U četvrtak, 29. lipnja, u Zagrebu je preminuo istaknuti hrvatski skladatelj i dirigent - Emil Cossetto.

Emil Cossetto rođen je 12. listopada 1918. u Trstu. Od najranijeg djetinjstva živio je u Zagrebu, gdje je 1947. na Muzičkoj akademiji diplomirao dirigiranje. Surađivao je s mnogim domaćim i međunarodnim umjetničkim ansamblima, a zahvaljujući bogatom pedagoškom iskustvu i promišljenoj repertoarnoj politici, stvorio je zavidan umjetnički profil zborova.

Velikom organizacijskom doprinosu Emila Cossetta u razvoju zborskog amaterizma valja pridodati njegovo dirigentsko umijeće, cijenjeno u međunarodnim razmjerima, kao i bogat, više od pola stoljeća stvaran zborski opus, koji je umnogome izmijenio program mnogobrojnih pjevačkih zborova.

U Cossettovim interpretacijama hrvatskog folklora, rustikalni korijeni autohtonih glazbenih tradicija dolaze do punog izražaja.

Iz opsežnog zborskog opusa izdvajaju se cjeline poput suite Z mojih bregov i Popevkice, naslovi uz četveroručnu klavirsku pratnju Partita sefardica, Et in terra pax, Zorongo, Vedri i meditativni valceri, Oda miru te Svatovski tropjevi, Komitske igre. Pisao je za zbor uz simfonijski orkestar (Borbena kantata, Zagrebu, Pjesme o mojoj zemlji, Konjanik, Zeleni Juro, Rapsodia del cante jondo, Balade Petrice Kerempuha), vokalnu liriku s klavirskom ili orkestralnom pratnjom (ciklusi: Ljubavne pjesme, Pjesme o majkama i herojima, Sutonske pjesme, Jama, Romanse bosanskih sefarda, Teme aškenaskih židova), dok se u instrumentalnom opusu posvetio svim gudačkim i puhačim instrumentima, uz klavirsku ili orkestralnu pratnju.

Uz uobičajene simfonijske naslove - varijacije, divertimente, plesove i uvertire - autor je dviju opera prema Legendama Miroslava Krleže - Kristofor Kolumbo i Kraljevo.

Na mnogobrojnim domaćim i stranim festivalima predstavljao je visoku razinu zborske glazbe, ostvario bezbroj cjelovečernjih koncerata, sudjelovao u mnogim domaćim i stranim radio i TV produkcijama, snimio više desetaka LP-ja i CD-a te osvojio prva mjesta na najrenomiranijim svjetskim festivalima - u Italiji, Austriji, Mađarskoj i Španjolskoj. Njegove partiture bile su obvezni testovi na zborskim natjecanjima u Velikoj Britaniji i Švicarskoj.

Emil Cossetto bio je počasni član Hrvatskog glazbenog zavoda.

Nositelj je odličja Reda Danice hrvatske s likom Antuna Radića te Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Godine 2004. nagrađen je Porinom za životno djelo.

Malo o hrani, više o slojevima, najviše o ljudima.

Društvena sam osoba i volim kulturna događanja. Zadnjih 10 godina se i sama bavim i prisustvujem raznim kulturnim događajima, s time da zadnjih 15 godina vjerovatno prisustvujem svemu što stignem. I kroz tih 15 godina, svašta sam doživjela.

Kao dijete novinara, to već napisah, odrasla sam na domjencima (mada je i kućna papica (bila) izvrsna, da si ne uvrijedim mamu ''makrobiotičarku na naglo''). Onima koji su slijedili iza izložbi, predstavljanja knjige, predstavljanja klape, glazbenih CDa, DVDa, smotri, novih magazina, časopisa ... ja sam se uvijek poslije s mojim Padre Novinarom našla oko stola. On je mene i sestru volio voditi na te stvari, a mi smo to već smatrale ''kulturnom šetnjom po parku i pješčanicima'' i Vix koja me uvijek lupala tijekom nekog događaja da prekinem više zabogamiloga brbljati i da se prekinem vrpoljiti. Meni klinki je to ostalo urezano u pamćenje, jer djeca novinara dobro prolaze. Uvijek ima narcisa koji žele naći svoje ime na stranicama tiražnih novina, pa nekad i preko 'kako vam je kćerkica slatka', dok ja okicama trepćem gutajući treću čašu gustog soka, poslije pive ili žestice, i puneći obraze poput hrčka, uz Vix koja je redovno preokretala očima, jer eto ona si zna granice, dok sam ja doma redovno imala proljeve.

Ali ima jedna stvar koju sam stvarno apsolvirala na tim domjencima. Kultura ponašanja koja se dovodi u kontakt s onim kad se nešto počne trpati u usta.

Kako sam bila na stvarno bezbroj večera gdje su se posluživali kanapei sa suhim smokvama, ili ogromni švedski stolovi, ili službene večere sa šest ubrusa i tri čaše, skužila sam da ljudi svi isto dišu. Tako da ako sada, trebam otići na neki domjenak, ne, formulirajmo to drugačije, ako sada trebam otići na neki događaj gdje će se poslije poslužiti neki domjenak, znam da će se uvijek dogoditi ista stvar. Čuđenje na ljudsku reakciju dok se puši iz besplatne zdjele.

No mene iznenade, i to redovno neugodno, ljudi koji sebe stavljaju u ''hoh'' poziciju. Oni koji nose neku lentu preko sebe. Počasni taj i taj, ili počasna ta i ta.

Servirana je fina klopa iz jedne catering firme. Ljudi s kojima sam ja došla, Padre Novinar nije bio prisutan tom prilikom, su već ispikirali što je dobro, što ne. Između svega ostaloga je bio serviran i kavijar s nekim glupostima. Gle tko ga voli, neka izvoli. Ja ga ne volim.

I tako ja malo pričam, malo prebirem oko stola, ne nametajući se. Kad odjednom, netko mene pika noktom po lijevom ramenu.

