se dogoditi da adolescenti koji ga osjete u tom razdoblju, poslije stvore suicidalne misli koje se mogu okrenuti prema depresiji, koja se mora liječiti lijekovima.

* Jako puno ljudi odlazi na Hitnu za vrijeme paničnog napadaja, jer misle da prolaze srčani napad. Vrlo je bitno da se doktor prema vama ne odnosi sa stavom ''ništa ozbiljno'', ''sve ti je to u glavi'', ''nemaš se o čemu brinuti''. I kao što sam napisala, iako se čine vrlo fizički ozbiljni, panični napad nije nešto od čega se može umrijeti, jer ne šteti organima.

* Panični napad je prirodni fizički alarmni sistem. Sustav mentalnih i fizičkih mehanizama, koje omogučavaju čovjeku da na svoj način reagira na prijetnje, i zato se javlja nepovezano sa situacijom u kojoj se čovjek nađe, da mu kaže da se problem još nije riješio. Znanstvenici ne znaju zašto se netko bolje, odnosno lošije snosi s tim problemom. Napad ima veze s krvnom vezom, znači nasljeđuje se genetski, ali i jako puno ljudi koji nemaju te predispozicije tijekom života osjete panični utjecaj. Trigger je vrlo često stres, izbjegavanje odnosno odlaganje problema.

* I vrlo je bitno znati da se panični napad općenito javlja u nekom određenom prijelaznom, tranzicijskom razdoblju: diploma, zapošljavanje, osobni gubici (mada su oni više povezani s procesom tugovanja), osnivanje bračne zajednice, selidba.

* Nemojte ga negirati! Daleko od toga da ste sami u tome. Statistike govore potpuno drugačije, samo što na prvu vjerovatno nećete znati što se s vama događa, ali uvijek ima rješenja.

Neka od njih su: oduzimajte unatrag 3 brojke od 100. S time si okupirate mozak, jer će vas špica tako i tako držati 5-10 minuta, zašto joj onda olakšati tutanj kroz vaše tijelo? Iskreno, ma koliko se činilo banalno, najbolje je, ako ste sami, rješavati matematičke zadatke napamet. Jedan od glavnih simptoma je da ljudi žele pobjeći glavom bez obzira, ali vanjski utjecaji ne vrše pritisak na vas, vi sami to sebi radite. Stoga, kako vam se tijelo rapidno puni adrenalinom i diže vam sve funkcije do vrhunca koji će eskalirati u tih desetak minuta, za vas bi bilo najbolje da odete van, prošećite, uzmite bicikl, trčite, jer tijelo vam svejedno radi punom snagom, iskoristite tu mogućnost i dajte mu povoda da onda nešto i radi, umjesto da sjedite na krevetu i molite boga da više prestane, jer ako prestane vi ćete sutra otići na misu, pokositi travu, otić do banke... ma radit ćete kompromise s Onim Gore u svakom slučaju... :)

Najbitnija stvar je da vi to ne prolazite sami, jer kad se ogradite u sebi, onda i jeste samo fokusirani na sebe, i zato vam treba netko da s vama popriča. Vjerujte mi, vama se ništa ne može dogoditi, nećete umrijeti, ali napad mora proći.

-“Borna…ne znam zašto sam otišla tog dana…” napokon joj je izašlo s usana. Spustio je pogled na nju.

-“Ma sve je u redu…” dodao je, sjećajući se večeri kad se nije vratila u njihovu sobu. “Bili smo mladi. Mladi ljudi takve stvari stalno rade…” napokon je progovorio, znajući da je izrekao potpunu laž.

Osjetio je kako ga hvata poznati osjećaj nemoći kad su mu riječi izašle s usana. Pomislio je na sva pisma koja je slao na njenu kućnu adresu. U početku ih je pisao svaki dan, moleći ju da mu se vrati ili da ga bar nazove. Nikada nije. Istina, i poslije nje je nalazio ljubav, ali je dolazila na trenutke i više nije bila protkana sa snagom i značenjem koje mu je Ena davala. Noću se više nikada nije budio, da bi neku drugu ženu slušao kako diše, i više nikada nije ljubio toplu udubinu jastuka nakon što bi se digla jer je budilica odzvonila.

Sjetio se kako se smijala kad bi joj rekao kako ga jagodice prstiju bole svaki put kad bi joj pustio ruku, jer mu je tijelo već postalo ovisno o njezinoj prisutnosti.

-“Valjda si u pravu…” otežano je progutala gutljaj kave, pokušavajući ne misliti o razočaranju i tuzi koji su ju uhvatili u zamku za koju je mislila da više ne postoji. Znala je da odgovor drugačije nije ni mogao glasiti, ali ju je boljelo jer nije osjetila žal u njegovom glasu za proživljenim i nikad nedovršenim između njih. Osjetila se beskrajno samom.

