|
subota, 25.01.2014.
Morske žene Japana
U malim gradićima na obalama Japana postoji kultura žena koje svaki dan plivaju u hladnom oceanu kako bi uhvatile morske plodove i prodale ih na tržnici. Ama, što doslovno znači žena ronioc, ili morska žena u slobodnijem prijevodu, svako jutro odlazi u lov noseći minimalnu odjeću te pojas s olovom i drvenu bačvicu koja služi kao bova na kojoj se odmara između zarona. Smatra se da su žene prikladnije za ovo zanimanje zbog potkožnog sloja sala koji im omogućuje da lakše podnose hladnoću. Roni se na dah, otprilike 4 sata na dan, katkada i do dubine od 25 m kako bi se uhvatili razni plodovi mora (alge, hobotnice, kamenice..), a najisplativije su školjke (i to pogotovo Petrovo uho) i ježevi. Ovaj stil života ovdje postoji već 2000 godina, i usprkos smanjene populacije morskih životinja zbog zagađenja i pretjeranog izlova, ovo tradicionalno zanimanje i dalje opstaje. Ame nisu samo mlade djevojke, dapače, većina ih pripada starijoj populaciji (do čak 80 godina) koja je godinama usavršavala svoje vještine. Smanjen interes za ovo zanimanje je primarno zbog težine rada i male isplate. U davna vremena su najvrijedniji ulov bili biseri iz kamenica, no danas su farme bisera sasvim uklonile ovaj način zarade. A populacija Petrovih ušiju, današnji "zlatni nalazak", se u zadnjih 40 godina brojčano smanjila za nevjerovatnih 90%. Dok se prije moglo izvaditi 40 Petrovih ušiju u jednom zaronu, danas su sretne ako ih ulove 4.
Fotografije ama ronioca od Yoshiyuki Iwasea iz '50-ih godina 20.st
Ame su se pojavile i na filmu. U hitu iz 1967.,"Živi se samo dvaput" James Bond (Sean Connery) susreće se s amom Kissy Suzuki (Mie Hama) kako bi ga odvela do skrivene raketne baze. Za ostale detalje pogledajte film.
Fotografije ama ronioca od Yoshiyuki Iwasea iz '50-ih godina 20.st
Mladim djevojkama koje žele postati ame nije nimalo lako. Osim što se teško nalazi ulov, potrebno je vremena da nauče zanat. Jedna od njih, Satomi Yamamoto (37) kaže da u početku nije ništa uspjela naći. Sada zaradi i do 100 000 Yena na mjesec (cca 1000 EUR, tj. nakon skaliranja standarda Japana i Hrvatske: 3700 kn). Najisplativija školjka, Petrovo uho, (divlje a ne uzgojeno) mjesečno donosi 90% ukupnog prihoda i postiže cijenu od 8000 Yena/kg (8 EUR/kg).
Do '70-ih, djevojke su počinjale izučavati zanat sa 16-17 godina. Sada taj proces počinje kasnije, i prve 4 godine moraju provesti prateći priznatog ronioca. Zanimanjem se bave do smrti, pa se nerijetko dešava da i umru prilikom posla.
Danas, uloga ame je više od stilizirane ribarice. Budući su članice ama zajednice nekog područja vrlo povezane i lokalizirane oko konkretnog područja, one također sudjeluju uodržavanju brojnosti populacije priobalnih morskih životinja.
Ukiyo-e (slike na drvenim pločicama) iz Edo Perioda (18. st.) s motivima ama ronioca
Prošle godine su ame podnijele zahtjev da njihovo zanimanje bude pod zaštitom UNESCO-a. Kako bi povećale interes za zanimanje i spriječile izumiranje dijela bogate japanske tradicije, pokrenule su kampanju putovanja po Japanu i popularizacije zanimanja. U tome im pomaže i činjenica da je nedavno nacionalna TV mreža (NHK) počela emitirati seriju "Amachan" (u prijevodu "Gospođica ama") gdje je glavni lik tinejdžerka koja podrobnije otkriva život svoje bake (ama ronioc) i odlučuje sama postati ama.