''Gospodična?''
Okrenem se. Ispred mene, jedna od onih s dr. mr. sr. cr. kr. titulom u svom pompoznom imenu. Oštrokonđa prve klase. Jedna od onih koje žive s 10 mačaka i svom silom titula. Jedna od onih koje gledaju s katedre da bi upropastile nečiji život, rušeći tu osobu desetak puta na nekom ispitu.
''Recite, gospođo...''
''Naime, primjetila sam da već dugo stojite oko stola, a i vidim da na sebi imate majicu neprimjerenog izgleda za jedan ovakav skup i ustanovu ovog imena. Naime vaša gola ramena, i ova ustanova ne idu zajedno.''
Gleda ona mene zločestim pogledom, dok gebisom mijesi taj kavijar, koji se s ostalim stvarima prelijevao preko tanjura. Gramzljivost dolazi uz titulu.
''Zar ne idu? Ne bi vam ja znala to, ja sam se samo došla najesti ovdje.''
''Morali bi se sramiti. Ovakav jedan skup,'' guta ona, ''i vi koji se šepurite s tom crvenom majicom na sebi. Jel vi znate da se danas slavi obljetnica toga i toga? Svi časni i veliki ljudi su danas ovdje.''
Okrenem se oko sebe, jer znam zbog čega je domjenak, i vidim, ostale Dr. Mr. Sr. Kr. Cr. sudionike, koji su se sve nego kulturno ponašali. Objesili trbušine, hvatanje oko toga tko će uzeti pršut, sve kroz kvazi intelektualne razgovore, u biti prcanje u mozak, svih onih koji nisu, tap tap o rame, poput njih. A opet siročad.
''Savjetovala bi vam da gledate svoja posla, odnosno svoj tanjur, ne mene. Moja ogoljena ramena ostaju na istom mjestu.''

Dijeljenje graha za Praznik rada izgleda dostojanstveno naspram toga kad se sva sila gerijatrijskih pompoznih umova nađe oko nekog stola. A znaju soliti pamet.

Ali općenito besplatna hrana valjda u čovjeku pobudi špiljsku potrebu, ulovi mamuta, ubi mamuta, požderi mamuta, bez obzira. Pa bio ti prof Dr. ili M kao marginalac.

I zanimljivo, i nije da će mi kožu oderati, kad hoće, ali šta mogu. Zanimljivo mi je.

Tko me prati od nekih početaka bloga, onda zna da sam ja išla u gimnaziju s 28 cura, muškarci su u mojoj generaciji bili izostavljeni, eto tako se slučajno pogodilo. Dragi bože ti jadni kod nas ne bi ni preživjeli, vjerovatno bi izašli silovani i dehidrirani tamo negdje oko trećeg srednjeg, i da su mi te tadašnje prijateljice i ostale prijateljice, jer ima već puno godina iza nas i tesanja našeg prijateljstva. A žensko prijateljstvo je meni stvarno jedna stabilna i pouzdana veza, osobito ako su ta prijateljstva definirana, pa znaš na čemu si i ne moraš nekome objašnjavati sve o sebi, jer se znate.

Zato je meni npr. ovih dana strašno zanimljivo promatrati promjene koje su se počele događati mojim curama. Ne, neću odmah reći o čemu se radi, već ću napraviti jednu retrospektivu, a i vjerovatno ću kružiti oko još mnogočega.

Kad si mlađi, mogu govoriti samo o našim primjerima, odgovara ti pozornost starijih muškaraca. Svaka od nas je imala, jednog ili više, koji ju je obrlatio s nogu zato što je bio stariji, ne mora to odmah sa sobom povući i paralelu da je s tim bio i bitno pametniji, zreliji, iskusniji, inteligentniji, već eto samo stariji.

Pa su mnoge od nas imale strogo sexualnu vezu s tim nekim starijim muškarcem. ''Strogo'' nikad ne ispadne strogo, jer ako mi i jedna žena kaže da može održavati čisto sexualnu vezu s frajerom, a da se nakon 3 puta sexa s njim ne osjeća već omamljena, i da je ta omamljenost ne vodi prema nečemu što se može nazvati 'pa ja bi ''možda'' htjela da mi budemo nešto više', slobodno mi recite da nemam pojma o ničemu. Pustimo mi malo tu emancipaciju, emancipacija je samo riječ, ne treba ti to kad ulaziš u krevet s nekim. Kad izađeš iz kreveta ćeš vjerovatno staviti neku svoju prijašnju masku na lice koja te i dovela do tog kreveta zbog prvobitne zamisli, strasti, intrige, kemije, dosade, okolnosti... i za sve ostale izvana ćeš vjerovatno ostati ista, unutar sebe zrno ili za planinu promjenjena, koliko si dopustiš. Stariji muškarci znaju zavrtit glavom. Nekad izgleda da stvarno samo zato tu i jesu.

Jednom sam za šankom vodila jedan zanimljiv razgovor. Sjedila sam s dva privlačna muškarca u jednom pomalo ekskluzivnom lokalu. Razgovor je započeo tako da smo malo gledali oko sebe, da vidimo tko i što se sve nalazi oko nas, dobro ja baš i ne, ja sam se više fokusirala da mi barmen donese naručenu pivu, jer eto frajer je stanipani dobro izgledao u toj uniformi, ali uplela sam se u razgovor s ova dva dečka ispred mene. Jedan crn, mrk, pomalo zajeban, drugi plavi, onako naivan izgled, ali izgled često vara. I tema se pokrenula oko tih vječnih muško ženskih peripetija i uskakanja u krevet, gdje je njihova konstatacija bila, da se mogu napisati doktorske dizertacije o tome kako žene mogu biti crne udovice, bogomljke ljudske vrste, ali da u praksi to nikad neće biti tako, jer kod nas će uvijek u jednom trenutku neka emotivna strana prevladati, dok sam ja kao trebala zagovarati stranu gdje to nije istina.

Istina je bila da sam već bila pomalo umorna i pijana, pa sam samo kimala glavom, jer mi se nije išlo u daljnje rasprave. Istina je bila da sam htjela zagovarati tu crna udovica dizertaciju zbog nekih svojih 'emancipiranih' stajališta, ali zapravo nije istinita.

