Kao što je jedan stranac u Zagrebu primijetio, Hrvati ne vole propuh. Bake i mame vrište iz petnih žila kako bi upozorili djecu (i muževe) u drugoj sobi kad su nekim svojim djelovanjem narušili ravnotežu Svemira i uzrokovali propuh koji će ih sigurno uskoro okovati za krevet, a vro vjerojatno i sve ostale ukućane. Jedna od ključnih stvari po kojima se u Hrvatskoj sudi o stambenom prostoru kojeg želimo kupiti jest - koliko dobro prozori "dihtaju"; imaju li dvostruka stakla i čime je punjen prostor između(!); da li je bolja plastična, metalna ili drvena stolarija, je li izolacija dobra (tj. da li postoji vanjska i unutarnja) itd. Ako to testiranje padne samo jedan test, taj stambeni prostor se stavi u rang niže klase i baca u bunar zaborava.
No ne i u Japanu. Ovdje svježeg zraka nikad nema dovoljno. Naime, Japanci vjeruju kako u kući mora postojati stalni protok zraka. I kad kažem stalnim, zaista mislim na neprekinut, van kontrole, nezaustavljiv, uvijek prisutan, o-moj-Bože-kako-može-stalno-nešto-pirkati stalnim.
Očito patim zbog toga, bilo zbog gorespomenutog odgoja, ili osobne averzije prema hladnom lahoru unutar (!) stana.
U početku sam vjerovao da sam dolaskom u Japan brzopleto iznajmio stan loše kvalitete. No, kad sam vidio da zidovi instituta gdje radim jednako "dišu", a zatim i zidovi stana mog šefa koji si može priuštiti ipak malo višu kvalitetu življenja, pomirio sam se s činjenicom da je to stil stanogradnje koji zapravo Japanci njeguju. Ovo sam također konstatirao u vrlo neobično razgovoru s kolegama s posla gdje su međusobni pogledi uglavnom govorili: "Kakve su to gluposti? Jesi li ti normalan?". No naravno postoji razlog zašto je tome tako.
Prvo - kao što znamo, u Japanu postoji puno potresa (između 60 i 180 godišnje ako brojimo samo (!) one koji su jači od magnitude 5 po Richteru*). Radi toga stambeni objekti moraju biti fleksibilni, a ne kruti, pa standardno (hrvatsko) betoniranje neće biti dobro za život u ovom području. Tradicionalne jap. kuće su građene od drveta i na taj način da se vibracije uredno atenuiraju kako se šire prema gore, a ista logika se koristi i kod gradnje zgrada. Postoje glavne potporne grede koje su čvrste i elastične, te zidovi koji se prilikom vibracija prilagode gibanju greda i ne pucaju od krutosti. To ujedno znači i da je dopuštena viša razina difuzije topline od one u Europi.
Drugo - iako klimatski uvjeti u Japanu variraju od regije do regije, najveći dio Japana (sve južno od Sendaia) ima subtropsku klimu, što znači vruća i vlažna ljeta. Radi toga su tradicionalne kuće izdignute oko pola metra iznad tla da se vlaga ne zadržava ispod nje i ne uzrokuje trulež drveta. Također, sve prostorije imaju pomične zidove koji omogućuju da protok zraka istisne vlagu van kuće i hladi vas tijekom ljeta. Ova potreba za protokom zraka se zadržala i kod gradnje modernih stanova (osim na Hokkaidu iz očitih razloga) tako da prozori i (sva) vrata ne zatvaraju prostor hermetički (ovo se najbolje vidi tijekom oluja s vjetrom kada sva vrata i prozori klepeću kao da ste u štali). Osim toga, vodovi u zidu koji se koriste za električne izolacije, također imaju male ventilacijske izlaze pa možete osjetiti kako kroz utičnicu i prekidače "vuče" razlika u tlakovima. O da... Obzirom da ovaj protok zraka definira temperaturu unutar stana/kuće, najveći broj stambenih objekata nema dupla stakla na prozorima i balkonskim vratima, jer za to nema potrebe, pa je toplinska izolacija još više narušena.
Iz navedenih razloga, zima u Kanto regiji (područje oko Tokija) strancima i ljudima sa Hokkaida zaista nije ugodna. Temperature rijetko padaju ispod nule, ali zbog te pothlađenosti koju osjećate tijekom cijelog dana, neugodnije vam je nego kada u Hrvatskoj padnu temperature na -15deg C i posvuda je snijeg. Zaista, nikad u životu nisam nosio toliko slojeva odjeće tokom zime kao ovdje (majjica+majica+košulja+vesta)...