-“Morala bih krenuti…” doda ona, spuštajući šalicu.
-“Zar već? Mislio sam da imaš više vremena?”
-“Pa imala sam” treptala je, dok je desnom rukom prošla linijom obrva, krijući suze iza dlana “ali morala bih se vratiti te pomoći mami pri pripremama za vjenčanje.”
-“Razumijem…” rekao je, iako uopće nije shvatio. Pa sigurno bi njeni roditelji razumjeli…
-“Dat ću ti moj broj telefona. Možda bi se mogli ponovno naći?”
-“Možda…” odgovori ona.

Napisao je broj na pozadini računa i ona ga je stavila u pretinac torbe sa ziperom.

-“Hvala i zbogom Borna...”
-“Doviđenja, Ena,'' draga slatka Ena, pomislio je u sebi.

Kad je ustala, zarila je nokte u dlanove da je bol podsjeti da se ne smije okrenuti. Izašla je na ulicu, dok je on kroz vrata gledao njenu zamagljenu siluetu kako nestaje, istovremeno trljajući jagodice prstiju nervoznih ruku. Udahnuo je zrak kroz zube, osjećajući kako mu se stara bol vraća.

-“I Borna, jesi li postao svjetski poznat reporter?” pitala ga je, sjećajući se mjesta na svijetu koja su namjeravali zajedno posjetiti; Dublin, Lisabon, Madrid – grad koji je njemu bio posebno drag.

-“Ne, ne baš, ... sad sam odvjetnik, vjerovala ili ne...”

Pogledala je njegovu odjeću i nije mogla povjerovati. Izgledao je kao student, obučen u traperice i crnu vunenu dolčevitu dok mu je sivi kaput ležao prebačen preko naslona stolice. Zaokružila je usne u pitanje, ''Zašto si odustao?'', ali glas nije ispustila jer se sjetila maštanja i realnosti svoga života. Snovi jâvi nikada ne mogu parirati, znala je, pa je i osjećala da se uvukla u kolotečinu koju više nije ni znala razlučiti jer je postala dio nje. Podignula je obrve, nadajući se da će u njegovom odgovoru pronaći uzbuđenje koje ona više nije mogla dovesti u kontakt s onim što je radila.

-“I… voliš li svoj posao?”
-“Da,” lagao je “a ti? Jesi li postala svjetski poznata slikarica?”

Uvijek je volio njena djela. Sjećao se jedne njene slike koju mu je poklonila za 20. rođendan. Još uvijek je ima, kao što se i sjeća gdje se nalazi mali nepravilni potez kista, koji je napravila u trenutku kad ju je preplašio dok je nenajavljeno ušao u sobu.

-“Pa…ne baš.” Pokušala se nasmijati. Pitala se ima još uvijek njenu sliku. Tek sad je shvatila je prestala slikati manje-više godinu dana nakon što su njih dvoje izgubili kontakt, iako joj je u djeliću sekunde došla misao da je s njihovim prekidom izgubila dio sebe, no, taj je osjećaj brzo zatomila, ne želeći samoj sebi ponovno nauditi pri prizivanju osjećaja koji su je prije toliko godina zamalo slomili, iako je ona svjesno radila protiv same sebe.

-“Pa što radiš?”

Pogledao je njenu kosu koja se presijavala na dnevnom svjetlu. Vidio je par sijedih, ali je cijela njena pojava još i sada bila prekrasna.

-“Ništa općenito…Probala sam nekoliko poslova.” Nije mu htjela reći o uspjesima s privremenim poslovima, za koje je ona mislila da će voditi do nečeg konkretnog, ali koji nikada nisu.
-“Više uopće ne slikaš?”
-“Samo dok krečim!” našalila se, a on se uljudno nasmijao. Sjećala se večeri koje su provodili u maloj sobici koju su zajedno unajmili na drugoj godini njegovog studija. Sjedio je satima samo ju gledajući kako slika. Ispunjavala je mapu za mapom.

-“I gdje živiš u Rimu?” pitala je.
-“U središtu.” Bio je to trosoban stan u centru. Lijep u osamljenom smislu riječi. Mislio je o svim večerima kad je poželio da ga netko dočeka doma kad se vrati s posla.
-“A ti?”, upita je, nakon pauze.
-“U Novom Zagrebu… Ma u redu je. Unajmila sam malu garsonjeru.” Pomislila je na malu, neudobnu prostoriju. “Ali razmišljam o kupovini malog stančića negdje drugdje. To je jedan od razloga zašto sam se vratila doma. Želim srediti neke stvari…” Trepnula je, te nesvjesno zaklopila oči kad se sjetila pisama koja je dobivala od njega, a koje je pronašla u svojoj staroj sobi.

-“Iznenađen sam što si me prepoznala…”, rekao je, nespretno stavljajući ruke u džepove kaputa.

-“Zaista?”. Nasmijala se. Zapravo u posljednje vrijeme je dosta često mislila o njemu.
-“Nisi se ponovno preselio doma, jelda?” Sigurno nije, pomislila je. Sjećala se da se odselio u drugi grad. Čak i sa 18 nije mogao dočekati da ode i putuje svijetom.
-“Ne,” rekao je “još živim u Rimu.”