I nikad stvari nisu crno bijele, kao što i neki muškarci ne mogu biti s nekom ženom samo zbog sexa, postoje i žene koje to do jednog aspekta mogu, ali ispod svega uvijek ide jedan presjek stvari, i to je teorija po kojoj se uvijek može ravnati. U tim ''strogim' sexualnim odnosima, daje se dojam da je žena ipak ona koja čuva hram i koja će uvijek podsvjesno unjeti dio sebe u svako prodiranje bez obzira koliko ih imala, a muškarac je onaj koji se trudi imati više tih hramova dok emotivno ne donese odluku koji hram je najbolji, i ne mislim ovdje na haremski hram i apsolutno ovdje ne mislim eksplicitno samo na sex. Ubite me sad u pojam s negacijama kako to nije istina, ali je. Na jedan onaj skroz bukvalan, ogoljen način. Potkrepljujem priču sa spoznajom da osobno znam dva dečka koji pripadaju kategoriji Klub 100+. Isto tako što ja ne pripadam jednoj od brojki, i što mi je jedan od njih dvojice jako drag. Ali isto tako cure iz istog kluba još uvijek ne znam.

Rekla sam da stvari nikad nisu crno i bijele, da se ništa ne može u potpunosti definirati (sad kad me PMFovci ubiju u pojam :), pa i kako će se onda definirati jedan sex i emocije koje uz njega idu, ljubavi u ovom postu nisam dala previše mjesta. Mislim da bi jednostavnije mogla objasniti kako se Svemir širi.

Večer je završila tako da se crni i zajebani jako napio, i rekao da je to tako i nikako i vrtio se svojoj curi u stan, a plavog i naivnog je napala jedna plavuša, i to dobra plavuša, te su u roku od sat vremena nestali, ne treba velika logika da bi se shvatilo gdje, idući dan mi je na telefon rekao, 'bila je ok, simpa, idemo dalje'. Muškarci. Ali nije sam sa sobom spavao. A nije i da sam se ja sama tog jutra probudila. Uniforma barmena je ležala raštrkana uokolo. Nema crno bijelog svijeta.

Vraćamo se na početak priče. Ali ima nešto zanimljivije od starijih muškaraca. Mlađi muškarci. Vidjet ću putem kako će se ovo sve odvijati s mladuncima i mojim curama iskusnjarama. Možda se budu uvodila neka nova pravila.

A riječi koje počinju sa slovima D, N, S, N, I započinju svoju avanturu. D kao dominacija. N kao novo. S kao slatko. N kao naivno. I kao interesantno. I moje cure, s tim velikim slovima.

I kokakolicu.

I tako neki dan zbog te nesnosne vrućine sjedimo nas tri na obali, u roju komaraca, pijuckamo kokakolicu, s ledom koji se brže topi nego što ulijevamo toplu tekućinu u čašu, već nabrekle od ugriza, ali eto, provodimo jedno predvečerje zajedno. Pokraj nas se igra bela, ispred nas hrpa klinaca, nas tri u razgovorima.

Kad se okrene se jedan od tih klinaca prema Tinčibald i kaže, ''E, ja sam tvoj veliki obožavatelj, ajm mi kupi cugu.''. Odokativno ako ima 12 i to je dvije godine previše.

Nas tri se okrenemo, u nevjerici.

''Kakvu cugu?'', pita Tinčibald.
''Pa vidim da imaš kokakolu.''
''Da, ja imam, kakve to veze ima s tobom?''
''Pa ajd meni kupi jednu'', namiguje mali frajer, dok se njegovo kompletno društvo, komada 20 smije.
''Pazi da ti ne bi bilo kokakole za 4 godine kad ti počne predavati u srednjoj'', dodam ja.
''Ko ona? A šta ona predaje? A gdje predaje?'' Kulture se nema. Ona?
''Za tebe u zatvoru,'' doda Tinči.
''Ma daj ajde, ko bi tebi dao da radiš u zatvoru, kome ćeš ti predavati.'', sada se i jedna klinkica razbahatila.

''Pridrži me da se ne ustanem i nekome ne opalim šamarčinu'', bila je Tinčina slijedeća reakcija, dok se u pozadini čuo urnebesan smijeh djece od 10-13 godina.

Ljubomora.

Kako sam zrno kasnije nego ostali počela shvaćati paletu emocija, jer eto moji emocionalni uspjesi s bivšim muškarcima nisu pripadali kategoriji koja se mogla nazvati 'emotivno stimulativna', jer dok nisam došla do nekih dobrih, zadovoljimo se početnim, pozitivnim emocijama, u sebi sam nosila jednu veliku količinu negative. To se s godinama promjenilo. Valjda, kad se čovjek da u strogu introspektivnu analizu samog sebe, kad izvuče svoje demone na površinu i kad ih odluči streljati pred vlastitim očima, da sam sebi (prvo iz inata, poslije iz satisfakcije) dokaže da se sve može, u procesu koji je intenzivno trajao skoro pa tri godine, onda je i sada lako pričati, odnosno pisati o ovim stvarima.

Iz neosobnog iskustva znam da je Ljubomora carica koja može zagorčiti život. Koja može dovesti do milijun zbrka u životu jednog para. Koja može dovesti do danonoćnog plakanja, traženja 'pa zašto ovo, pa zašto ono'. Osobno, ja u svom životu nisam bila često, ili prečesto ljubomorna. Prvo iz razloga što mi prije nikad do nikoga nije bilo toliko stalo da bi bila ljubomorna na nekoga, a drugo, jer mi je prvotno bilo preteško samoj sebi priznati da bi mogla biti ljubomorna na nekoga. Kad govorim o ovoj vrsti ljubomore, onda se osvrćem samo na onu emocionalnu spram neke osobe. Materijalne ljubomore uopće ne dopiru do mene, jer po tom pitanju svatko je sam svoj majstor. Samim time mi je besmisleno glupo s nekim pričati kako netko ima ovo ili ono. Ne zanima me.

