Dnevna karta za Londonski tube košta 6.3o funti s kojim možete šlatati od do cijeli dan, dok karta u samo jednom smjeru košta 4 funte. Malo mi to nije bilo logično.

Fantastična stvar što se tiće tog tubea je što na svakom izlazu/ulazu stoje službene osobe koje će vam bez beda pomoći pri svakom vašem subway problemu. Karta vam je zgužvana, i ne da se provući kroz laser? Nema problema, službenik će vam sa smješkom provući svoju. Ne znate kako se koristi automat za kupovinu karata? Nema problema, službenik će vam sve napraviti. Nemate kartu grada? Nema problema, oni će vam dati jednu. Takva gostoljubivost je itekako na cijeni, jer iako oni vide gomilu ljudi dnevno, vrlo srdačno obavljaju svoj posao, a to itekako ostavi impresiju na turiste. Švercat se ne možete, mislim, tko zna možda i možete, mi nismo pokušavali, jer je jasno pisalo da je kazna na licu mjesta 1ooo funti...

Kad smo se napokon spustili do Centra, ostali smo slabo frapirani. Velika imperijalistička gradnja grada nas je osupnula. Britanci su gradili London visoko u zrak, toliko visoko da je pomalo ironično na koje su sve načine pokušavali ostaviti utisak velikih kolonizatora. Na svakih stotinjak metara od Picadillya se uzdižu sklupture nekog indijskog, afričkog kolonizatora koji je haračio tamo godinu, dvije i u svojoj metropoli dobio spomenik. U samom centru, nedaleko od Big Bena imate jedan predobar park, patkice, klupice, jezerce, nenadmašiva ljepota. Vijore se britanski stjegovi na ulicama. Nas dvoje smo se malo zbunili kad smo došli pred Sat. Cijelo vrijeme smo samo uzdisali i pričali, kako je grad velik, London je stvarno ogroman na prvu. Jer ta sva gradnja, ljudi, težak kamen, rezbarije, promet, fotići na sve strane, osjetila sam se pomalo umornom. Onako pod adrenalinom, ali umornom. Jer jebiga, prođe ti puno stvari kroz glavu. Prvo, kako se snaći u tom gradu, kako fakat nešto zaraditi u Londonu, a da se ne svodi na preživljavanje.

Indijci i Azijati su ljudi koji najviše prevladavaju na ulicama. 12 milijuna stanovnika, 200 jezika, prošle godine je statistički obrađeno da svaki Britanac vrijedi 100.ooo funti. Jedan krug London Eyeom košta 13 funti. Preskočili smo ga. Gledali smo ga s mosta.

Ima jedna stvar s Engleskom koja nikako ne sjeda. Ne možeš se najesti, nikako se konkretno ne možeš najesti. Hrana im je stvarno očaj. Prvih par dana u Dublinu i ta dva dana u Londonu, sam imala osjećaj da sam stalno gladna, jer hrana tebe konzumira, ne ti nju. Pa smo otišli u prvi mali restorančić još tamo u Paddingtonu, i zajebali se, kao što se svaki prosječni turist zajebe koji umire od gladi i ode u prvu lokalnu birtiju na ručak. Mi smo otišli kod Mime, talijančići vode. Preveli su nas žedne preko vode, ali mi smo se već tresli od gladi. U Dublinu vam vodu ne plaćaju, u Londonu će vas pitati želite li mjerhuriće ili običnu i masno vam naplatiti.

A opet, ni Sean ni ja nismo bili hiper raspoloženi za neko ludo razgledavanje grada, jer nismo zato ni došli. Došli smo malo prošetati gradom. Tako da nismo otišli ni pred Bakingemsku palaču jer nam se nije dalo, ni na Oxford, ni u Globe theatre, ali vam mogu reći di se jedu super noodle box juhe i ista tjestenina. U Noodle box fast foodu.

Tak smo malo šetali prvi dan, otišli do Tower bridge, ali se osjetili prelijenima da bi dalje šetali i razgledavali, već smo dosta vremena gledali ljude, pušili, raspravljali, u biti relaksirali se od Londona zbog Londona. Uopće nismo htjeli forsirati neki službeni obilazak.

Soho je priča za sebe. To je dio grada, četvrt podložna isključivo hedonizmima. Od pića, droge, muzike, teatra, klope, upucavanja, čavrljanja, šetanja. Milijun malih birceva, trgovinica, ukrašenih cvijećem, sa super vanjskim eksterijerom, uz gomilu ljudi koji su stalno u movingu. Kompletan Soho je pod videonadzorom. Kamere su na svakom uglu. Mi smo si našli neki mali pubčić na kraju četvrti, jer nije nam se dalo u gužvare, naručili pinte, ugodno pričali s konobaricama talijankama koje tamo rade za čistu bagatelu, a osnovni izdaci stanovanja su stvarno skupi. Ostalo da se ni ne spominje.

