Komentari

minervariranje.blog.hr

Dodaj komentar (37)

Marketing

  • Ribac

    hm... možda mi se to 2put dogodilo... ajd kvragu, sad si nalazim simptome :P no svaka čast na ovom informiranju, nisam znao :top:

    avatar

    16.05.2006. (20:19)    -   -   -   -  

  • bobelline

    bravo!! ljudi ne znaju i boje se. i malim koracima treba ljudima svijest graditi. ma bravo!! činjenica je da 30% populacije boluje od neke vrste psihičkog poremećaja. dakle svaka treća osoba. + osobe koje dožive neki disbalans koji se ne može nazvati po kriterijima poremećajem. i to nije ništa čudno. ni neuobičajeno. ni neizlječivo. ma bravo!!

    avatar

    16.05.2006. (23:56)    -   -   -   -  

  • Sadako's apprentice

    hm i ja sam pisao o tome jednom. imam ih, otprilike 1-2 na mjesec, a znalo se dogoditi i 5-6 na mjesec. bojim ih se užasno. variraju s jačinom. nešto prestrašno, dobro kažeš, misliš da ćeš umrijeti. opet, ne znam je li možda problem sa srcem? možda nije. ne znam, mogao bih poći kod doktora. mislim da nije toliko jednostavno jer sam prepoznao okidače (triggere). uvijek su to situacije gdje je puno ljudi i gdje moraš biti miran i slušati, a pomisliš da svi u tebe gledaju. počne lagano, a eskalira rapidno. strava, kad je na vrhuncu, misliš da ti nema spasa.

    avatar

    17.05.2006. (00:37)    -   -   -   -  

  • melva

    hej,također pohvaljujem ovaj post i temu o kojoj si pisala, jer evo i ja ih imam imala sam ih dosta puta,a i najvise puta preko noci,i kao sadako u gomili ljudi,kada nesto moram mirno slušati,nalazim si simptpme sada,ali u tim napadima nisam imala strah da cu umrjet, vec samo da ce se nesto strasno neocekivano dogoditi,eto ali jepo je kad to tako napises, i kad vidimo da nismo sami u tome, i da se moze uspjesno lječiti, jos jednom pohvale na postu,i pozdravv...

    avatar

    17.05.2006. (02:26)    -   -   -   -  

  • hybrid

    svaka cast! cudim se da imas tak malo komentara samo. objasniš mi odakle toliko znas o tome?

    avatar

    17.05.2006. (05:30)    -   -   -   -  

  • mirisdunje

    Sve uredno prosla, prvi put se pojavilo prestankom rata, kad sam trebala odluciti da li e vratiti u Sarajevo ili ne, kad sam bila puna kao sipak negativnih emocija....i jednostavno pukla. Tlak 210/120, gubitak svijesti...odlazak na hitnu, injekcija apaurina u kombinaciji sa onom za izmokravanje, koktel vitamina i strah kad ce se slijedeci put to dogoditi. Dogodilo se to jos mnogo puta, istina sve rjedje i rjedje, ali obicno kad sam ostajala sama, , bez osjecaja sigurnosti, ali je bilo toliko jako, da se pretvorilo u pravu moru, sa anksioznim nastupom, toliko jakim, ja sam se bojala preci preko ceste, jer je to bilo neistrazeno podrucje, i sto ako me uhvati. Nisam smejla maknuti nikud od kuce, jer je kuca bila moja jedina luka. A onda, i u kuci se pocelo dogadjati...Gdje onda...Psihijatar odnosno psihoterapeut mi je rekao da sam sasvim OK i da sam ja njemu potrebnija nego on meni. I tada sa pocela upraznjavati alternativnu medicinu, pocela sam sa thai chiem, reikiem, joggom, kristaloterapijom....shvatila sam da je problem u meni samoj jer su svi nalazi ukazivali na savrseno zdravlje. Shvatial sam, kad osjetim te simptome, a lako se osjete....da moram sjesti mirno, pribrati se, samoj sebi autosugestijom govoriti da je sve u redu i da je to samo trenutno, da ce proci...i uz sve to disati duboko i ravnomjerno...odnosno pravilno disati, u izdisaju izbacujuci zustro svu negativnost iz sebe....I evo, funkcioniram i pomazem i drugima da funkcioniraju. I zbilja, nista nam se nece dogoditi, a za utjehu, avakav strah odnosno panicni napad ne moze se dogoditi nekome tko nije emotivan i obrazovan, jer se uglavnom on nema oko cega zabrinjavati. Sad mogu zagrliti cijeli svijet i reci kako sam prevladala ona tri mala koraka, preko ceste, tako mala, ali tako vazna.