Zapravo, lažem. Bila sam ljubomorna na bivšeg dečka, ne baš na njega, ali na njegovu potrebu da pogledom skida moje frendice. Na moje prijateljice nisam bila ljubomorna, jer sam s njima previše toga prošla da bi si dopustila misao da s njima pripadam među 'ugroženu zvijerku' gdje bi one glumile 'žderačice tuđih muškaraca'. Ali, ok, bila sam ljubomorna jer mi je bivši davao do znanja da mu je ova ili ona napeta. Poprilično napeta. I to ne na onaj simpatičan način kad ću ja danas biti sva ponosna da se neka moja prijateljica sviđa mom sadašnjem dečku. Ova vrsta sadašnje sigurnosti proizlazi iz činjenice da su oni osobe kojima ja u potpunosti vjerujem. I koji to potvrđuju, da ne ostane ništa u zraku.

Kako ne volim lupetati bezveze, barem ne na ovom blogu, ovako u privatnom životu još i da, onda moram reći da sve šta pišem govorim iz iskustva, jer stvarno mislim da dok se ne objasni na svoj način, iz svojih primjera, onda nikako ne možeš ni približno počet 'rješavat' problem koji proizlazi kod nekog drugog.

Neću reći da ljubomora nekad nije stimulativna. Osobito kad ide u korist sexualnog apetita gdje su raznorazne egzibicije dopuštene. Pa nek Igre bez granica počnu, uvijek iz njih ispadne nešto kreativno, u svakom slučaju.

Ali ne razumijem ovu vrstu ljubomore (govorim o konkretnim parovima):

- kada on pogleda drugu ženu na cesti.
Moj stav: gledaj. U većini slučajeva, sa mojim sadašnjim dečkom se dogodilo da imamo pola pola isto mišljenje o ukusu ženski na ulici. Pa ako se istovremeno zabuljimo u neku lijepu ženu, često se događa da ćemo ju zajednički prokomentirati. Istovrsno s tim na tepetu dolaze i i muški.

- kad te netko intelektualno golica.
Moj stav: jebiga, to ne možeš promjeniti. Ili imaš ili nemaš.

- kad neka žena očijuka vani s Njim.
Moj stav: meni se samo ego diže. Obrnuta situacija: naviknut je, :)).

- kad se spomene ime bivše cure.
Moj stav: istina, dogodilo se da sam u nekoliko navrata bila, samoj sebi humoristična s izborom šala, njemu ne, njemu sam bila dosadna. Ali nikad nisam konkretno bila ljubomorna na Nju, jer mi je to ipak bilo trošenje mojih vlastitih misli na curu iz perioda kad se nas dvoje još nismo ni znali. To što ja imam malo nezlonamjeran prc prc humor je samo stvar mog karaktera. To što je moj prijašnji izbor muškaraca bio pogrešan je, sada shvaćam, samo stvar lošeg ukusa, i osobne degradacije gdje sam mislila da se trebam zadovoljiti s tim što sam većinu vremena bila nesretna.

- ljubomora na njegove ženske prijateljice.
Moj stav: upoznala sam ih. U potpunosti sam svjesna zašto vole biti u njegovom društvu, isto zašto i ja. Zapravo sam oduševljena kakve žene jesu u njegovom životu. Karakteri koji se i meni dopadaju. Da je ikad nešto htio s njima, već bi to i napravio.

- ljubomora na njegove muške prijatelje.
Moj stav: iako će se uvijek naći netko tko meni neće u potpunosti sjesti, isto tako ne očekujem da njegova pozornost mora biti nepodjeljena, odnosno stalno na meni. Umorila bi se od toga. A i muški prijatelji su kao i moje ženske prijateljice. Samo s jednim organom razlike.

- ljubomora na moje muške prijatelje.
Moj stav: imam ih i volim što ih imam. Da sam ikad htjela nešto s njima, to bi već i napravila.

- ljubomora koja se projecira na toj razini da On/Ona konstantno mora znati šta se događa s Njom/Njim u bilo koje doba dana.
Moj stav: pa gdje bi stigla s tim?

- sexualna ljubomora. Kad se On/Ona počne previše proispitivati u krevetu s kim i kada je Ona/On to i to naučio.
Moj stav: blažen bio što si to naučio.

Vjerovatno ima još primjera, ali se danas više ne osjećam previše pametna da bi išla u daljnju analizu.

Ali najbitnija stvar u vezi, po meni, je svakako i definitivno povjerenje. Po meni, gle, nema druge, jer da ja njemu, ili da on meni ne vjeruje mislim da ne bi nikuda ni stigli s vezom. Jer uvijek sam govorila, da je stvarno najlakša stvar prevariti. Apsolutno najlakša. Okriviti sklop situacija za nešto što uopće nije moralo tako biti, shvaćam ja kemiju, ali nismo mi samo od kemije napravljeni, a ako netko želi razbijati glavu sa scenarijem 'hoće li se to dogoditi, kada će se to dogoditi, s kim će se to dogoditi' i ako se to osjeti u vezi, slobodno si rezervirajte večeri kad ćete umjesto u uživanju, noć provesti u beveznom raspravljanju i popravljanju nečijeg samopouzdanja.

Kaže se, nakon jebanja neka kajanja. Ali isto s time nema ni početne ljubomore oko nečega što se nije ni dogodilo i što je produkt, nekad loše, nekad dobre veze, ali najčešće vlastite nesigurnosti u toj istoj vezi, no i poanta je u tome, da ako Ona/On osjeti da mali trnići ljubomore počinju bockati, znači da veza negdje kiksa. Ili su ljudi jednostavno skloni emocionalnom mazohizmu, kao što sam ja, dižem ruku, bila. Pa sam skončala s tim, postupkom koji je zahtjevao mjeru – prekidanja.

Ali opet, i ljubomora je jedna emocija, koju svatko mora imati u sebi, samo ne u kritičnim količinama.

Meni, osobno, najviše paše ona sexualna, između 4 zida i na plahtama, kad nema puno muljanja, a i neke svoje fantazijice staviš na tapetu i šibaš s njima. Ali ok, to je moj način. I Njegov.

... tema.