Ako ste zainteresirani za još fotografija ama ronioca, ili ste jednostavno ljubitelj kvalitetne fotografije, malu galeriju Yushiyoki Iwasea možete naći na ovom linku.
|
- 05:40 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
subota, 18.01.2014.
Zima i ljubav prema svježem zraku
Kao što je jedan stranac u Zagrebu primijetio, Hrvati ne vole propuh. Bake i mame vrište iz petnih žila kako bi upozorili djecu (i muževe) u drugoj sobi kad su nekim svojim djelovanjem narušili ravnotežu Svemira i uzrokovali propuh koji će ih sigurno uskoro okovati za krevet, a vro vjerojatno i sve ostale ukućane. Jedna od ključnih stvari po kojima se u Hrvatskoj sudi o stambenom prostoru kojeg želimo kupiti jest - koliko dobro prozori "dihtaju"; imaju li dvostruka stakla i čime je punjen prostor između(!); da li je bolja plastična, metalna ili drvena stolarija, je li izolacija dobra (tj. da li postoji vanjska i unutarnja) itd. Ako to testiranje padne samo jedan test, taj stambeni prostor se stavi u rang niže klase i baca u bunar zaborava.
No ne i u Japanu. Ovdje svježeg zraka nikad nema dovoljno. Naime, Japanci vjeruju kako u kući mora postojati stalni protok zraka. I kad kažem stalnim, zaista mislim na neprekinut, van kontrole, nezaustavljiv, uvijek prisutan, o-moj-Bože-kako-može-stalno-nešto-pirkati stalnim.
Očito patim zbog toga, bilo zbog gorespomenutog odgoja, ili osobne averzije prema hladnom lahoru unutar (!) stana.
U početku sam vjerovao da sam dolaskom u Japan brzopleto iznajmio stan loše kvalitete. No, kad sam vidio da zidovi instituta gdje radim jednako "dišu", a zatim i zidovi stana mog šefa koji si može priuštiti ipak malo višu kvalitetu življenja, pomirio sam se s činjenicom da je to stil stanogradnje koji zapravo Japanci njeguju. Ovo sam također konstatirao u vrlo neobično razgovoru s kolegama s posla gdje su međusobni pogledi uglavnom govorili: "Kakve su to gluposti? Jesi li ti normalan?". No naravno postoji razlog zašto je tome tako.
Prvo - kao što znamo, u Japanu postoji puno potresa (između 60 i 180 godišnje ako brojimo samo (!) one koji su jači od magnitude 5 po Richteru*). Radi toga stambeni objekti moraju biti fleksibilni, a ne kruti, pa standardno (hrvatsko) betoniranje neće biti dobro za život u ovom području. Tradicionalne jap. kuće su građene od drveta i na taj način da se vibracije uredno atenuiraju kako se šire prema gore, a ista logika se koristi i kod gradnje zgrada. Postoje glavne potporne grede koje su čvrste i elastične, te zidovi koji se prilikom vibracija prilagode gibanju greda i ne pucaju od krutosti. To ujedno znači i da je dopuštena viša razina difuzije topline od one u Europi.
Drugo - iako klimatski uvjeti u Japanu variraju od regije do regije, najveći dio Japana (sve južno od Sendaia) ima subtropsku klimu, što znači vruća i vlažna ljeta. Radi toga su tradicionalne kuće izdignute oko pola metra iznad tla da se vlaga ne zadržava ispod nje i ne uzrokuje trulež drveta. Također, sve prostorije imaju pomične zidove koji omogućuju da protok zraka istisne vlagu van kuće i hladi vas tijekom ljeta. Ova potreba za protokom zraka se zadržala i kod gradnje modernih stanova (osim na Hokkaidu iz očitih razloga) tako da prozori i (sva) vrata ne zatvaraju prostor hermetički (ovo se najbolje vidi tijekom oluja s vjetrom kada sva vrata i prozori klepeću kao da ste u štali). Osim toga, vodovi u zidu koji se koriste za električne izolacije, također imaju male ventilacijske izlaze pa možete osjetiti kako kroz utičnicu i prekidače "vuče" razlika u tlakovima. O da... Obzirom da ovaj protok zraka definira temperaturu unutar stana/kuće, najveći broj stambenih objekata nema dupla stakla na prozorima i balkonskim vratima, jer za to nema potrebe, pa je toplinska izolacija još više narušena.