Pogledala ga je. Na zreliji način je izgledao potpuno isto. Nije se opustio i kosa mu je još uvijek bila gusta i davala buntovnički izgled njegovom licu, kao što je i bilo kad su bili zajedno. Ramena su mu se proširila i lice mu je bilo zrelije, samo nadopunjeno iskustvom i sa svojim smiješkom joj je pokazivalo da mu je život već pružio paletu osjećaja i događaja koji su se isklesali u malim borama oko očiju i usana.

-“Vratio sam se na pokop,” nastavio je “Očev. Srčani udar. Dogodilo se iznenada…”
-“Žao mi je.” rekla je, ali joj nije bilo. Sjećala se da joj je pričao da ga je otac redovito znao tući, sve dok nije navršio 16 kad je postao veći i snažniji od njega.
-“Hvala ti.”, nadodao je, ali nije ništa osjećao za svog mrtvog oca, samo olakšanje za mamu. Bit će sretnija bez njega. Godinama ga je pokušavala ostaviti, ali nije imala finalnu hrabrost da to pretvori u djelo.
-“A i ti više ne živiš ovdje, zar ne?”
-“Ne, ja sam u Zagrebu.” rekla je. Maknula je kosu iza svog uha, gestom koju on nikada nije zaboravio.
-“Samo sam se vratila na sestrino vjenčanje.”
-“Pa to je dobro…” rekao je, iako su njegova sjećanja o Ani bila dosta nejasna jer je ona u ono doba imala samo 16 godina.
-“Pa da, je.” Složila se, no ipak osjećajući da je Anino vjenčanje bilo samo kamen spoticanja na njenu vlastitu seriju neuspjelih veza.
-“A tvoji roditelji,” pitao je “su dobro?”
-”Dobro su.” Sjećala se kako je uvijek zavidio njenim roditeljima koji su s vremena na vrijeme išli na raznorazna putovanja.

-“Jel' možda žuriš nekud?” dodao je.
-”Ne, zapravo samo ubijam vrijeme!”
-“Tad bih ti predložio da ga “ubijemo” zajedno. Hoćemo na piće?”

Zatreptala je kapcima potvrdnim odgovorom istodobno dižući ruku da makne pramen kose koji joj je skliznuo s ramena.

Osjetio je kako mu tijelo postaje malaksalo od njene blizine, pa se odmaknuo, te bez razmišljanja krenuo do malog kafića na obali rijeke. Od trenutka kad su se upoznali, tamo su proveli većinu svog slobodnog vremena, smijući se i držeći se za ruke ispod stola, te živo raspravljajući o planovima za budućnost uz šalice i šalice bijele kave za nju i čaja od šipka za njega.

Sjeli su nasuprot jedan drugog. Pogledali su se bez riječi kad su shvatili da su izabrali isti napitak kao toliko puta do tada.

Prije par dana sam nešto čeprkala po kompu, i naletila na ovu svoju staru priču iz srednje škole.

Zapravo sam se skroz iznenadila, jer sjećam se da sam ju pisala zbog nedostatka ikakvih ljubavno romantičnih motiva u svom vlastitom životu, i kako sam totalno htjela da mi se nešto dogodi, a kako nije, sve sam si to nadomještala svojom maštom. Ovih dana sam opet poslom preko glave i pod stresom, i kako mi se ne da jadati o stvarima koje mi se trenutno događaju (a najradije bi to napravila, ali neću), odlučila sam bolje par dana pregristi blog piskaranja koja bi definitivno bila kukanje, s nečim što mi se ponovno svidjelo, iako je napisano prije skoro deset godina. O bože!

Sam kostur priče nije moj, ali mi se minimalno plagiranje, u ovom slučaju svidjelo. Tom kosturu priče sam dodala svoju literarnu krv, svoje tijelo, stavila svoje ruke iza njega, pogurnula ga ''i u to malo biće, udahnula novo žiće.''

Račun

Grad je bio užurban kao i svake subote. Ljudi su se vraćali s placa, u vrećicama noseći šarenilo voća i povrća, stajali u kolonama ispred zebre, a zvuk kočenja zgusnutih auta ih je upozoravao da ostanu stajati na pločniku. Ispred raštrkanih stolova lokalnih kafića, ljudi su upijali jutarnje sunce jeseni dok se iz njihovih šalica širio miris kave, a žamor njihovih glasova se topio u osjećaju razbuđenosti i događanja. Život se ležerno odvijao.

Šetao je ulicama, te je upravo kupio novine kad je ugledao pramen plave raspuštene kose koji ga je podsjetio na nekog davno potisnutog u sjećanju. Zamahnula je glavom i u tom trenutku, uspomene su se vratile poput vrtloga, te ju je odmah prepoznao. Koraknuo je, ne shvaćajući da mu se puls ubrzao te da mu je hod postao brži. Kad ju je sustigao, pogledao ju je ni sam ne znajući da li da joj se nasmiješi. Nije izgledalo kao da je prošlo osam godina. Nije ga vidjela u prvi mah. Pogledavala je prema obližnjem izlogu, no, on se potpuno usredotočio na njenu pojavu te joj lagano dodirnuo rukav kaputa.