Zbog nikakve zainteresiranosti da vrijeme provedem ispred kompa više nego što trebam, zbog prebukiranog radnog rasporeda, zbog vrućina koje me mame da što više vremena provedem van 4 zida, i da večer završim kompletno kvalitetno umorna, što i jesam.

Za danas ću napisati samo jednu stvar koju sam čula eto kad nego prije dva sata, i od koje sam se smijala slijedećih desetak minuta, iako je tekma bila, žali bože živaca i cigareta.

I dok je neki tamo Tamagoči, či ići tići zabijao gol, jedan od onih nedorečenih golova, u vrhuncu kad su svi već svršavali ispijajući pive i pelinkovce, zagrmio je jedan ojađeni glas koji nas je sve natjerao na grmoglasan smijeh.

* Japanski Srbi. To su japanski Srbi.

Kod mene bez nacionalnih konotacija, ali sam se stvarno nasmijala do suza.

Malo.

Malo, sasvim malo. Nije da mi je srce svaki put poskočilo kad je kamera zumirala navijače, a ja skenerskim okom tražila Seana po tribinama Berlina. Ili kad je onaj frajer uletio na teren, ili kad se upalila ona bengalka. Mislim sasvim malo me to sve emotivno diglo.

Toliko malo da sam večer završila promukla, crvenih dlanova, nategnutih bedara od skakanja, i pod pokroviteljstvom najdraže mi pive, dok je s druge strane telefona Anuk vikala šta nije bila s Tinčibald i samnom.

I nije da sam eto prije par mjeseci počela aktivno razmišljati o nogometu.

Ne znam zašto. Možda ti znaš, Sean?

Super tekma, baš sam se guštala. Nije uzalud što se kaže da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. U ovom kontekstu kad se to malo obradi po nacionalnom pitanju, dobije se da ...

A pomalo i ne. Ali i pomalo o.

Inaće se ne rastapam previše na te vremenske promjene oko sebe, ali danas sam samu sebe iznenadila. Prolazila sam pokraj jedne kuće, ližem onaj novi Jaffa sladoled, dušu dao kako mi je dobar, i kako sam ga okretala na sve strane pogled mi se od gramzljivosti sa štapića prebacio na jedan prozor. Okviri plavo – bijelo obojani, škure otvorene, a između bijelih zavjesa i plavih okvira, izmigoljio jedan zumbul. Ne, neću postati nova nada hrvatske haiku scene, niti ću postati nova Mahlerica, ali ja sam u tom trenutku bila sretna.

Nevjerovatno je kako te tijek misli, zoom zoom odmah može prebaciti u bilo koji dio svijeta. Ja sam se našla, ne pitajte me zašto, od kud da znam, u onom starom Orient Express vlaku. Pijuckala sam čajić, hladila se lepezom, znoj se slijevao s mene, ali to sve onako neprimjetno, jer ipak sam sva u bijelom bila, vidim kroz prozor vlaka, seljaci vani nešto petljaju po zemlji (nisam baš sve slike doradila). A meni vruće. Po koži mi je vruće. Kad netko kuc kuc... I to sve, u sekundi i pol dok nisam ni desnom nogom uhvatila novi korak, dok još sladoled nije kapnuo na majicu, jednog otkrivenog ramena, dok je i drugo pomalo nepristojno tražilo svoju pravdu da vidi sunca.

Mislim, nije bezveze što žena, JA, ovih dana traži utjehu u cvijeći, čokoladi, poeziji, vlažnim fiktivnim stisnutim mjestima u pokretu, kad mi fali jedan dobar sssssss..... strastveni sssssssss ... op, opa, cupa, šitkla, ikla, cikla, ja.

Eto prošlo je, pa da zbrojimo, ulazim u sedmi tjedan ničega, doviđentos, náda, i tijelo mi se počinje buniti. Osjećam se totalno neeksploatirano. Razumljivo, veza ove prirode sa Seanom the Emigrantom je takva, da kako se ne vidimo po tri mjeseca, pa onda par tjedana, sve mi to razriješimo maratonima, zbog kojeg prošli put u Dublinu skoro da nisam vidjela Dublin tjedan dana od dva tjedna ostanka. I skoro da smo dehidrirali i umrli od anoreksije, ali isplatilo se. Mislim, ma ne nije.

Fizički sam se oporavljala dobrih tjedan dana od tog Dublina. Ne, nije to vlastito nametnuta pokora što sam tako dugo dolazila k sebi, to je žal što vrijeme brzo prolazi, pa se nisam mogla duže.

I onda me eto zgromilo danas. A nema lijeka. Mislim, šta da napravim, neee, nemojte mi sugerirati, molim vas, :) već vidim kako su nekima poletjele slike u glavi, tko zna gdje vi sada jeste, dok sam ja eto isto tako prije par sati bila u Orient Expressu. Možda bi mogla ići tuckati bademe, kažu da su dobri za želučane probleme, samo nemam ja problem s trbuhom, meni je problem situiran malo sjevernije. Da odem u shopping, hmmm, mislim da ne, dokrajćit ću se ako se budem oblačila, presvlačila dok je meni samo skidanje na pameti, a s tim bi imala previše odjeće na sebi. Ne znam. Vjerovatno bi trebala skurit bon, što je vjerovatno i najvjerovatnija stvar koju ću danas napraviti.

Skurit bon s Irskom.

Eto šta to malo sunca napravi jadnoj, naivnoj glavi poput moje. A sve je počeo s tom Jaffom, i lizanjem. Samo što krive slatke stvari danas ulaze u mene.

Danas malo drugačiji post.

Posvećen je jednoj stvari koju volim, ali koja me košta dana života. I jer ju volim, a ne bi trebala biti o njoj toliko ovisna. I jer znam jednu osobu koja ovih dana desnu ruku drži pod lijevim pazuhom (''jer mi je tako najugodnije, a i ruku si fino grijem'') dok je vani s prijateljima, u stanu, na poslu, drži tako ruku da ne dođe u napast i koja ravnih 6 tjedana nije kupila Marlboro.

U tramvaju.

