I kokakolicu.
I tako neki dan zbog te nesnosne vrućine sjedimo nas tri na obali, u roju komaraca, pijuckamo kokakolicu, s ledom koji se brže topi nego što ulijevamo toplu tekućinu u čašu, već nabrekle od ugriza, ali eto, provodimo jedno predvečerje zajedno. Pokraj nas se igra bela, ispred nas hrpa klinaca, nas tri u razgovorima.
Kad se okrene se jedan od tih klinaca prema Tinčibald i kaže, ''E, ja sam tvoj veliki obožavatelj, ajm mi kupi cugu.''. Odokativno ako ima 12 i to je dvije godine previše.
Nas tri se okrenemo, u nevjerici.
''Kakvu cugu?'', pita Tinčibald.
''Pa vidim da imaš kokakolu.''
''Da, ja imam, kakve to veze ima s tobom?''
''Pa ajd meni kupi jednu'', namiguje mali frajer, dok se njegovo kompletno društvo, komada 20 smije.
''Pazi da ti ne bi bilo kokakole za 4 godine kad ti počne predavati u srednjoj'', dodam ja.
''Ko ona? A šta ona predaje? A gdje predaje?'' Kulture se nema. Ona?
''Za tebe u zatvoru,'' doda Tinči.
''Ma daj ajde, ko bi tebi dao da radiš u zatvoru, kome ćeš ti predavati.'', sada se i jedna klinkica razbahatila.
''Pridrži me da se ne ustanem i nekome ne opalim šamarčinu'', bila je Tinčina slijedeća reakcija, dok se u pozadini čuo urnebesan smijeh djece od 10-13 godina.