A pomalo i ne. Ali i pomalo o.

Inaće se ne rastapam previše na te vremenske promjene oko sebe, ali danas sam samu sebe iznenadila. Prolazila sam pokraj jedne kuće, ližem onaj novi Jaffa sladoled, dušu dao kako mi je dobar, i kako sam ga okretala na sve strane pogled mi se od gramzljivosti sa štapića prebacio na jedan prozor. Okviri plavo – bijelo obojani, škure otvorene, a između bijelih zavjesa i plavih okvira, izmigoljio jedan zumbul. Ne, neću postati nova nada hrvatske haiku scene, niti ću postati nova Mahlerica, ali ja sam u tom trenutku bila sretna.

Nevjerovatno je kako te tijek misli, zoom zoom odmah može prebaciti u bilo koji dio svijeta. Ja sam se našla, ne pitajte me zašto, od kud da znam, u onom starom Orient Express vlaku. Pijuckala sam čajić, hladila se lepezom, znoj se slijevao s mene, ali to sve onako neprimjetno, jer ipak sam sva u bijelom bila, vidim kroz prozor vlaka, seljaci vani nešto petljaju po zemlji (nisam baš sve slike doradila). A meni vruće. Po koži mi je vruće. Kad netko kuc kuc... I to sve, u sekundi i pol dok nisam ni desnom nogom uhvatila novi korak, dok još sladoled nije kapnuo na majicu, jednog otkrivenog ramena, dok je i drugo pomalo nepristojno tražilo svoju pravdu da vidi sunca.

Mislim, nije bezveze što žena, JA, ovih dana traži utjehu u cvijeći, čokoladi, poeziji, vlažnim fiktivnim stisnutim mjestima u pokretu, kad mi fali jedan dobar sssssss..... strastveni sssssssss ... op, opa, cupa, šitkla, ikla, cikla, ja.

Eto prošlo je, pa da zbrojimo, ulazim u sedmi tjedan ničega, doviđentos, náda, i tijelo mi se počinje buniti. Osjećam se totalno neeksploatirano. Razumljivo, veza ove prirode sa Seanom the Emigrantom je takva, da kako se ne vidimo po tri mjeseca, pa onda par tjedana, sve mi to razriješimo maratonima, zbog kojeg prošli put u Dublinu skoro da nisam vidjela Dublin tjedan dana od dva tjedna ostanka. I skoro da smo dehidrirali i umrli od anoreksije, ali isplatilo se. Mislim, ma ne nije.

Fizički sam se oporavljala dobrih tjedan dana od tog Dublina. Ne, nije to vlastito nametnuta pokora što sam tako dugo dolazila k sebi, to je žal što vrijeme brzo prolazi, pa se nisam mogla duže.

I onda me eto zgromilo danas. A nema lijeka. Mislim, šta da napravim, neee, nemojte mi sugerirati, molim vas, :) već vidim kako su nekima poletjele slike u glavi, tko zna gdje vi sada jeste, dok sam ja eto isto tako prije par sati bila u Orient Expressu. Možda bi mogla ići tuckati bademe, kažu da su dobri za želučane probleme, samo nemam ja problem s trbuhom, meni je problem situiran malo sjevernije. Da odem u shopping, hmmm, mislim da ne, dokrajćit ću se ako se budem oblačila, presvlačila dok je meni samo skidanje na pameti, a s tim bi imala previše odjeće na sebi. Ne znam. Vjerovatno bi trebala skurit bon, što je vjerovatno i najvjerovatnija stvar koju ću danas napraviti.

Skurit bon s Irskom.

Eto šta to malo sunca napravi jadnoj, naivnoj glavi poput moje. A sve je počeo s tom Jaffom, i lizanjem. Samo što krive slatke stvari danas ulaze u mene.