Iz navedenih razloga, zima u Kanto regiji (područje oko Tokija) strancima i ljudima sa Hokkaida zaista nije ugodna. Temperature rijetko padaju ispod nule, ali zbog te pothlađenosti koju osjećate tijekom cijelog dana, neugodnije vam je nego kada u Hrvatskoj padnu temperature na -15deg C i posvuda je snijeg. Zaista, nikad u životu nisam nosio toliko slojeva odjeće tokom zime kao ovdje (majjica+majica+košulja+vesta)...
Većina stanova nema ni centralno ni plinsko grijanje, već se ljudi griju na struju, tj. preko klimatizacijskih uređaja. Npr., cijeli moj institut, a govorimo 6-katnoj o zgradi dimenzija 80 x 40 m koji je izgrađen 1995., grije se na klimu. Razlog tome je što je (prije katastrofe u nuklearnoj elektrani u Fukushimi) struja bila najjeftiniji izvor energije**. Također, klimatizacijskim uređajem možete kontrolirati i vlažnost zraka, a i hladiti se preko ljeta, dok to ne možete koristeći običnu električnu grijalicu.
Međutim, nije ni Japancima sasvim super tokom zime. Zato postoji niz zgodnih načina koji čine zimu podnošljivom:
Mini grijači
Vrlo su jeftini (i za jednokratnu upotrebu) a rade tako da se, nakon otvaranja, kisik iz zraka veže za željezo i stvara željezo-oksid (ma nemoj mi reć') uz oslobađanje topline. Koštaju oko 20-30 jena (oko 1-1.5 kn) i traju oko 10 sati. Isprobano! Jedan je veličine oko 5x10 cm i stavite ga u džep kaputa da vam grije ruke, ili s unutrašnje strane odjeće (ako imaju samoljepljive trake) da vas iznutra griju. Temperatura bude oko 40-50 deg C što je taman koliko vam treba tokom zime.
Kotatsu
Mali stolić (o kojem sam već pisao) koji s donje strane ima grijalicu i pokriven je dekicom vjerojatno je Japancima najpopularniji oblik grijanja kod kuće.
Grijana wc daska
Uistinu sam shvatio zašto su ovo Japanci izmislili. Kad sam prvi put čuo kako je povijesno ovaj izum zaživio, nisam bio uvjeren. A priča kaže da su po zimi wc-daske vrlo hladne i kada su stariji ljudi usred noći išli obaviti nuždu, često su umrli od šoka. Stoga, su inženjeri Toto-e (jap. tvrtka koja je najveći svjetski proizvođač wc školjki) izumili grijanu dasku. Priča mi je zvučala kao zgodna anegdota za turiste (to je ispričao turistički vodič), no zapravo sam tek sad shvatio da je to zaita moguće. U stanu mi je tokom zime toliko hladno, da sam razvio poseban niz postupaka*** kako bih se ujutro ustao iz kreveta. I uz tu proceduru još uvijek mi nije sasvim ugodno otići pod tuš, a onda ne mogu ni zamisliti kako je to kada wc daska ne bi bila grijana. U svakom slučaju sam oduševljen ovim, i namjeravam ju ugraditi kao dio "Uradi sam" projekta po povratku u RH.