    avatar

    17.05.2006. (08:02)    -   -   -   -  

  • estera

    sve sam ovo prošla već nekoliko puta. i nedavno je bilo kada nisam prepoznala simptome nego sam otišla kod doktorice i rekla joj da imam neke čudne mučnine u želucu. čak sam i pomislila da nisam trudna:D a u desetom mjesecu sam čak završila na antidepresivima radi toga, jer su se napadi često ponavljali u bilo koje doba dana i na bilo kojem mjestu. i samo sam čekala gdje će i kada će. i također sam u noći šetala kvartom, polijevala se hladnom vodom samo da nekako ostanem prisebna. i jako mi je odgovarao hladan zrak. znači, izašla bi van u kratkim rukavima da me trese hladnoća jer sam imala osjećaj da ću tako prije doći k sebi. u svakom slučaju nije ugodno i istina je kada kažeš da je osjećaj kao da ćeš umrijeti. jako dobar post;)

    avatar

    17.05.2006. (08:41)    -   -   -   -  

  • Irida

    ovo je prava anamneza, izvrsno napisano....................prvi put mi se dogodilo prije 16 godina, u ranu zoru, probudilo me iz sna, toliko me treslo da sam na tren, onako bunovna pomislila da je potres, onda sam shvatila da trese i bubnja samo u mom prsnom košu, začudno je bilo jedino to što ni na tren nisam pomislila da je to srčani napad...ponovilo se još nekoliko puta (prolazila sam tada teško razdoblje) i s vremenom spontano prestalo..........važno je naglasiti da je to samo fizička reakcija na "preopterećenje"..........,naše tijelo zna..........hvala ti što si ovo napisala....irida

    avatar

    17.05.2006. (08:51)    -   -   -   -  

  • malaplava

    Hvala na ovom i na toliko informacija. Meni se to dogodilo prije 2 godine. Mislila sam da se gubim i da ću poludjeti. Da stvar bude još gora bila sam uvjerena u to da ću poludjeti jer mi tata ima shizofreniju pa sam mislila da sam to naslijedila. Na kraju me toliko uhvatila panika da nisam htjela uopće izaći iz kuće. Nakon 2 tjedna mama me poslala doktoru. Užasno sam se osjećala dok sam hodala po cesti, htjela sam se otrgnut i pobjeći kući jer nisam mogla podnijeti pomisao da budem vani. Srećom imam divnu doktoricu, poslala me svojoj prijateljici psihijatrici i kod nje sam neko vrijeme išla na razgovore. Iako još nije sve najbolje, jer mi se simptomi znaju vraćati, puno je bolje. Uzimam lijekove za anksioznost, pokušala sam par puta prestati, ali situacija doma mi je malo prestresna, a i svaki put se bojim da će mi se ako ne budem uzimala lijekove opet sve ponoviti. Najgore od svega je bilo što sam u trenutku početka napada bila pred kraj faksa, a onda nisam mogla odlaziti na ispite, niti sjediti na predavanjima. I ne pomaže ništa što drugi kažu da će biti bolje i da ti se ništa neće dogoditi, jer to jednostavno moraš sam shvatiti i nekako posložiti u glavi. Mene još čeka navikavanje na rješavanje problema bez tableta, ali mi je lakše kad vidim da ima i drugih i da nisam sama u tom problemu. Oprosti što se neću potpisati, imam ljude u svojoj okolini koji čitaju moj blog, a ne znaju ovakve stvari. Jednostavno te sram prevlada i ne želiš da drugi to znaju. Hvala na ovom postu. kiss

    avatar

    17.05.2006. (09:54)    -   -   -   -  

  • moje mršavljenje

    Ja znam ženu kojoj se to događa svakih par dana. Njezin izlaz je da zove mene telefonom i da me davi satima. Na kraju tog razgovora ja sam umorna i nesposobna život (i tako svaki dan),a njoj je baš dobro. Tablete koje je dobila od liječnika ne želi piti. Ne želi priznati da ima problem. Kad sam joj ja pokušala pojasniti da moje kompetencije nisu tolike naljutila se. Iskreno, ja mislim da je loše što se družiš s ljudima koji očito imaju sličnih problema. Po meni bi se trebala više družiti s ljudima koji nemaju takvih problema i baviti se sa što više hobija i sportova ma koliko to bilo teško. S vremenom će to prestati. Ako budeš pozitivna, bavila se fizičkim aktivnostima i bila okružena zdravim ljudima - sigurno će ti napadi biti sve rjeđi pa i do končanog prestanka ili minimuma. Znam da je to lakše reći nego ostvariti. Ali otkači te koji imaju slične probleme.