-“Bok, Ena…”, rekao je nježnim glasom koji nije sadržavao notu mirnoće koja mu je u tom trenutku bila potrebna da smiri lavinu pitanja, osjećaja i gorčine koji su uspjeli izmigoljiti, iako se već navikao da ih drži u sebi kao nedorečenost. U tom je trenutku spoznao da nije napravio pogrešku. Ne ovaj put.

Godinama je mislio da ju je primjećivao u gomilama: na stajalištima autobusa, u restoranima, na zabavama,…ali to je bila nesvjesna želja, jer sad kad ju je ugledao shvatio je da su sve njegove vizije bile blijede i nisu se upotpunjavale s licem koje se našlo ispred njegova. Zamišljao ju je kao djevojku, a već je dosta vremena prošlo od kad je to prestala biti. Osjetio je osjećaj jake čežnje i shvatio da nijedna žena u njegovom životu nije bila poput nje, ni jedna nije ni približno bila poput nje. Okrenula se i pogledala ga očima žene u kojima je na trenutak vidio dio svojih osjećaja, ali se plam ugasio prije nego što je mogao utvrditi je li vidio ono što je želio vidjeti.

-“Borna!” Kad je izgovorila to ime, srce joj je odjednom počelo kucati kao onih dana kad je obožavala njegov pogled, dok bi se okretao prema zvuku njenog glasa, trenutak poslije no što ga je zazvala. Sjetila se njihovog prvog zajedničkog ljeta.

Odvezli su se do Trogira. Oboje su imali 18 i on je odmorio svoju glavu na njenom trbuhu, stišćući travu među prstima i kroz pomiješani osmijeh s izdahom, rekao joj je da ne bi htio biti nigdje drugdje. Ona je za to vrijeme motala njegovu kosu oko prsta, te svojim nasmiješenim pogledom upijala male tamne točkice njegovih očiju. Gledale su je s otvorenim pozivom da zajedno prolaze kroz sve što ih očekuje, a ona se od jačine viđenih osjećaja naježila. Podignuo se da bi joj maknuo vjetrom uskovitlane pramenove, koji su se njihali ispred njezina lica. Zagrizao je usnicu, te tiho izdahnuo dok mu se zamišljeni pogled vratio iz daljine.

Prije par mjeseci sam se našla pred odlukom da krenem stranputicom kontracepcijskih pilula.

Zbog problema sa štitnjačom koje sam vukla godinama, nisam nikako bila raspoložena za još jednu kuru hormonalnih lijekova u meni. Ali imala sam neke problemčiće koje sam jedino mogla riješiti s antibebi pilulama. Nakon dosta temeljitih ginekoloških pregleda, nakon što sam masno platila privatnika, došla sam do zaključka da ih neću uzimati, jer su se moji problemi sami povukli kako su se i pojavili. Nazirem fatamorganu u mojim jajnicima, i vrlo jasnih 700 kuna manje u novčaniku.

No, Yasmin tablete su mi bile prepručene, pa sam i kupila jednu karticu, za svaki slučaj da ih kao imam doma, pa da se pripremim za njih, ako, i to ako u nekom slučaju budem zaista to trebala staviti u sebe. Nazovite me skeptičnom, ali jebiga, ja svoje tijelo znam najbolje, i svjesna sam koji bi mi one kušlus napravile od glave, od svega zajedno, jer nakon što sam godinama bila na Athyrazolu, mislim da je sasvim normalno što s ovim nisam htjela grlom u koprive.

Konzultirala sam se sa svojim mnogim prijateljicama, svaka naravno ima svoju priču. Sestra mi ih je prekinula piti nakon godinu dana, Triquilar, rekla je da se nije osjećala dobro od njih. Manga ih pije 3 mjeseca, ovih dana mi se potužila da se osjeća jako čudno, ali da ne zna je li to od njih ili je zabrijala jer trenutno ima stvarno puno ozbiljnih tema u životu zbog kojih je pod pojačanim stresom. Ifka je bila na njima, rekla je da joj je libido bio u k...., da se osjećala loše, da nije baš funkcionirala najbolje. Prebacila se na Dianu 35, kaže da od njih nema nikakve nuspojave. Tinčibald se skinula s njih, previše su ju pogađale, Lama ih više ne pije. Ima još priča, sve su nekako završile s prekidanjem kure...

Od jedne frendice šogorica je završila u bolnici jer je dobila trombozu krvi od Yasmin tableta.

Pričala sam o tome sa Seanom. Nije mi to zbog zaštite bilo, jer da je samo zbog zaštite, vjerujte mi, ne bi to nikad, ni pod razno stavila u sebe, i bilo mi je divno čuti da bi on, da postoji neka muška pilula pio to umjesto mene. Bez pardona. Utješna misao, ali mislim da je ipak dovoljno da jedno od nas dvoje ima grozan živčani pms.

