-“I Borna, jesi li postao svjetski poznat reporter?” pitala ga je, sjećajući se mjesta na svijetu koja su namjeravali zajedno posjetiti; Dublin, Lisabon, Madrid – grad koji je njemu bio posebno drag.

-“Ne, ne baš, ... sad sam odvjetnik, vjerovala ili ne...”

Pogledala je njegovu odjeću i nije mogla povjerovati. Izgledao je kao student, obučen u traperice i crnu vunenu dolčevitu dok mu je sivi kaput ležao prebačen preko naslona stolice. Zaokružila je usne u pitanje, ''Zašto si odustao?'', ali glas nije ispustila jer se sjetila maštanja i realnosti svoga života. Snovi jâvi nikada ne mogu parirati, znala je, pa je i osjećala da se uvukla u kolotečinu koju više nije ni znala razlučiti jer je postala dio nje. Podignula je obrve, nadajući se da će u njegovom odgovoru pronaći uzbuđenje koje ona više nije mogla dovesti u kontakt s onim što je radila.

-“I… voliš li svoj posao?”
-“Da,” lagao je “a ti? Jesi li postala svjetski poznata slikarica?”

Uvijek je volio njena djela. Sjećao se jedne njene slike koju mu je poklonila za 20. rođendan. Još uvijek je ima, kao što se i sjeća gdje se nalazi mali nepravilni potez kista, koji je napravila u trenutku kad ju je preplašio dok je nenajavljeno ušao u sobu.

-“Pa…ne baš.” Pokušala se nasmijati. Pitala se ima još uvijek njenu sliku. Tek sad je shvatila je prestala slikati manje-više godinu dana nakon što su njih dvoje izgubili kontakt, iako joj je u djeliću sekunde došla misao da je s njihovim prekidom izgubila dio sebe, no, taj je osjećaj brzo zatomila, ne želeći samoj sebi ponovno nauditi pri prizivanju osjećaja koji su je prije toliko godina zamalo slomili, iako je ona svjesno radila protiv same sebe.

-“Pa što radiš?”

Pogledao je njenu kosu koja se presijavala na dnevnom svjetlu. Vidio je par sijedih, ali je cijela njena pojava još i sada bila prekrasna.

-“Ništa općenito…Probala sam nekoliko poslova.” Nije mu htjela reći o uspjesima s privremenim poslovima, za koje je ona mislila da će voditi do nečeg konkretnog, ali koji nikada nisu.
-“Više uopće ne slikaš?”
-“Samo dok krečim!” našalila se, a on se uljudno nasmijao. Sjećala se večeri koje su provodili u maloj sobici koju su zajedno unajmili na drugoj godini njegovog studija. Sjedio je satima samo ju gledajući kako slika. Ispunjavala je mapu za mapom.

-“I gdje živiš u Rimu?” pitala je.
-“U središtu.” Bio je to trosoban stan u centru. Lijep u osamljenom smislu riječi. Mislio je o svim večerima kad je poželio da ga netko dočeka doma kad se vrati s posla.
-“A ti?”, upita je, nakon pauze.
-“U Novom Zagrebu… Ma u redu je. Unajmila sam malu garsonjeru.” Pomislila je na malu, neudobnu prostoriju. “Ali razmišljam o kupovini malog stančića negdje drugdje. To je jedan od razloga zašto sam se vratila doma. Želim srediti neke stvari…” Trepnula je, te nesvjesno zaklopila oči kad se sjetila pisama koja je dobivala od njega, a koje je pronašla u svojoj staroj sobi.