    avatar

    17.05.2006. (10:03)    -   -   -   -  

  • Samohrani student

    Pijem xanaxe koji mi ubijaju inspiraciju i koncetraciju, ali me srce vise ne muci. Hvala na tekstu. :)

    avatar

    17.05.2006. (10:37)    -   -   -   -  

  • weekendlover

    Obožavam vas sve koji ste se javili... naime, do dana današnjeg za to nitko ne zna, ali i meni se to dešava...od najranijeg djetinjstva...od 7. godine, mislim... i ne prođe dan da na to ne pomislim, ali autosugestija mi je toliko jaka da si jednostavno to ne dozvoljavam, ne dam da me preplavi taj osjećaj...al postoje trenutci kada sam "slaba" i ne mogu se oduprijeti tome...i doista mislim da ludim... najgore od svega je što imam strah od putovanja, i kada idem negdje (na more ili slično), samo mislim što ako me to spopadne na sred autoceste, kuda ću, što ću....strašan osjećaj...nadam se samo da je u meni još dovoljno snage da se sama borim s tim, ali kad neće više ići, otići ću liječniku....nisam sama...hvala vam...

    avatar

    17.05.2006. (11:05)    -   -   -   -  

  • sofie

    Post je pun pogodak...pogotovo kada se sjetim vlastitog iskustva...Daleko od svih,sama, u drugoj dalekoj zemlji, dva posla, brdo love, a panika neizdrziva.....svaki dan...
    Nas doktor utrapio mi je tablete...u tom trenutku sam osjetila kao da mi je opalio samar....shvatila sam da imam samo sebe....Ni psiholog, ni razgovor, ni masaza, ni woodo lady, ma nista nije pomoglo...sve su to bili kratkotrajni pokusaji da se nesto popravi...
    I onda sam se zbrojila i oduzela ;-) i otisla odande.....Jos uvijek osjecam nemir kada se sjetim...Nevjerojatno iskustvo...Kada malo bolje razmislim taj period zivota me ocvrsnuo i dao mi snagu... Nema vise te muke koja moze biti toliko jaka i nepremostiva....Zivot je lijep....
    :-)

    avatar

    17.05.2006. (11:55)    -   -   -   -  

  • sergio

    osjecaj umiranja?

    avatar

    17.05.2006. (12:32)    -   -   -   -  

  • flip-flops

    Meni se dogodilo jednom, kad sam imala 18 god.. Katastrofa.. Nisam ni znala da se takve stvari događaju dok mi se nije dogodilo..

    avatar

    17.05.2006. (13:25)    -   -   -   -  

  • Penellope

    Spada li u simptome i nekontrolirani plač, pa smijeh pa plač, pa smijeh, pa plač, milijun izmjena u pet minuta, zajedno s nabrojanim gore? Osjećaj kao da ti netko sjedi na plućima i ne da disati? Ako da, onda sam i ja ta.

    avatar

    17.05.2006. (13:54)    -   -   -   -  

  • globabloga

    Napokon netko i o toj temi piše. Možda sam i ja mogla, ali eto, tko brži je i prvi. Fakat hvala za ovaj post, jer eto katkada se nađem u situaciji da ne znam objasniti što mi se događa, kao da iz tog nerazuma ne mogu izići, kao da sam pukla ili ću skoro, previše razmišljam, previše me pogađaju nepravde i takve gluposti, na koje najčešće ne reagiram burno, ali ih doživljavam duboko u sebi, osjećam kako su razorne te posljedice, ali i to kako me baš upravo sada strah pričati o tim svojim spaljenim situacijama kad više ne znam šta je razumno, što je normalno, a što očekivano....svjedeno, pozabavila si me tim pitanjem tj. podsjetila si me da se tom problemu napokon posvetim malo više, jer ako je nešto bitno u životu, onda smo prvo to sami sebi, jer svako dobro i pozitivne vibracije s kojim prikupljamo tuđa mišljenja o nama, najprije proizlazi od nas samih. Pusa velika*