Sjedim, nervozna, jer se nisam naspavala, jer me grlo boli od noćas, jer sam se digla 4 sata kasnije no što sam zaspala, i buljim kroz prozor. Nezainteresirana, kad do mene počnu dopirati glasovi.

'Ma bilo je tak super. Dečki su ful ono bili zgodni.'
'Si vidjela Anu? Isuse, kak je to mogla obući na sebe? Mislim, ja ni mrtva to ne bi obukla. Ono, pa kaj ne zna da srebrno out ovog ljeta, sad treba sve zlatno biti.'
'Da, kaj ne? Ma vidjela sam ju. Nego, si ti bila tam još kad je Anina sestra došla na tulum?'
'Ne, vidjela sam neku staru žensku, ali nisam znala da joj je to sestra. Kaj stvarno?'
'Da, ono, žena je ful stara, al ima tak slatkog dečka. Čak sam s njim pričala par minuta.'
'Daaa, baš je dobar bio. Pa ček koliko ona ima?'
'Ma valjda 25 ili nekaj. Ma baba.'

...koži.

Dok su mi neke prijateljice tijekom srednje kukale, kako im je koža sva u prištićima, pod aknama, suha, jadna, nedorečena, ja sam ih uvijek sa zanimanjem promatrala i pitala se, čemu tolika strka. Pubertetskih fizičkih face to face problema nikad nisam imala.

Ni u PMSu koji me stvarno znao držati, da sam grizla sve oko sebe zbog živčanluka, osobito onaj zadnji dan, isto mi se nikad ništa nije projociralo na koži lica.

Stoga sam i uživala u nekom recimo povlaštenom položaju. I onda par godina unazad, ja sam se počela brinuti o tome kako izgledam. Kad kažem kako izgledam, mislim na neke pikanterije. Ima par stvari koje od kozmetičkih preparata ne volim. Na primjer, gelove za tuširanje. Jednostavno ih ne podnosim. Ne podnosim taj osjećaj da mi se nešto dok se tuširam ili kupam priljepi na kožu i da kad legnem u krevet osjećam miris mlijeka i meda, ili lavande, ili atlantskog oceana (ista stvar vrijedi i za kupke). Volim se dugo tuširati, i to mi je valjda najveća kućna mana, jer stvarno skurim vodu u bojleru, ali dok to radim, da bi se oprala, koristim sapune, najčešće, one Dove (gdje me Anuk već gleda ispod oka, jer ona koristi samo Niveu, jer se ne testira na životinjama). Ali ove gelove, ne volim.

To opet kompenziram na način da obožavam mlijeko za tijelo. Ili one gelove od Johnssona, ili one Freemanove i super su mi ovi zadnji od Rosala s maslinom. Mislim, da, zaključak je da opet legnem u krevet s nečim na sebi, ali dok sam u kadi volim se osjećati čisto. Ne naparfumirano. Sean, iznimke uvijek postoje. :)

Skrenula sam s teme. Ali eto sad zadnje recimo dvije godine, imam dosta problema s nalaženjem adekvatne kreme za lice. Uvijek sam tvrdila da imam mješani tip kože. Znači, čelo, nos i brada masni, ostatak suho, dok nisam došla do zaključka da mi ta teorija ne drži vodu, i da nešto zaozbiljno moram napraviti po tom pitanju.

Inaće sam koristila samo Niveu Soft. Super lagana, ali mi nije bila dostatna. Ne peče me, ali mi lice nakon par sati počinje žeđati. Pa sam prešla na Garnier, žuto pakovanje. Zajeb, buknula mi koža nakon prvog stavljanja. Pa sam skrenula prema L'Orealu, uzalud bačen novac. Pa sam opet otišla prema jednostavnim, tipa Dove. Pogreška. Niš mi nije van propuštalo, ja se osjećala kao da mi je lice u balonu. Mislim nisam to sve stavljala u periodu od nekoliko mjeseci, već nekoliko godina. Znam i sama da mi je koži potrebno vremena da se regenerira, pa ju odmorim.

Onda mi je mama preporučila Milla kreme koje godinama koristi. Ja sam nekako mislila da mi je koža još ipak 'prenaivna' da se počnem bacat u te vode, jer što će biti za deset godina, ak kožu već sada naviknem na najbolje. A opet to ne znači najbolje i za mene.

Pa sam se prebacila na (manje najbolje) Vichy, i počela koristiti Thermal Fix 1. U roku od 3 minute sam ju bila primorana skinuti s lica. Plikovi su ostali par sati.

Znam, neki će reći, šta pretjeruješ, mislim krema ko krema. Ja ću opet reći, da krema ko krema, ali ne mogu opet izgledati poput reptila na Galapagosu. Ili imat trajan sindrom opečenog Čeha na Jadranu.

Lush mi ima fantastične proizvode, ali nemaju kreme za lice, stoga sam se prebacila na Scheller s kojom je za sada sve u redu. Meni je samo jedno pitanje na mjestu, do kada?

Daleko od toga da nisam imala i Baleu i Rosal, rok trajanja i njima nije bio dug. Ma pucala bi ja i na Clarinsove da znam da neću uzalud baciti 200 kuna. Jedna frendica mi koristi Chanelove stvari, ali ok ona je stvarno novčano dobro potkožena, pa kad ju vidim savršenog tena jasno mi je da je na njenom licu krema od 400kuna.

Zašto baš danas ovaj post? Jer eto danas sam osjetila potrebu da upaljenu kožu inhaliram kamilicom. Od ovog prevelikog izbora, oni najstariji su najbolji, samo je stvar u tome što u 21. stoljeću ne mogu izaći van dok na licu imam osušene latice.

Ne znam kako vi, ali ja sam se nastopala u životu.

Kod mene je to početno bila stvar srednjoškolske kulture i nužnosti. Sjećam se da sam počela s Anuk i to s 15. Malo smo se hihotale, malo ajde ti budi hrabra, ne ajde ti budi pa digni prst, i znam da kad smo prvi put sjele u auto, ma koliko to ima prizvuk drugih konotacija :), ostale smo zakačene.

