Panični poremećaj.

Po sebi da mjerim, ne znam točno kad su mi počeli panični napadi. Prije godinu, dvije, maksimalno. Gadan osjećaj, ali malo po malo, skužila sam da je to zaista panični napad, ne srčani napad, epilepsija, gušenje, padavica, tako da sada znam razlučiti psihosomatski dio od fizičkih tegoba. I bitna je stvar da i mala pomoć, prijateljska, ljubavnička, roditeljska, puno pomaže, jer nisu svi ljudi za psiho terapiju jer nekada najbolji slušači i jesu ljudi koji nisu profesionalno povezani sa psihologijom. Kod napada je specifično što uvod može duže trajati, ali sam napad ne duže od 10 minuta jer tijelo ne može predugo biti pod utjecajem adrenalina i stanja u kojem misliš 'da ćeš poludjeti'.

Dosta sam o tome raspravljala i s Anuk, kojoj se prije par tjedana dogodio prvi. Našla se u jednoj novoj situaciji, život joj se promjenio preko noći, i par dana kasnije se našla kako u sitne sate šeće oko kvarta, jer da je otišla nazad u krevet čula bi svoje srce kako lupa 1oo na sat, a nije mogla razaznat jel netko kuca na vrata, ili ona odlazi k'vragu. Prepala se. Znam da se prepala jer joj se to još nikad nije tako dogodilo, pa je htjela nazvati Vix koja je definitivno stručnjak po tom pitanju.

Stvar u vezi tih paničnih napadaja, je što ih ljudi skrivaju. Ja osobno znam razlog mojih. Trigger je uvijek psihološki. Mislim, naravno da neće biti fizički: 'e joj, sinoć sam pojela rotkvice, nadam se da danas neću imat napad panike'. No, neosvještenost o samom paničnom napadaju je nešto što ljude totalno isparanoizira. 5 posto populacije ga ima svaki dan, znači svaki dan na redovitim bazama.

Ali drugo je imati panični poremećaj od paničnog napada. Kod poremećaja se događa da je kontinuiran, i u biti vi samo razmišljate kad će slijedeći doći i mora se liječiti kod psihologa na određenoj terapiji, dok panični napad većina populacije doživi jedanput u životu, i možda više nikad ne, kod nekih se javlja, ali ne toliko učestalo da bi se nazao poremećajem. I uopće nije stvar u tome što je netko jak, manje jak, stvar je što će svaka osoba tijekom života osjetiti napad tjeskobe odnosno anksioznosti (koji čovjeka može držati cijeli dan, ali to nije panika) ili napad panike koja ima svoj početak, vrhunac i kraj, mada u varijacijama koje ne moraju biti jake, ali će se osjetiti, i većini ljudi neće ni pasti na pamet da je to za neke stvarno problem.

Skara me neki dan nazvala. Kaže, se sjećaš kad sam ono prošle godine imala problema s tlakom? Govorila sam ti da se osjećam malaksalo, da ne mogu disati, prebacivala sam to sve na lošu ishranu, buran život, pms, zajebancije s obvezama. E pa krećem s psihoterapijama, otkrili su mi da imam panične napadaje, bogme me strah za sebe, jer ih trenutno imam 5/10 dnevno. Nisam se mogla nego suosjećati s njom.

Ako ćemo iskreno, jer ne želim da se dobije dojam da je to izoliranost i da je tabu tema, da je netko mentalno u kurcu, psihički nestabilan, ali u posljednje vrijeme od desetak osoba s kojima sam pričala, njih više od pola mi je priznalo da ima simptome, a da ne razumiju o čemu se radi. Razumijem kako im je. Zato što se ljudi ne bave samim sobom, i ako se bave negiraju si stvari, i onda odjednom puf, tijelo te izda sa fizičke strane, dok je uzrok psihološki, a simptomi panike su stvarno upečatljivi.

Panični napad nije najgore što se čovjeku može dogoditi, ali dok traje definitivno sruši sva mišljenja o tome, pa sam s ovim postom htjela dokazati da je to stanje u kojem se svatko može naći, i ako se nađe, jer vidim oko sebe da ljudi nisu upućeni, da se malo educirate o toj temi, i da ako se ikad nađete u toj situaciji, da vam ostane negdje izmemorirano da ipak 'ne ludite', samo eto proživljavate panični napad.

I da se o tome SMIJE pričati, i da vas NE treba biti SRAM što ga imate, jer sve je ljudski, nismo mali zeleni pa da i o ovom ne možemo ili ne smijemo biti educirani.

Samo nemojte biti neuki!

Panični napad je zastrašujući, ali srećom fizički bezopasan (ma koliko se osobi koja ga prolazi činio da nije). Pojavljuju se nasumično, ili nakon što je osoba izložena određenim situacija koje ga mogu ‘upaliti’. Vrhunac je vrlo intenzivan, i povlači se bez ili sa medicinskom pomoći.

* Ljudi koji prolaze panične napadaje se boje da umiru, da se guše, ili da imaju srčani napad. Mogu si izazvat osjećaj da totalno lude, i redovno bježe iz situacije u kojoj su se trenutno našli.

