Prije par dana sam nešto čeprkala po kompu, i naletila na ovu svoju staru priču iz srednje škole.

Zapravo sam se skroz iznenadila, jer sjećam se da sam ju pisala zbog nedostatka ikakvih ljubavno romantičnih motiva u svom vlastitom životu, i kako sam totalno htjela da mi se nešto dogodi, a kako nije, sve sam si to nadomještala svojom maštom. Ovih dana sam opet poslom preko glave i pod stresom, i kako mi se ne da jadati o stvarima koje mi se trenutno događaju (a najradije bi to napravila, ali neću), odlučila sam bolje par dana pregristi blog piskaranja koja bi definitivno bila kukanje, s nečim što mi se ponovno svidjelo, iako je napisano prije skoro deset godina. O bože!

Sam kostur priče nije moj, ali mi se minimalno plagiranje, u ovom slučaju svidjelo. Tom kosturu priče sam dodala svoju literarnu krv, svoje tijelo, stavila svoje ruke iza njega, pogurnula ga ''i u to malo biće, udahnula novo žiće.''

Račun

Grad je bio užurban kao i svake subote. Ljudi su se vraćali s placa, u vrećicama noseći šarenilo voća i povrća, stajali u kolonama ispred zebre, a zvuk kočenja zgusnutih auta ih je upozoravao da ostanu stajati na pločniku. Ispred raštrkanih stolova lokalnih kafića, ljudi su upijali jutarnje sunce jeseni dok se iz njihovih šalica širio miris kave, a žamor njihovih glasova se topio u osjećaju razbuđenosti i događanja. Život se ležerno odvijao.

Šetao je ulicama, te je upravo kupio novine kad je ugledao pramen plave raspuštene kose koji ga je podsjetio na nekog davno potisnutog u sjećanju. Zamahnula je glavom i u tom trenutku, uspomene su se vratile poput vrtloga, te ju je odmah prepoznao. Koraknuo je, ne shvaćajući da mu se puls ubrzao te da mu je hod postao brži. Kad ju je sustigao, pogledao ju je ni sam ne znajući da li da joj se nasmiješi. Nije izgledalo kao da je prošlo osam godina. Nije ga vidjela u prvi mah. Pogledavala je prema obližnjem izlogu, no, on se potpuno usredotočio na njenu pojavu te joj lagano dodirnuo rukav kaputa.

-“Bok, Ena…”, rekao je nježnim glasom koji nije sadržavao notu mirnoće koja mu je u tom trenutku bila potrebna da smiri lavinu pitanja, osjećaja i gorčine koji su uspjeli izmigoljiti, iako se već navikao da ih drži u sebi kao nedorečenost. U tom je trenutku spoznao da nije napravio pogrešku. Ne ovaj put.

Godinama je mislio da ju je primjećivao u gomilama: na stajalištima autobusa, u restoranima, na zabavama,…ali to je bila nesvjesna želja, jer sad kad ju je ugledao shvatio je da su sve njegove vizije bile blijede i nisu se upotpunjavale s licem koje se našlo ispred njegova. Zamišljao ju je kao djevojku, a već je dosta vremena prošlo od kad je to prestala biti. Osjetio je osjećaj jake čežnje i shvatio da nijedna žena u njegovom životu nije bila poput nje, ni jedna nije ni približno bila poput nje. Okrenula se i pogledala ga očima žene u kojima je na trenutak vidio dio svojih osjećaja, ali se plam ugasio prije nego što je mogao utvrditi je li vidio ono što je želio vidjeti.

-“Borna!” Kad je izgovorila to ime, srce joj je odjednom počelo kucati kao onih dana kad je obožavala njegov pogled, dok bi se okretao prema zvuku njenog glasa, trenutak poslije no što ga je zazvala. Sjetila se njihovog prvog zajedničkog ljeta.

Odvezli su se do Trogira. Oboje su imali 18 i on je odmorio svoju glavu na njenom trbuhu, stišćući travu među prstima i kroz pomiješani osmijeh s izdahom, rekao joj je da ne bi htio biti nigdje drugdje. Ona je za to vrijeme motala njegovu kosu oko prsta, te svojim nasmiješenim pogledom upijala male tamne točkice njegovih očiju. Gledale su je s otvorenim pozivom da zajedno prolaze kroz sve što ih očekuje, a ona se od jačine viđenih osjećaja naježila. Podignuo se da bi joj maknuo vjetrom uskovitlane pramenove, koji su se njihali ispred njezina lica. Zagrizao je usnicu, te tiho izdahnuo dok mu se zamišljeni pogled vratio iz daljine.