Jeste li ikada dobro pogledali kutiju Marlbora? Američka cigareta, izrađena od tobacca zasađenog dolje u Virginiji. Jeste ikad primjetili 3 KKK slova na njoj? Kao oznaka za Ku Klux Klan. Na prednjoj strani, ovisi jel gledate crveni ili lights, ali ista je stvar. Na prednjoj kutiji kad otvorite jedan K, na drugoj strani drugi K i na strani kad postavite cigaretu da stoji okomito treći K.

Negdje oko 1 smo bili u krpama.

Idući dan smo si bili pametniji. Nakon što smo se digli, i pogledali talk show od UK Oprah zvan Trisha gdje se raspravljalo o tome kako je jedna Mary O'Reilly ovisna o krumpirićima (chips) koji dolaze uz fish i koja se rasplakala nakon što su joj dali zadnju porciju i poslali ju u liječilište, otišli smo sretni do grada, potpuno svjesni i zadovoljni što nas ne muče ti ''problemi''.

Destinacija je bila Harrods. Nije on čak ni toliko velik, koliko je kompaktan. Ako ćete tamo šta kupiti molim vas da se prije toga dobrano novčano potkožite, jer jedna obična vrečica s logom Harrodsa košta 12 funti. Dok sam došla do odjeljka Kenza, Prade i DKNY već sam osjećala laganu slabost u koljenima, pokleknula sam kad sam u rukama držala potkušulju od Donne koja je koštala 180funti. Sean je već pizdio dok sam ja keširala te pare. Šala mala. Nismo imali novaca ni za udisat Harrods zrak, a kamoli za nešto više. Ali, je, odličan je. Nema šta nema, usluga fantastična. Prodavači ti daju da sve probaš, dotakneš, svi će ti pomoći iako znaju da nećeš ništa kupiti. A mislim, odjeća ne čini čovjeka. To smo uvidjeli dok se ispred nas šetala bogata Ruskinja sa svojim mužem koji su mlatili po štandovima, ali nema se ukusa, kupuje se samo da se vidi. Cijeli jedan post bi mogla napisati o toj robnoj kući, ali žali bože riječi za to sve, jer neke stvari jednostavno moraš vidjeti da bi ih doživio. Ali ću vam reći da je njihov odjeljak za kućne ljubimce, znaći kaputići, šalovi, majice, krevetići, igračke velik poput jednog prosječnog stana u Novom Zagrebu.

Nakon toga smo nas dvoje otišli do puba, odmah iza ugla, i potrošili ostatak novaca gledajući dno čaše i slušajući o čemu ljudi za šankom pričaju. Zbog te male pubske pustolovine nismo otišli ni u planirani Notting Hill, a bogme ni u Hyde Park, ali bit će Londona. Glavno je da se putuje, i da kad se dođe doma, da se ne kuka. Pubčina je bila genijalna.

Starbucks London priča je druga stvar. McDonalds je prije par godina bio hit u Hrvatskoj, Starbucks bi mogao biti veći, jer ta velika lančana američka trgovina take out kavom je neumoljiva. Dosadna je ko uš, a tako se i ponaša. Ako me sad pitate čega se najviše sjećam iz Londona, reću ću vam: super podzemne željeznice, loše hrane, dva Hilton hotela u razmaku od 200 metara, puno smijeha, i Starbucks trgovina, koje se u Londonu nalaze na prosječno svakih 50 metara. A Starbucks je baš čudovište po tom pitanju. Imeba koja siše. Njihova politika je ovakva: kad uđu u neki kvart, pokupuju par lokacija, i onda ti otvore par istih, identičnih ''birceva'', jer je uvijek ista shema, prodaje kave, i poput hobotnice se rasprše po cijelom području i ubiju sve ostale male kafiće, jer vode monopol, i iako im tih recimo 5 birceva neće imati nikakvu dobit, onaj jedan 6ti će zaraditi, oni će nakon par mjeseci zatvoriti ove lokacije, i ostavit taj jedan, i te iste lokacije koje su kupili da bi otvorili ove ostale neprofitne, će prodat po masnoj cijeni, jer si mogu to priušititi, prvo kupovinu, zatim prodaju, i tako da ćete Starbucks vidjeti na svakom uglu. Popili smo jedno piće tamo, ja taj čokoladni frapuccino, smrznuta vodica sa čokoladom za 4 funte, Sean neku kofeinsku smjesu. Baš su gamad.

Na putu za Heathrow smo se osjećali ko novi. 2 dana Londona i dosta. Ma mislim, ima se tamo šta vidjeti, ali ono Dublin je Dublin. Srce od grada. Em mali, em imaš sve u krugu od pola sata pješice, em potpuno drugačiji tok misli i razgovora. Dublin je baš mjesto za sjest i pročavrljat, dok je Londra...