Kroz sve te godine, otprilike sam se već naučila šta očekivati od vozača u prve tri minute kontakta. Vozila sam se u velikim transportnim kamionima, s vozačima koji su se upravo vratili s jednomjesečnog putovanja iz Rusije, pa su mi prepričavali kakav biznis ostvaruju ruske kurve. Uz njega me malo pokočio vrat jer sam se strašno smijala, dok se on, ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok, odlučio oženiti, pa jel bi ja htjela s njim živjeti u jednom malom slavonskom selu. Srce mi se kidalo kad sam ga odbijala. ;)

Vix, moja starija sestra, je prošla jednu svojevrsnu inicijaciju kroz svijet ''dignutog prsta''. Nakon srednje, uputila se od Rijeke do Dubrovnika, ona i kolegica Pič, i odigrale su svoju avanturu, koja im je zauvijek ostala zapisana kao nešto što se moralo proći. Pič kao jedna od glavnih nomadkinja i boemičarki u našim životima, i Vix, kao osoba koja nakon te avanture zna preporučiti najbolji prirodni laksativ.

Osobno putovala sam sama i na duže destinacije, ne samo na one male, nužne. Do sada mi se dogodilo da nisam imala (jako) neugodnih iskustava. Nitko me nikad nije maltretirao, sexualno ugrožavao moj identitet, kako bi to puritanci rekli, s vremenom sam se naučila automatski svjesno isključiti iz svih razgovora, i dok objašnjavam ljudima da se bavim tim i tim, da stopam zbog toga i toga, dok se uljudno smijem, ja u glavi poput Lukrecije Borgie, razmišljam o nekim potpuno drugim stvarima, odmaram misli, dok mi zvuk vlastito izgovorenih riječi ostaje u uhu. S godinama se sve da isprakticirati.

Jednom sam se vozila s umjetničkim direktorom jedne firme, neću ju sad ovdje reklamirati, ali je firma strašno zvučna i svi njihove proizvode imaju u kući. Tih dana kad me on pokupio na jednoj kratkoj destinaciji, televizija je bombardirala nas gledatelje s njihovim proizvodima. Meni se reklama nikako nije svidjela i to sam mu rekla, jer sam ju smatrala previše degradirajućom za žene. Kako nisam znala da je on zapravo autor te reklame, jer me prethodno pitao jesam li na telki vidjela tu novu reklamu za tu i tu firmu, očigledno s namjerom da vidi moju reakciju, ja sam svoje već izreferirala. Pa smo ušli u žestoku raspravu zašto to po meni ne valja. Pa sam mu i objasnila zašto. Kroz tenziju razgovora, on me na kraju puta, kad sam već otvarala vrata za izlazak, pogledao i rekao 'Znaš šta, vožnja mi je bila super ugodna, osobito jer si se toliko uspjenila. Trebala bi raditi u PR službi.' A ma da?

Čak mogu napraviti presjek ljudi i glazbenih ukusa koji su se mijenjali tijekom godina. Prije, recimo 5 godina nije se moglo čuti treštanje narodnjaka u autima, sad je to normala. Naučila sam gdje se u Zagrebu najjeftinije mogu kupiti presvlake za auto, gdje je odlična usluga Yamaha motora, mogu vam reći da će samo 2/10 žena stati. I ako stanu, s njima ćete uvijek voditi najzanimljivije razgovore. Ne zato što su žene, već zato što im je dosadno kad voze, pa se dotaknu mnoge teme. Opaska je opet da do sada nisam naletila ni na jednu ženu koja sluša narodnjake.

Jednom me vozio jedan dečko, koji je imao strašno zanimljivu životnu priču. Živio je godinama u Londonu, raskrstio s njim nakon što je prekinuo s curom Britankom, vratio se doma, i iz ničega, ali stvarno pun entuzijazma, krenuo prema novom životu. Ja sam bila prva osoba kojoj je u malo dužoj vožnji, jer je promet taj dan bio očajan, ispričao cijelu priču, jer strancima je najbolje objasniti neke stvari. Savjeti su uvijek objektivni. Ostao mi je u stvarno dobrom sjećanju.

Mečke, bembare i ini auti će vam tako rijetko stati, da je to zanemarivo. Stat će vam puk u normalnim malim gradskim autićima.

Ali jednom mi je stao stariji muškarac u ferrariju, Talijan. Ja sam se crvenila kao bubamara, kad se gradom vozio jako polako, a mene ljudi gledali pogledom 'vidi trebu, kako si je našla starca za sponzora'. Barem su me žene tako promatrale, muškarci su gledali felge.

X puta su me pitali da odem na cugu s njima, x puta sam ih odbila, kulturno. Ne treba biti bezobrazan prema čovjeku koji te odlučio prevesti do željene lokacije.

Ipak imam određena pravila. Ako ih je 3, ne ulazi, ako od dima ne vidiš šoferšajbu, ne ulazi, ako glazba trešti, ne ulazi. Ako vidiš limenke na podu, ne ulazi, ako razvozi mesne bureke, ne ulazi (trebat će tjedan dana da iz odjeće izbaciš miris), ako kaže, na putu doma moram otići do supruge da joj predam neke stvari, saznaj prije toga da ispred nje glumiš njegovu ljubavnicu dok ona sikće na tebe. Uvijek budi apolitičan, ne govori o religioznim opredjeljenjima.

Puno ljudi me pitalo, pa dobro zašto još uvijek stopaš? Valjda stvar navike, a i ne stopam više toliko. Nekako mi se ne da više. Nastopala sam se, ali za probijanje nekih strahova od nepoznatih situacija, nešto za što misliš da će te očeličiti, jer stopanje u neku ruku je lutrija...

Uz razgovor i školsko zvono prisjetih se, stare knjižnice i naših generacija.

Bila sam jučer kod Tinčibald u srednjoj, koja je inaće profesorica sociologije u našoj staroj gimnaziji. Zapravo radi u knjižnici i to u renoviranom bivšem razredu gdje je prije 10 godina slušala tu istu sociologiju, dok sam ja u razredu do, koji je sada zbornica, gutala riječi naše bivše profesorice Bende, koju smo svi kolektivno obožavali, jer ta žena je usporedno što je imala fenomenalne satove, imala i jednako fenomenalan nakit, na koji smo mi svi kolektivno poprilično plazile. Imala sam stvarno izvrsne profesore.