Iskreno, totalni sam protovnik toga. Apsolutno razumijem da nismo sve iste, i da neke od nas nemaju nikakve nuspojave, ili da neke od nas to moraju piti zbog cisti na jajnicima, ili da imaju stav 'kaj briješ, to ti je sve u glavi', ali po nekim dugoročnim planiranjima, meni se ne da stavljati nešto u sebe što bi trebalo regulirati moj ciklus tako da mi je uštiman u minutu. Valjda neki (mnogi) vole takvu vrstu sigurnog sexa gdje pod cijenu moga zdravlja, On nema ništa s time.

Iliti Dublin.

Zadnjih tjedan dana u Dublinu sam se baš guštala. Nisam nešto pretjerano izlazila jer nisam imala ni vremena, a i nisam imala pretjerane volje, došlo je još ljudi iz domaje, pa smo zajedno ružili u stanu. Mada smo jedan dan zapičili prema moru, jer dok ste u Centru teško da uopće pomislite da se grad zapravo nalazi na moru. Na to vas podsjete galebovi.

Irska obala je vrlo dražesna. Ha ha. Velike oscilacije oseke i plime su vrlo osjetne, zadnjih par dana je vrijeme bilo fantastično tako da smo rentali auto na Budgetu i odabrali Golf 6, za sitne pare, odnosno 5 dana za 100 eura. Pa smo otišli na klifove Howta, što je mali gradić 40minuta udaljen od metropole i onda poslije na Cliffs of Moher, koji se nalaze na drugom kraju države, i koji se survaju sa 200 metara visine. Trebalo nam je 5 sati da bi do njih došli, i puno zajebanih malih cestica (jer im je infrastruktura jako loša), ali dok prolazite kroz Irsku i satima vidite samo ovce, krave, mala jezerca, ogromne ravne zelene površine, skromne kučice i mala sela, shvaćate zašto je par milijuna Iraca emigriralo u razdoblju velike gladi prouzročene krumpirovom zlaticom od 1845-1850. Jeli smo u pubu koji je naslonjen na obalu Atlantskog oceana, i mogu reći da je hrana u tim obalnim malim mjestima, fantastična. Domaća i u velikim količinama. Vrlo su darežljivi po tim pitanjima. A i pinta Guinnessa sjedne taman.

Ma mislim, neću sad o tome previše pričati, imate slike sa strane pa gledajte.

Ali Irska mi je totalno super zemlja. Po mnogim stvarima. Ali npr. njihova voda iz slavina je jedna stvar na koju se treba priviknuti. Voda je pitka, znaći ne morate kupovati onu u bocama ako ostanete žedni, ali imaju sjeban sistem toplo/hladne vode. Voda se ne miješa. Znate kako je kod nas: otvorite pipu, ja doma imam Armalove pa mi je još i lakše, pustite da prođe malo vode i namjestite si i imate mlaku, ako trebate mlaku, imate toplu, hladnu, odnosno kako si naštimate. Imate obične bojlere i voda teće. Dupe, u Irskoj nema te finte. Popizdit ćete dok ne dobijete temparaturu koju vi želite. Jer voda u slavinama nije mix, već je na jednoj slavini pipe u potpunosti vruća, a na drugoj slavini potpuno hladna, i kad se te dvije kombinacije slože, jer se ne spajaju u pipi, spajaju se na vašem tijelu dok se tuširate, dok perete suđe, vi ćete se već išokirati kako jedna tako razvijena zemlja ne može unaprijediti vodovodni sustav, jer nikad nema pritiska, pa većinu vremena psujete u pipu što ne radi dobro, a i kad izađe, imat ćete ili reumu ili opekline, jer vrlo teško ćete naštimati vama odgovarajuću temparaturu. O njihovim bojlerima da ni ne pričam. 10 opcija na njima, a ni jedna nije u biti funkcionalna. Da, tuširala sam se, ali dok sam namjestila to sve, prošlo je vremena.

Irci su vam puknuli na Japance. Tri vrste auta su na cestama: Toyota, Nissan i BMW. I to u svim varijacijama. Naravno da ima i drugih, ali nikako ovako izraženo. Čak ni Mercedesi ne prolaze toliko, koliko BMWa možete vidjeti u jednom gradu, ali opet šta i očekivati od grada u kojeg se u zadnjih godinu dana uselilo 80,ooo Poljaka (kojih sada ima preko 200 tisuća), u kojem ima preko 15,ooo milijunaša, gdje je prosječna plaća 2,500 eura na mjesec. Minumum po satu je 7.65eura, prosječan radni tjedan je 45 sati, na što se plaća porez od 20%, dok su full time studenti koji u pravilu rade 20 sati tjedno oslobođeni svih plaćanja (osim što im godina na Trinityju npr. košta oko 5000eura). Ali zato nećete imati nikakvo zdravstveno osiguranje, satima ćete čekati u hitnoj pomoći dok vam netko ne pomogne, i stvarno ćete razmišljati o tome da si ne ubijete tijelo, jer slijedeći doktor kojeg ćete vidjeti je onaj vaš matični doma. A mi se bunimo na naše zdravstvo. Irsko je u komi.