Većina stanova nema ni centralno ni plinsko grijanje, već se ljudi griju na struju, tj. preko klimatizacijskih uređaja. Npr., cijeli moj institut, a govorimo 6-katnoj o zgradi dimenzija 80 x 40 m koji je izgrađen 1995., grije se na klimu. Razlog tome je što je (prije katastrofe u nuklearnoj elektrani u Fukushimi) struja bila najjeftiniji izvor energije**. Također, klimatizacijskim uređajem možete kontrolirati i vlažnost zraka, a i hladiti se preko ljeta, dok to ne možete koristeći običnu električnu grijalicu.
Međutim, nije ni Japancima sasvim super tokom zime. Zato postoji niz zgodnih načina koji čine zimu podnošljivom:
Mini grijači
Vrlo su jeftini (i za jednokratnu upotrebu) a rade tako da se, nakon otvaranja, kisik iz zraka veže za željezo i stvara željezo-oksid (ma nemoj mi reć') uz oslobađanje topline. Koštaju oko 20-30 jena (oko 1-1.5 kn) i traju oko 10 sati. Isprobano! Jedan je veličine oko 5x10 cm i stavite ga u džep kaputa da vam grije ruke, ili s unutrašnje strane odjeće (ako imaju samoljepljive trake) da vas iznutra griju. Temperatura bude oko 40-50 deg C što je taman koliko vam treba tokom zime.
Kotatsu
Mali stolić (o kojem sam već pisao) koji s donje strane ima grijalicu i pokriven je dekicom vjerojatno je Japancima najpopularniji oblik grijanja kod kuće.
Grijana wc daska
Uistinu sam shvatio zašto su ovo Japanci izmislili. Kad sam prvi put čuo kako je povijesno ovaj izum zaživio, nisam bio uvjeren. A priča kaže da su po zimi wc-daske vrlo hladne i kada su stariji ljudi usred noći išli obaviti nuždu, često su umrli od šoka. Stoga, su inženjeri Toto-e (jap. tvrtka koja je najveći svjetski proizvođač wc školjki) izumili grijanu dasku. Priča mi je zvučala kao zgodna anegdota za turiste (to je ispričao turistički vodič), no zapravo sam tek sad shvatio da je to zaita moguće. U stanu mi je tokom zime toliko hladno, da sam razvio poseban niz postupaka*** kako bih se ujutro ustao iz kreveta. I uz tu proceduru još uvijek mi nije sasvim ugodno otići pod tuš, a onda ne mogu ni zamisliti kako je to kada wc daska ne bi bila grijana. U svakom slučaju sam oduševljen ovim, i namjeravam ju ugraditi kao dio "Uradi sam" projekta po povratku u RH.
U takvim uvjetima onda mora da se svi stalno razbole, zar ne? Mislim, pa ovaj pristup bi po standardu hrvatskih baka i majki potamanio cijelu naciju u tjedan dana... Sad dolazi najbolji dio. Sada eto živim 14 mjeseci u Japanu i moram priznati da je ovo prvi put da nisam pokupio prehladu, a kamoli razbolio. Ne znam da li je to zbog soje koju u nekom obliku jedem gotovo svaki dan, ili zato što Japanci nose maske za lice kada oni pokupe neku prehladu pa se klice ne šire tako daleko, ili zbog tog bolnog protoka zraka koji onemogućuje gomilanje raznih bakterija unutar stana.. No, ovo iskustvo me uvjerilo da je mit o Velikom Propuhu zaista samo mit, a da život u Hrvatskoj tijekom zime treba cijeniti zbog svog tog hedonizma kojeg pruža.
Dodatak:
Naišao sam na zgodan članak jednog Talijana koji živi u Japanu koji također "uživa" u blagodatima zime. Osobito jer je došao iz "nerazvijene" Italije u "razvijen" Japan.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
*japanski standard magnitude 5 znači magnituda 6 u Europi
**za usporedbu, Japan ima 22 nuklearne elektrane, dok Njemačka koja ima približno jednaki broj ljudi ima njih 8
*** navečer aktiviram elektroniku za grijanje vode za tuš. Voda se ne grije odmah već kad ujutro otvorim ručku za toplu vodu. Ujutro budilica zvoni prvi put pola sata prije ustajanja kako bih uključio grijanje klimom. Kad drugi puta zvoni ustajem se i skakućem do wc-a gdje je topla daska. Usput otvorim toplu vodu da se isprazni hladna iz cijevi i tuš bude spreman. Nakon wc-a idem pod tuš gdje se grijem. Kad izađem iz tuša, stan je taman dovoljno ugrijan da bude podnošljivo toplo.