* Nekim ljudima počne tako da počnu disati vrlo ubrzano govoreći ''da im srce toliko skače da će im ispasti iz prsnog koša''. Nakon, otprilike sat vremena, svi simptomi završe. Sam vrhunac traje 10 minuta i može se dogoditi i tijekom sna.

* Udruga psihologa ga opisuje kao ''period intenzivnog straha i neugode'' u kojem se pojavljuju ovi simptomi koji će kulminirati u roku od 10 minuta:

- osvještenost o jakom kucanju srca i fokusiranost na taj osjećaj ritmičkog udaranja koji se zbog panike počinje naglo pojačavati.
- znojenje
- jaka drhtavica
- osjećaj neodstatka zraka i kratko naglo udisanje da bi se mozgu dalo do znanja da prima kisik
- osjećaj gušenja
- bolovi u prsima
- mučnina i bolovi u želudcu
- osjećaj nesvjestice, pomračenja, momentalno gubljenje percepcija
- osjećaj gubitka kontrole ili osjećaj da ludimo
- umrtvljenost određenih dijelova tijela (jagodice na prstima, ruke, brada, rame) ili određena peckavost na tim dijelovima (uvjetovana živcima)
- osjećaj umiranja
- hladni ili topli fleševi, valunge
- osjećaj da će se nešto strašno dogoditi, a da mi nismo u mogućnosti to spriječiti
- osjećaj da ćemo se osramotiti

* Napad isto tako može biti toliko jak, da potpuno disbalansira čovjeka koji će biti potpuno nesposoban objasniti drugima što mu se događa. Panični napad može biti drugačiji kod muškaraca i žena, gdje će se kod žena prije pojaviti u respiratornom obliku: početak će u većini slučajeva biti duboko, ubrzano disanje koje uzrokuje vrtoglavicu.

* Može se liječiti lijekovima, mada su tehnike opuštanja vrlo bitan faktor pri rješavanju tog problema. Može se dogoditi da adolescenti koji ga osjete u tom razdoblju, poslije stvore suicidalne misli koje se mogu okrenuti prema depresiji, koja se mora liječiti lijekovima.

* Jako puno ljudi odlazi na Hitnu za vrijeme paničnog napadaja, jer misle da prolaze srčani napad. Vrlo je bitno da se doktor prema vama ne odnosi sa stavom ''ništa ozbiljno'', ''sve ti je to u glavi'', ''nemaš se o čemu brinuti''. I kao što sam napisala, iako se čine vrlo fizički ozbiljni, panični napad nije nešto od čega se može umrijeti, jer ne šteti organima.

* Panični napad je prirodni fizički alarmni sistem. Sustav mentalnih i fizičkih mehanizama, koje omogučavaju čovjeku da na svoj način reagira na prijetnje, i zato se javlja nepovezano sa situacijom u kojoj se čovjek nađe, da mu kaže da se problem još nije riješio. Znanstvenici ne znaju zašto se netko bolje, odnosno lošije snosi s tim problemom. Napad ima veze s krvnom vezom, znači nasljeđuje se genetski, ali i jako puno ljudi koji nemaju te predispozicije tijekom života osjete panični utjecaj. Trigger je vrlo često stres, izbjegavanje odnosno odlaganje problema.

* I vrlo je bitno znati da se panični napad općenito javlja u nekom određenom prijelaznom, tranzicijskom razdoblju: diploma, zapošljavanje, osobni gubici (mada su oni više povezani s procesom tugovanja), osnivanje bračne zajednice, selidba.

* Nemojte ga negirati! Daleko od toga da ste sami u tome. Statistike govore potpuno drugačije, samo što na prvu vjerovatno nećete znati što se s vama događa, ali uvijek ima rješenja.

Neka od njih su: oduzimajte unatrag 3 brojke od 100. S time si okupirate mozak, jer će vas špica tako i tako držati 5-10 minuta, zašto joj onda olakšati tutanj kroz vaše tijelo? Iskreno, ma koliko se činilo banalno, najbolje je, ako ste sami, rješavati matematičke zadatke napamet. Jedan od glavnih simptoma je da ljudi žele pobjeći glavom bez obzira, ali vanjski utjecaji ne vrše pritisak na vas, vi sami to sebi radite. Stoga, kako vam se tijelo rapidno puni adrenalinom i diže vam sve funkcije do vrhunca koji će eskalirati u tih desetak minuta, za vas bi bilo najbolje da odete van, prošećite, uzmite bicikl, trčite, jer tijelo vam svejedno radi punom snagom, iskoristite tu mogućnost i dajte mu povoda da onda nešto i radi, umjesto da sjedite na krevetu i molite boga da više prestane, jer ako prestane vi ćete sutra otići na misu, pokositi travu, otić do banke... ma radit ćete kompromise s Onim Gore u svakom slučaju... :)

Najbitnija stvar je da vi to ne prolazite sami, jer kad se ogradite u sebi, onda i jeste samo fokusirani na sebe, i zato vam treba netko da s vama popriča. Vjerujte mi, vama se ništa ne može dogoditi, nećete umrijeti, ali napad mora proći.