Irci su prvi u svijetu po donacijama. Shvaćate, ta zemlja do prije 10 godina je bila čista jad i bijeda, sada je takvom procvatu da je to nezamislivo. Deficit određenih radnih kadrova postoji, ali nije značajno velik, tako da se ljudi uvoze za određene poslove, no, ostatak sve štima. Ispred bankomata su vam konstantni redovi, u bilo koje doba dana. Samo se novci caltaju, uobičajeno pitanje je 'what did you buy?' Ima se, i osjeti se da se ima.

Na njihovim cestama postoje 2 trake u jednom smjeru, vozi se lijevom stranom. Treća traka također postoji, ali je ona rezervirana isključivo samo za policiju, taxiste i buseve. Dok se vozite, nikada nećete vidjeti da se netko namjerno prebacio na treću traku i tako si ubrzao put, jer nije kulturno. Ali ima jedna cakica. Godišnja dozvola za taxiste košta 5.ooo eura, tako da brojku od 12 tisuća taxista treba umanjiti za neke 2/3 tisuće, jer biznismeni koji si mogu priuštiti dozvolu, idu 3 linijom na cesti jer si tako uštede vrijeme. Vrlo pametno je napravljen taj sistem. Nemaju rotirku da se vidi da su taxisti, jer nisu, ali gradu plaćaju tih 5 tisuća da se vidi papirnata dozvola, i pakt napravljen.

Policija na primjer nikad ne zaustavlja na cesti i nikada ne traže vozačku dozvolu, već kad žele nadgledati promet, samo ga uspore, suze ga na jednu traku i onda lagano prođeš pokraj njih, vozeći se 5 km/h, gdje te oni gledaju u oči jer ako primjete da si pijan, automatski gubiš vozačku na 2 godine plus velika globa, a ako ti se to dogodi drugi put, gubiš ju zauvijek. Kazne su rigorozne zbog visoke stope nesreća na cesti jer je infrastruktura cesta stvarno loša i koja je trenutno u obnovi, i zbog toga što se narod strašno brzo obogatio, kupio aute kojima ne znaju upravljati, dao klincima, djeci koji su navikli na ovaj potrošački život, i koji ne razmišljaju previše o posljedicama.

50% centra je pod kamerama, što je uzeto po britanskom modelu sigurnosti. Svaka trgovina, apoteka, kiosk, ima čuvara na ulazima. Stopa sitnog kriminala je visoka, mada je grad siguran za turiste i stanovništvo jer policija cirkulira.

Normalno je da trgovci drogom opstaju na takvom području i ima par isključivo irskih klanova koji se bore na velikom tržištu narkotika i koji se međusobno sukobljavaju. Prošle godine je ubijeno 30 ljudi iz podzemlja, a s tim podatkom je Dublin prikazan kao ''mali Chicago''. Egzikutori tih ubojstava su često pripadnici IRE koji za veliki novac dolaze s područja Sjeverne Irske i za svoje naručitelje, izvršavaju ubojstva po Republici Irskoj.

Ali gle, nećete vi to osjetiti dok sjedite u Metrou na muffinu (koji je izvorno irska slastica) od čokolade, jer Dublin je grad kao i svaki drugi, samo što je puls grada ubrzan. Dovoljno da se osjeti koja novčana rijeka ispod toga svega teče, ali cijeli grad je takav, uvuče vas na svoj pozitivan način, jer vidite ako ste došli ko turist, provest ćete se bez problema, ako ste došli na par mjeseci rada, naći ćete si posao, dobit laku lovu i nazad doma, ako ste poput ove Hrvatske emigracije koju ja znam tamo i koji su odlučili živjeti u Dublinu par godina, i skombinirati si način života, gledajući na neki povratak doma kad osjete da bi se u Zagrebu moglo nešto otvoriti svoje, onda tim još bolje. Mislim nije sad Dublin El Dorado, samo kažem, treba se snaći u tome svemu, treba imat i dobre veze, ali jedna stvar je najbitnija: ako ti fakat imaš dobar odnos s ljudima, oni će prema tebi biti fer i ti prema njima. I to se odnosi na cijeli grad, koji je stvarno munjozno pijan, u malim lanenim haljinicama dok vani šije sjeverac, ali Irkinje to ništa ne tangira i gdje je zapravo vrlo lako izgubite dane. Pamet ne, novce i dane da.

Za kraj mog malog Ireland, UK blog putovanja reći ću vam još jedan Afrika, USA podatak. Seanova prijateljica Noxie, crnkinja iz JAR-a, je bila jedna od glumica u filmu Hotel Rwanda i tamo je glumila kurvu, odnosno priležnicu Joaquin Phoenixa. Pokupila je masne pare i došla studirati sociologiju u Irsku. I tako smo malo popričale, ja sam se nje sjetila još iz filma, jer mi je žena super izgledala tamo i odmah sam ju skužila, a tada još nisam pojma imala da je ona zapravo Seanova klapa, pa sam ju zamolila da mi kaže kako je to zapravo biti u blizini Phoenixa i da ga opiše u 5 riječi, na što je ona rekla da je on: strange, strange, strange, strange and strange. I da je na setu zazirala od njega, jer je pregenijalan, ali u tom kontekstu da koliko je genijalan toliko je psihotičan i zastrašujuć, jer svaki put kad bi zeznuo tekst lupao je glavom od zid, teško se drogirao i imao velikih problema s alkoholom.

