Iliti Dublin.
Zadnjih tjedan dana u Dublinu sam se baš guštala. Nisam nešto pretjerano izlazila jer nisam imala ni vremena, a i nisam imala pretjerane volje, došlo je još ljudi iz domaje, pa smo zajedno ružili u stanu. Mada smo jedan dan zapičili prema moru, jer dok ste u Centru teško da uopće pomislite da se grad zapravo nalazi na moru. Na to vas podsjete galebovi.
Irska obala je vrlo dražesna. Ha ha. Velike oscilacije oseke i plime su vrlo osjetne, zadnjih par dana je vrijeme bilo fantastično tako da smo rentali auto na Budgetu i odabrali Golf 6, za sitne pare, odnosno 5 dana za 100 eura. Pa smo otišli na klifove Howta, što je mali gradić 40minuta udaljen od metropole i onda poslije na Cliffs of Moher, koji se nalaze na drugom kraju države, i koji se survaju sa 200 metara visine. Trebalo nam je 5 sati da bi do njih došli, i puno zajebanih malih cestica (jer im je infrastruktura jako loša), ali dok prolazite kroz Irsku i satima vidite samo ovce, krave, mala jezerca, ogromne ravne zelene površine, skromne kučice i mala sela, shvaćate zašto je par milijuna Iraca emigriralo u razdoblju velike gladi prouzročene krumpirovom zlaticom od 1845-1850. Jeli smo u pubu koji je naslonjen na obalu Atlantskog oceana, i mogu reći da je hrana u tim obalnim malim mjestima, fantastična. Domaća i u velikim količinama. Vrlo su darežljivi po tim pitanjima. A i pinta Guinnessa sjedne taman.
Ma mislim, neću sad o tome previše pričati, imate slike sa strane pa gledajte.
Ali Irska mi je totalno super zemlja. Po mnogim stvarima. Ali npr. njihova voda iz slavina je jedna stvar na koju se treba priviknuti. Voda je pitka, znaći ne morate kupovati onu u bocama ako ostanete žedni, ali imaju sjeban sistem toplo/hladne vode. Voda se ne miješa. Znate kako je kod nas: otvorite pipu, ja doma imam Armalove pa mi je još i lakše, pustite da prođe malo vode i namjestite si i imate mlaku, ako trebate mlaku, imate toplu, hladnu, odnosno kako si naštimate. Imate obične bojlere i voda teće. Dupe, u Irskoj nema te finte. Popizdit ćete dok ne dobijete temparaturu koju vi želite. Jer voda u slavinama nije mix, već je na jednoj slavini pipe u potpunosti vruća, a na drugoj slavini potpuno hladna, i kad se te dvije kombinacije slože, jer se ne spajaju u pipi, spajaju se na vašem tijelu dok se tuširate, dok perete suđe, vi ćete se već išokirati kako jedna tako razvijena zemlja ne može unaprijediti vodovodni sustav, jer nikad nema pritiska, pa većinu vremena psujete u pipu što ne radi dobro, a i kad izađe, imat ćete ili reumu ili opekline, jer vrlo teško ćete naštimati vama odgovarajuću temparaturu. O njihovim bojlerima da ni ne pričam. 10 opcija na njima, a ni jedna nije u biti funkcionalna. Da, tuširala sam se, ali dok sam namjestila to sve, prošlo je vremena.
Irci su vam puknuli na Japance. Tri vrste auta su na cestama: Toyota, Nissan i BMW. I to u svim varijacijama. Naravno da ima i drugih, ali nikako ovako izraženo. Čak ni Mercedesi ne prolaze toliko, koliko BMWa možete vidjeti u jednom gradu, ali opet šta i očekivati od grada u kojeg se u zadnjih godinu dana uselilo 80,ooo Poljaka (kojih sada ima preko 200 tisuća), u kojem ima preko 15,ooo milijunaša, gdje je prosječna plaća 2,500 eura na mjesec. Minumum po satu je 7.65eura, prosječan radni tjedan je 45 sati, na što se plaća porez od 20%, dok su full time studenti koji u pravilu rade 20 sati tjedno oslobođeni svih plaćanja (osim što im godina na Trinityju npr. košta oko 5000eura). Ali zato nećete imati nikakvo zdravstveno osiguranje, satima ćete čekati u hitnoj pomoći dok vam netko ne pomogne, i stvarno ćete razmišljati o tome da si ne ubijete tijelo, jer slijedeći doktor kojeg ćete vidjeti je onaj vaš matični doma. A mi se bunimo na naše zdravstvo. Irsko je u komi.
Irci su prvi u svijetu po donacijama. Shvaćate, ta zemlja do prije 10 godina je bila čista jad i bijeda, sada je takvom procvatu da je to nezamislivo. Deficit određenih radnih kadrova postoji, ali nije značajno velik, tako da se ljudi uvoze za određene poslove, no, ostatak sve štima. Ispred bankomata su vam konstantni redovi, u bilo koje doba dana. Samo se novci caltaju, uobičajeno pitanje je 'what did you buy?' Ima se, i osjeti se da se ima.