    avatar

    17.05.2006. (14:29)    -   -   -   -  

  • *Sasvim osobno*

    mene evo već dva tjedna drži neka panika. baš sam o tome nedavno malo pisala na svom blogu.
    srce mi STALNO ubrzano lupa, ne mogu disati, vrti mi se, mučno mi je, tresem se... ali tako konstantno već 2 tjedna, od kad se probudim dok ne pođem leći...
    maloprije sam ostala totalno bez zraka i mislila sam da ću umriti....
    prepisujem to opterečenosti na poslu i niskom tlaku....
    sad mi je malo bolje i ćekam šefa da dođe da mogu otići doma.

    avatar

    17.05.2006. (14:35)    -   -   -   -  

  • ramona

    mislim da mi se to jednom dogodilo, strašan osjećaj. ali poslije toga sam se nekako ugodno osjećala. na neki mazohistički način.

    avatar

    17.05.2006. (14:40)    -   -   -   -  

  • beskraj vjecnosti

    Drago mi je da znam da se to jos nekome desilo osim meni... Stvarno je grozan osjecaj... Mislim da nikad ni sa kim nisam o tome pricala... pusa

    avatar

    17.05.2006. (14:41)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Hvala na korisnim informacijama. Ja sam ih imala nekoliko puta u životu i stvarno su bili identični sa ovime što si napisala. Puno to znači kada čovjek može razumjeti neke stvari, osloboditi se straha i onda raditi na rješavanju...Pozdrav

    avatar

    17.05.2006. (15:15)    -   -   -   -  

  • Ex-skolioza

    hvala na postu! mene su doktori prvo pola godine sasvim ignorirali, a ja sve više paničarila - potom su me stavili na normabelle. Nije najsjajnije rješenje, ali mi je pomoglo kroz najgore razdoblje. Normabell više ne pijem, a napade imam mnogo rjeđe premda nisu potpuno nestali. Puno mi je lakše jer sad vjerujem kardiologu da mi je srce u redu. :) Kad me uhvati sljedeći put definitivno ću isprobati tvoju matematičku metodu.

    avatar

    17.05.2006. (17:53)    -   -   -   -  

  • ~Mistique~

    Neke od simptoma koji su tu navedeni prepoznajem i kod sebe, ali nisam sigurna je li ovo povezano s mojim napadima panike.Inace imam klaustrofobiju i u situacijama kad se nadjem
    u skucenom prostoru s puno ljudi (npr busu u kojem je uvijek prevelika guzva) dolazi do osjecaja da ne mogu disati, vrti mi se i zelim pobjeci odande...Spada li i to pod panicne napade ili samo fobiju??...

    avatar

    17.05.2006. (18:13)    -   -   -   -  

  • sati

    proživjela sam sve to, rekla bih i još puno toga, prije 5-6 godina. liječila sam se psihoterapijom za koju volim reći da je moja religija. a moj terapeut ... ma to je neopisivo, mislim na to šta osijećam prema tom čovjeku. koliko li sam samo upoznala sebe, a i druge, za to vrijeme, to je nezamjenjivo iskustvo. ponekad stvarno mislim da mi se sve to i moralo dogodit (jer, sve se događa s razlogom...) baš zato da prođem terapiju i postanem Bolja Ja.
    ne sramim se ničega, pričam sasvim otvoreno o tome. ne baš među nekim strancima ili kolegama na poslu, ali njima ne pričam ni kad sam bila u zubara, pa tako ni kad sam popila apaurin.
    nekome pomaže samoća, neome prijatelji, nekome lijekovi, nekome religija, nekome terapije... što god da pomaže-dobro je dok ne čini štetu. iz osobnog iskustva preporučam psihoterapiju.

    avatar

    17.05.2006. (22:16)    -   -   -   -  

  • Running before time took our dreams away....

    Ja nikad nisam imala panični napad al već dvi godine imam opsesivno-kompulzivni poremećaj šta je isto jedan velik teret u životu.

    avatar

    17.05.2006. (22:28)    -   -   -   -  

učitavam...