Dnevna karta za Londonski tube košta 6.3o funti s kojim možete šlatati od do cijeli dan, dok karta u samo jednom smjeru košta 4 funte. Malo mi to nije bilo logično.

Fantastična stvar što se tiće tog tubea je što na svakom izlazu/ulazu stoje službene osobe koje će vam bez beda pomoći pri svakom vašem subway problemu. Karta vam je zgužvana, i ne da se provući kroz laser? Nema problema, službenik će vam sa smješkom provući svoju. Ne znate kako se koristi automat za kupovinu karata? Nema problema, službenik će vam sve napraviti. Nemate kartu grada? Nema problema, oni će vam dati jednu. Takva gostoljubivost je itekako na cijeni, jer iako oni vide gomilu ljudi dnevno, vrlo srdačno obavljaju svoj posao, a to itekako ostavi impresiju na turiste. Švercat se ne možete, mislim, tko zna možda i možete, mi nismo pokušavali, jer je jasno pisalo da je kazna na licu mjesta 1ooo funti...

Kad smo se napokon spustili do Centra, ostali smo slabo frapirani. Velika imperijalistička gradnja grada nas je osupnula. Britanci su gradili London visoko u zrak, toliko visoko da je pomalo ironično na koje su sve načine pokušavali ostaviti utisak velikih kolonizatora. Na svakih stotinjak metara od Picadillya se uzdižu sklupture nekog indijskog, afričkog kolonizatora koji je haračio tamo godinu, dvije i u svojoj metropoli dobio spomenik. U samom centru, nedaleko od Big Bena imate jedan predobar park, patkice, klupice, jezerce, nenadmašiva ljepota. Vijore se britanski stjegovi na ulicama. Nas dvoje smo se malo zbunili kad smo došli pred Sat. Cijelo vrijeme smo samo uzdisali i pričali, kako je grad velik, London je stvarno ogroman na prvu. Jer ta sva gradnja, ljudi, težak kamen, rezbarije, promet, fotići na sve strane, osjetila sam se pomalo umornom. Onako pod adrenalinom, ali umornom. Jer jebiga, prođe ti puno stvari kroz glavu. Prvo, kako se snaći u tom gradu, kako fakat nešto zaraditi u Londonu, a da se ne svodi na preživljavanje.

Indijci i Azijati su ljudi koji najviše prevladavaju na ulicama. 12 milijuna stanovnika, 200 jezika, prošle godine je statistički obrađeno da svaki Britanac vrijedi 100.ooo funti. Jedan krug London Eyeom košta 13 funti. Preskočili smo ga. Gledali smo ga s mosta.

Ima jedna stvar s Engleskom koja nikako ne sjeda. Ne možeš se najesti, nikako se konkretno ne možeš najesti. Hrana im je stvarno očaj. Prvih par dana u Dublinu i ta dva dana u Londonu, sam imala osjećaj da sam stalno gladna, jer hrana tebe konzumira, ne ti nju. Pa smo otišli u prvi mali restorančić još tamo u Paddingtonu, i zajebali se, kao što se svaki prosječni turist zajebe koji umire od gladi i ode u prvu lokalnu birtiju na ručak. Mi smo otišli kod Mime, talijančići vode. Preveli su nas žedne preko vode, ali mi smo se već tresli od gladi. U Dublinu vam vodu ne plaćaju, u Londonu će vas pitati želite li mjerhuriće ili običnu i masno vam naplatiti.

A opet, ni Sean ni ja nismo bili hiper raspoloženi za neko ludo razgledavanje grada, jer nismo zato ni došli. Došli smo malo prošetati gradom. Tako da nismo otišli ni pred Bakingemsku palaču jer nam se nije dalo, ni na Oxford, ni u Globe theatre, ali vam mogu reći di se jedu super noodle box juhe i ista tjestenina. U Noodle box fast foodu.

Tak smo malo šetali prvi dan, otišli do Tower bridge, ali se osjetili prelijenima da bi dalje šetali i razgledavali, već smo dosta vremena gledali ljude, pušili, raspravljali, u biti relaksirali se od Londona zbog Londona. Uopće nismo htjeli forsirati neki službeni obilazak.

Soho je priča za sebe. To je dio grada, četvrt podložna isključivo hedonizmima. Od pića, droge, muzike, teatra, klope, upucavanja, čavrljanja, šetanja. Milijun malih birceva, trgovinica, ukrašenih cvijećem, sa super vanjskim eksterijerom, uz gomilu ljudi koji su stalno u movingu. Kompletan Soho je pod videonadzorom. Kamere su na svakom uglu. Mi smo si našli neki mali pubčić na kraju četvrti, jer nije nam se dalo u gužvare, naručili pinte, ugodno pričali s konobaricama talijankama koje tamo rade za čistu bagatelu, a osnovni izdaci stanovanja su stvarno skupi. Ostalo da se ni ne spominje.