Na njihovim cestama postoje 2 trake u jednom smjeru, vozi se lijevom stranom. Treća traka također postoji, ali je ona rezervirana isključivo samo za policiju, taxiste i buseve. Dok se vozite, nikada nećete vidjeti da se netko namjerno prebacio na treću traku i tako si ubrzao put, jer nije kulturno. Ali ima jedna cakica. Godišnja dozvola za taxiste košta 5.ooo eura, tako da brojku od 12 tisuća taxista treba umanjiti za neke 2/3 tisuće, jer biznismeni koji si mogu priuštiti dozvolu, idu 3 linijom na cesti jer si tako uštede vrijeme. Vrlo pametno je napravljen taj sistem. Nemaju rotirku da se vidi da su taxisti, jer nisu, ali gradu plaćaju tih 5 tisuća da se vidi papirnata dozvola, i pakt napravljen.
Policija na primjer nikad ne zaustavlja na cesti i nikada ne traže vozačku dozvolu, već kad žele nadgledati promet, samo ga uspore, suze ga na jednu traku i onda lagano prođeš pokraj njih, vozeći se 5 km/h, gdje te oni gledaju u oči jer ako primjete da si pijan, automatski gubiš vozačku na 2 godine plus velika globa, a ako ti se to dogodi drugi put, gubiš ju zauvijek. Kazne su rigorozne zbog visoke stope nesreća na cesti jer je infrastruktura cesta stvarno loša i koja je trenutno u obnovi, i zbog toga što se narod strašno brzo obogatio, kupio aute kojima ne znaju upravljati, dao klincima, djeci koji su navikli na ovaj potrošački život, i koji ne razmišljaju previše o posljedicama.
50% centra je pod kamerama, što je uzeto po britanskom modelu sigurnosti. Svaka trgovina, apoteka, kiosk, ima čuvara na ulazima. Stopa sitnog kriminala je visoka, mada je grad siguran za turiste i stanovništvo jer policija cirkulira.
Normalno je da trgovci drogom opstaju na takvom području i ima par isključivo irskih klanova koji se bore na velikom tržištu narkotika i koji se međusobno sukobljavaju. Prošle godine je ubijeno 30 ljudi iz podzemlja, a s tim podatkom je Dublin prikazan kao ''mali Chicago''. Egzikutori tih ubojstava su često pripadnici IRE koji za veliki novac dolaze s područja Sjeverne Irske i za svoje naručitelje, izvršavaju ubojstva po Republici Irskoj.
Ali gle, nećete vi to osjetiti dok sjedite u Metrou na muffinu (koji je izvorno irska slastica) od čokolade, jer Dublin je grad kao i svaki drugi, samo što je puls grada ubrzan. Dovoljno da se osjeti koja novčana rijeka ispod toga svega teče, ali cijeli grad je takav, uvuče vas na svoj pozitivan način, jer vidite ako ste došli ko turist, provest ćete se bez problema, ako ste došli na par mjeseci rada, naći ćete si posao, dobit laku lovu i nazad doma, ako ste poput ove Hrvatske emigracije koju ja znam tamo i koji su odlučili živjeti u Dublinu par godina, i skombinirati si način života, gledajući na neki povratak doma kad osjete da bi se u Zagrebu moglo nešto otvoriti svoje, onda tim još bolje. Mislim nije sad Dublin El Dorado, samo kažem, treba se snaći u tome svemu, treba imat i dobre veze, ali jedna stvar je najbitnija: ako ti fakat imaš dobar odnos s ljudima, oni će prema tebi biti fer i ti prema njima. I to se odnosi na cijeli grad, koji je stvarno munjozno pijan, u malim lanenim haljinicama dok vani šije sjeverac, ali Irkinje to ništa ne tangira i gdje je zapravo vrlo lako izgubite dane. Pamet ne, novce i dane da.
Za kraj mog malog Ireland, UK blog putovanja reći ću vam još jedan Afrika, USA podatak. Seanova prijateljica Noxie, crnkinja iz JAR-a, je bila jedna od glumica u filmu Hotel Rwanda i tamo je glumila kurvu, odnosno priležnicu Joaquin Phoenixa. Pokupila je masne pare i došla studirati sociologiju u Irsku. I tako smo malo popričale, ja sam se nje sjetila još iz filma, jer mi je žena super izgledala tamo i odmah sam ju skužila, a tada još nisam pojma imala da je ona zapravo Seanova klapa, pa sam ju zamolila da mi kaže kako je to zapravo biti u blizini Phoenixa i da ga opiše u 5 riječi, na što je ona rekla da je on: strange, strange, strange, strange and strange. I da je na setu zazirala od njega, jer je pregenijalan, ali u tom kontekstu da koliko je genijalan toliko je psihotičan i zastrašujuć, jer svaki put kad bi zeznuo tekst lupao je glavom od zid, teško se drogirao i imao velikih problema s alkoholom.