U takvim uvjetima onda mora da se svi stalno razbole, zar ne? Mislim, pa ovaj pristup bi po standardu hrvatskih baka i majki potamanio cijelu naciju u tjedan dana... Sad dolazi najbolji dio. Sada eto živim 14 mjeseci u Japanu i moram priznati da je ovo prvi put da nisam pokupio prehladu, a kamoli razbolio. Ne znam da li je to zbog soje koju u nekom obliku jedem gotovo svaki dan, ili zato što Japanci nose maske za lice kada oni pokupe neku prehladu pa se klice ne šire tako daleko, ili zbog tog bolnog protoka zraka koji onemogućuje gomilanje raznih bakterija unutar stana.. No, ovo iskustvo me uvjerilo da je mit o Velikom Propuhu zaista samo mit, a da život u Hrvatskoj tijekom zime treba cijeniti zbog svog tog hedonizma kojeg pruža.
Dodatak:
Naišao sam na zgodan članak jednog Talijana koji živi u Japanu koji također "uživa" u blagodatima zime. Osobito jer je došao iz "nerazvijene" Italije u "razvijen" Japan.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
*japanski standard magnitude 5 znači magnituda 6 u Europi
**za usporedbu, Japan ima 22 nuklearne elektrane, dok Njemačka koja ima približno jednaki broj ljudi ima njih 8
*** navečer aktiviram elektroniku za grijanje vode za tuš. Voda se ne grije odmah već kad ujutro otvorim ručku za toplu vodu. Ujutro budilica zvoni prvi put pola sata prije ustajanja kako bih uključio grijanje klimom. Kad drugi puta zvoni ustajem se i skakućem do wc-a gdje je topla daska. Usput otvorim toplu vodu da se isprazni hladna iz cijevi i tuš bude spreman. Nakon wc-a idem pod tuš gdje se grijem. Kad izađem iz tuša, stan je taman dovoljno ugrijan da bude podnošljivo toplo.
|
- 08:32 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
utorak, 07.01.2014.
Tradicionalni nastupi vatrogasaca
Da, u Japanu su izrazito popularni tradicionalni nastupi vatrogasaca. Iako na prvu loptu ova kombinacija riječi zvuči kao suptilni putokaz k oksimoronu, ona u Japanu zapravo ima smisla.
No, najprije: sretna vam i uspješna 2014! Nije me bilo poprilično dugo na blogu jer sam se prisilio završiti sve planirane poslove na vrijeme kako bih opušteno i bezbrižno proveo blagdane u Zagrebu. Naravno, nisam završio baš sve, no ipak sam napravio dovoljno da se sasvim iskopčam iz posla i ukopčam u frižider.
U razdoblju 1603-1868 Edo, danas Tokijo, je postao prijestolnica Japana. Mnogo trgovaca, obrtnika, radnika, vojske i njihovih obitelji slilo se na jedno mjesto. Kamene građevine su bile rezervirane za uglavnom vojne objekte i aristokraciju, dok je većina stanovnštva živjela u drvenim kućicama. U Edo-Tokijo muzeju se mogu vidjeti modeli tih kućica i mogu vam reći da to više liči na sobičak od dasaka a ne kuću, pri čemu zidove dijelite sa svojim susjedima kako ne bi bilo gubitka prostora. Naime, u prvoj polovici 18 st. Edo s milijun stanovnika postaje najveći grad na svijetu pri čemu se svi pokušavaju ugurati unutar gradskih zidina kako bi imali kakvu-takvu sigurnost od pljačke i napada vanjskih klanova. Unatoč tome što su izgrađeni kanali za vodnu opskrbu i kanalizaciju, zbog silne skučenosti požari su bili veliki problem. Jedini način da se efikasno i brzo zaustavi širenje požara bilo je stvaranjem kordona rušenjem kuća oko mjesta gdje je nastao požar te polijevanjem graničnih objekata vodom kako se vatra ne proširi eksplozijama nakupljenog plina ili širenjem žara po zraku.