Jeste li ikada dobro pogledali kutiju Marlbora? Američka cigareta, izrađena od tobacca zasađenog dolje u Virginiji. Jeste ikad primjetili 3 KKK slova na njoj? Kao oznaka za Ku Klux Klan. Na prednjoj strani, ovisi jel gledate crveni ili lights, ali ista je stvar. Na prednjoj kutiji kad otvorite jedan K, na drugoj strani drugi K i na strani kad postavite cigaretu da stoji okomito treći K.

Negdje oko 1 smo bili u krpama.

Idući dan smo si bili pametniji. Nakon što smo se digli, i pogledali talk show od UK Oprah zvan Trisha gdje se raspravljalo o tome kako je jedna Mary O'Reilly ovisna o krumpirićima (chips) koji dolaze uz fish i koja se rasplakala nakon što su joj dali zadnju porciju i poslali ju u liječilište, otišli smo sretni do grada, potpuno svjesni i zadovoljni što nas ne muče ti ''problemi''.

Destinacija je bila Harrods. Nije on čak ni toliko velik, koliko je kompaktan. Ako ćete tamo šta kupiti molim vas da se prije toga dobrano novčano potkožite, jer jedna obična vrečica s logom Harrodsa košta 12 funti. Dok sam došla do odjeljka Kenza, Prade i DKNY već sam osjećala laganu slabost u koljenima, pokleknula sam kad sam u rukama držala potkušulju od Donne koja je koštala 180funti. Sean je već pizdio dok sam ja keširala te pare. Šala mala. Nismo imali novaca ni za udisat Harrods zrak, a kamoli za nešto više. Ali, je, odličan je. Nema šta nema, usluga fantastična. Prodavači ti daju da sve probaš, dotakneš, svi će ti pomoći iako znaju da nećeš ništa kupiti. A mislim, odjeća ne čini čovjeka. To smo uvidjeli dok se ispred nas šetala bogata Ruskinja sa svojim mužem koji su mlatili po štandovima, ali nema se ukusa, kupuje se samo da se vidi. Cijeli jedan post bi mogla napisati o toj robnoj kući, ali žali bože riječi za to sve, jer neke stvari jednostavno moraš vidjeti da bi ih doživio. Ali ću vam reći da je njihov odjeljak za kućne ljubimce, znaći kaputići, šalovi, majice, krevetići, igračke velik poput jednog prosječnog stana u Novom Zagrebu.

Nakon toga smo nas dvoje otišli do puba, odmah iza ugla, i potrošili ostatak novaca gledajući dno čaše i slušajući o čemu ljudi za šankom pričaju. Zbog te male pubske pustolovine nismo otišli ni u planirani Notting Hill, a bogme ni u Hyde Park, ali bit će Londona. Glavno je da se putuje, i da kad se dođe doma, da se ne kuka. Pubčina je bila genijalna.

Starbucks London priča je druga stvar. McDonalds je prije par godina bio hit u Hrvatskoj, Starbucks bi mogao biti veći, jer ta velika lančana američka trgovina take out kavom je neumoljiva. Dosadna je ko uš, a tako se i ponaša. Ako me sad pitate čega se najviše sjećam iz Londona, reću ću vam: super podzemne željeznice, loše hrane, dva Hilton hotela u razmaku od 200 metara, puno smijeha, i Starbucks trgovina, koje se u Londonu nalaze na prosječno svakih 50 metara. A Starbucks je baš čudovište po tom pitanju. Imeba koja siše. Njihova politika je ovakva: kad uđu u neki kvart, pokupuju par lokacija, i onda ti otvore par istih, identičnih ''birceva'', jer je uvijek ista shema, prodaje kave, i poput hobotnice se rasprše po cijelom području i ubiju sve ostale male kafiće, jer vode monopol, i iako im tih recimo 5 birceva neće imati nikakvu dobit, onaj jedan 6ti će zaraditi, oni će nakon par mjeseci zatvoriti ove lokacije, i ostavit taj jedan, i te iste lokacije koje su kupili da bi otvorili ove ostale neprofitne, će prodat po masnoj cijeni, jer si mogu to priušititi, prvo kupovinu, zatim prodaju, i tako da ćete Starbucks vidjeti na svakom uglu. Popili smo jedno piće tamo, ja taj čokoladni frapuccino, smrznuta vodica sa čokoladom za 4 funte, Sean neku kofeinsku smjesu. Baš su gamad.

Na putu za Heathrow smo se osjećali ko novi. 2 dana Londona i dosta. Ma mislim, ima se tamo šta vidjeti, ali ono Dublin je Dublin. Srce od grada. Em mali, em imaš sve u krugu od pola sata pješice, em potpuno drugačiji tok misli i razgovora. Dublin je baš mjesto za sjest i pročavrljat, dok je Londra...