Uz razgovor i školsko zvono prisjetih se, stare knjižnice i naših generacija.

Bila sam jučer kod Tinčibald u srednjoj, koja je inaće profesorica sociologije u našoj staroj gimnaziji. Zapravo radi u knjižnici i to u renoviranom bivšem razredu gdje je prije 10 godina slušala tu istu sociologiju, dok sam ja u razredu do, koji je sada zbornica, gutala riječi naše bivše profesorice Bende, koju smo svi kolektivno obožavali, jer ta žena je usporedno što je imala fenomenalne satove, imala i jednako fenomenalan nakit, na koji smo mi svi kolektivno poprilično plazile. Imala sam stvarno izvrsne profesore.

I sad, eto, nakon mature, par godina nakon diplome, Tinčibald radi na tom istom mjestu, i uživa, baš eto gušta. Ma mislim, tko i ne bi guštao radeći u predobroj gimnazijskoj knjižnici koja je ful opremljena, gdje si ona sama pušta svoju glazbicu (trenutno Live from Paris Gotham Project), gdje razmišlja kako će pokrenuti tečaj kiragamija i origamija, gdje svojim učenicima pušta filmiće s Human Rights festivala, gdje je okružena riječima, karticama, svakodnevno u kontaktu s učenicima koji čitaju te knjige, dobro još ne s onom glađu koja se osjeti par godina nakon srednje, pa kad se naknadno shvati vrijednost Faulknera, ali doći će oni i do tog stadija.

I tako sam sjedila s njom sat, dva. Na njenom radnom mjestu, u našim bivšim razredima, dok su nas bivši profesori došli pozdraviti, iako ih se i puno promjenilo, ali meni je oduvijek knjižnica bila jedno utočište, naravno ne isključivo zbog knjiga, jer je to jedan proces dok šećeš ispred polica, i od tog svog izbora, moraš naletiti na nešto što će te taj dan baš zaintrigirati, pa onda doći doma, pa prelistati, pročitati. Milina.

Uvijek sam voljela ljude koji su znali s riječima. Verbalno se nikad ne može toliko reći, koliko se čovjek pismeno može izraziti. Iako volim umjetnosti, ova spisalačka mi je uvijek ostala primarna, i najbitnija.