Oslikavanje vatrogasnih postrojbi (lijevo) i požara (desno) na starim japanskim slikama (ukiyoe).
Zato su postojali posebno obučeni timovi ljudi koji su bili određeni širenju pojedinih objekata - hikeshi. Prva skupina je štitila šogunov dvorac i spavaonice samuraja. Druga štiti važne gradske objekte i vrlo važna spremišta riže, a treća skupina štiti građanstvo. Vatrogasci su bili izrazito popularni u tom razdoblju jer bi svaki neuspješno ugašeni požar imao velike posljedice. Zbog velike opasnosti su se požari u to vrijeme još zvali (iz ironije) i 'Edo no Hana' Cvjetovi Eda.
Ljudi koji su bili članovi postrojbe bili su izrazito snažno, brzi, okretni i izdržljvi. Njihova oprema nije bila tako efikasna kao danas pa je svaka greška bila pogubna. Za odjeću su imali poseban kimono i rukavice; oboje izrađeni od višeslojne tkanine kako bi ih zaštitila. No, zbog tadašnjeg nepoznavanja modernih materijala, ona je bila i poprilično teška. Pumpe na vodu u dnašnjem smislu nisu imali, već je postojala velika drvena 'šprica' kojom bi se jednokratno istisnula voda i pokušalo kontrolirati plamen.
Ručna drvena pumpa za gašenje požara i maska .
Svaka postrojba je imala veliki signalni znak (matoi) koji je imao 3D strukturu (dakle nije se radilo o običnoj tabli s natpisom 'VATRA') pomoću koje bi pojedina postrojba označila da djeluju na nekoj lokaciji i da drugi mogu dalje. Ili bi pak njom pozivali u pomoć i davali znakove što im sve treba za gašenje požara.
Natjecanje nosača Matoia na festivalu.
U neku ruku je nosač tog znaka imao ulogu zastavnika u vojsci. Njegova je uloga bila izrazito važna i onaj koji je nosio matoi uživao je veliku čast. Matoi je poprilično težak tako da ga je ad hoc nosio najjači član postrojbe, i njime signalizirao dok se ne bi iscrpio ili nagutao dima kada bi ga zamijenio drugi član postrojbe.
Kako bi se znalo na koji način pravilno pristupiti raskrčivanju, vatrogasne jedinice su morale znati smjer vjetra i brzo vidjeti koji su objekti u blizini.
Gašenju požara se pristupilo tako da se jedan član postrojbe (tobi ninsoku) penjao na visoke ljestve dok su ga ostali (zvani hashigo-mochi) pridržavali pomoću dugačkih štapova (tobiguchi). Štapovi su omogućili da što više ljudi sudjeluje u držanju ljestvi i time ih stabilizirali. Penjač je zatim promatranjem i položajem tijela ukazivao na smjer vjetra i drugih požara. Također, sa više točke mogao je lakše doseći zgrade (uglavnom dvokatnice) koje su se trebale srušiti. Stoga, osim što je bio vatrogasac, on je morao biti jako vješt i spretan kako bi se lako održao na velikoj visini.Izvođenje akrobacija na festivalu.
Svakog 6 siječnja u Tokiju se održava Dezomeshiki, tj. festival vatrogasaca gdje se pokazuje cijela snaga modernog vatrogasnog odreda čime se, osim tradicije, građane 'uvjerava' kako su pravilno zaštićeni.Ta cijela parada uključje nadlijetanje vatrogasnih aviona i helikoptera, demonstracije borbe protiv požara i prikaz velike vatrogasne flote plovila. Na kraju demonstracije koja je zapravo velika uživancija za djecu (svako dijete želi u jednom dijelu života biti vatrogasac) par vatrogasnih vozila dignu ljestve te ih okite šarenim zastavicama i na vrhu razviju japansku zastavu, te time ispune vrhunac proslave.
Demonstracija modernih vatrogasnih postrojbi.
|
- 05:11 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|