I sad, eto, nakon mature, par godina nakon diplome, Tinčibald radi na tom istom mjestu, i uživa, baš eto gušta. Ma mislim, tko i ne bi guštao radeći u predobroj gimnazijskoj knjižnici koja je ful opremljena, gdje si ona sama pušta svoju glazbicu (trenutno Live from Paris Gotham Project), gdje razmišlja kako će pokrenuti tečaj kiragamija i origamija, gdje svojim učenicima pušta filmiće s Human Rights festivala, gdje je okružena riječima, karticama, svakodnevno u kontaktu s učenicima koji čitaju te knjige, dobro još ne s onom glađu koja se osjeti par godina nakon srednje, pa kad se naknadno shvati vrijednost Faulknera, ali doći će oni i do tog stadija.

I tako sam sjedila s njom sat, dva. Na njenom radnom mjestu, u našim bivšim razredima, dok su nas bivši profesori došli pozdraviti, iako ih se i puno promjenilo, ali meni je oduvijek knjižnica bila jedno utočište, naravno ne isključivo zbog knjiga, jer je to jedan proces dok šećeš ispred polica, i od tog svog izbora, moraš naletiti na nešto što će te taj dan baš zaintrigirati, pa onda doći doma, pa prelistati, pročitati. Milina.

Uvijek sam voljela ljude koji su znali s riječima. Verbalno se nikad ne može toliko reći, koliko se čovjek pismeno može izraziti. Iako volim umjetnosti, ova spisalačka mi je uvijek ostala primarna, i najbitnija.

Ali po kojoj stvari, dragi bože, kako sam se smijala jučer.

Naime, prije dva mjeseca, napisala sam jedan post o tome, koji možete pročitati ovdje, gdje sam natuknula da volim Mango odjeću, zapravo napisala sam, da budem skroz precizna, da sam Mango ovisnik, što i je i nije istina, jer istina je da tamo uvijek naletim na dobar komad odjeće i nije mi bed dati za neku stvar više novaca, kad su mi stvari kvalitetne i jer ih mogu nositi par godina, i kad sam ja eto 180 visoka, i kad mi Mango ima super krojeve za moj fizički izgled.

Ista stvar je npr. s cipelama, bit ću primorana do kraja života kupovati skupe cipele, jer imam stvarno veliki broj noge, pa ne mogu praktički niš kupiti u Robertu, Šimeckom, Planici, Peku, ... shvatili ste me. Zato moram kupovat u Šubidu trgovinama i onim šire, jer oni nekako uvijek imaju moje brojeve, ali zato kupujem svaku prijestupnu, jer me to jako frustrira, i jer su rijetke, rijetke situacije gdje ću ja sebi na primjer naći balerinku. To je za mene nedokučivi svijet. Something far far away. :) Svoju eleganciju, jer smatram da nekad znam i zablistat, (kad mi se da, a u posljednje vrijeme mi se ne da, jer opet nemam previše vremena paziti na svoj izgled) baziram na punktnim točkama od koljena prema gore. Ono dolje na nogama, je nužnost. A ako već ne mogu imate lijepe ženstvene cipele, onda ajd da bar ostalo izgleda ok.

Pa mi je bilo zapravo smiješno odazvati se ovom mailu: zato što me u biti nužnost moje visine tjera da mi je dosta stvari iz Manga jer mi imaju dobar europski model (jer ne mogu sve kupovati u Lovačkom rogu, na Hreliću, placu... jer nije sve uvijek kvalitetno što nađem kad se spustim na sve četiri i počnem rovati po buvljaku, mada to volim.) Ali da o tome raspravljam javno, kamerama u oči, ma ne, ne bi mogla, nekako nije mi to moj izbor teme o kojoj bi raspravljala, a i bio bi mi bed, jer ako ne bi uspjela objasniti do kraja što sam htjela reći, imam dojam, da bi ljudi ispred ekrana razmišljali, pa o čemu sad ova trkelja? A znam da bi trkeljala, jer znam sebe.

Stoga, mail...

''Bok,
jedan sam od urednika na talk showu ''Sanja'' na RTL televiziji. Jedna od sljedecih emisija koju pripremamo tice se razlicitih neobicnih ovisnosti. Kako sam, surfajuci netom, istrazivao takve podatke naisao sam i na tvoj blog (u jednom postu pises o svojoj ''ovisnosti'' o Mangu i to me prilicno zainteresiralo). Moje pitanje je – da li bi htjela gostovati u toj emisiji… Jedini problem je sto je snimanje sutra (danas), u cetvrtak, u 12:30 – 14 h. Nas studio nalazi se na Brodarskom intitutu u Novom Zagrebu nasuprot zgrade INE (blizu Velesajma), ali mozemo ti srediti i prijevoz taxijem.

Neki od gostiju koji ce biti u emisiji su ovisnici o adrenalinu, brzini, razlicitim oblicima hrane, parfemima i slicno… Please javi se na bilo koji kontakt ukoliko ti se ideja gostovanja svidja. Kod nas ti je veselo i opustena ekipa, uglavnom oprosti na ovakvom uletu i smetanju ako ti se ideja ne svidja.''

A i onaj početni prvi post je bio napisan za mog dečka Seana, koji živi u Dublinu, i u biti sam se u tom postu totalno zezala s njim i načinom kako on sebe nosi, jer se itekako nosi, i kako sam reagirala kad sam njega prvi put upoznala. Eto viš, kako se iz tog zapravo potpuno internog humora, stvorila jedna simpatična stvar.

Ne gine mi Madrid ovo ljeto, pa da u glavnoj Mango metropoli kupujem tu odjeću. Tko će ga znati, možda upecam i neki sponzorski komad odjeće, kad ga već toliko reklamiram, a šta ću Mango addict, ne mogu svi nosit Pradu.