Pustolovina zvana Japan
subota, 19.10.2013.
Dugo odgađani post - dodatak Palo mi je na pamet da nisam iznio sve što bi moglo biti od interesa. Živim u Kashiwi; malom gradiću udaljenom otprilike 30km od Tokija. A s njim i svo bogatstvo koje on nudi. Muzeji, jazz klubovi, parkovi, visoki neboderi (ovo kažem jer oni često imaju kat otvoren za posjetitelje pa možete gledati panorame iz različitog kuta), akvariji, kvartovi s divljim i ludim sadržajem... No, ako ste student ili radite šljakerski posao - zaboravite većinu toga. Ok, možete se prošetati i pogledati izvana (ok, u muzeje možete ući), ali dosta toga si ne možete priuštiti. Studentski život košta i to jer za početak godišnja školarina za odlazak na sveučilište košta otprilike 2 moje mjesečne plaće (točnije, 1.93x ). U slučaju da ovdje ostanem živjeti i moram plaćati školarinu svojoj djeci, trebam osigurati 4-mjesečnu plaću za dvoje djece....Hm.. (nije ni čudo da se japansko stanovništvo smanjuje) Studenti također nemaju popust u sljedećim stvarima: - u gradskom prijevozu (autobus, željeznica) - kod odlaska u muzeje ili kazališta - kod prehrane u sveučilišnoj menzi (ja kao zaposlenik plaćam isti iznos kao oni) + sveučilišna menza ne radi ni subotu ni nedjelju. Tako da je život studenata u Hrvatskoj....nemojte krivo shvatiti, ali... puno bolji. E, i ako mislite da su ovdje profesori idealni i održe sva svoja predavanja - nisu. Ima toga i ovdje. Jednako tako ima puno kolegija koji nisu dosta organizirani i teme se preklapaju, pa onda više puta polažete ispite s različitim imenima a vrlo sličnim sadržajem. Ne zvuči pretjerano drukčije od onog što sam vidio drugdje (Francuska i RH). Kod rada u jednoj velikoj kompaniji imate ogromnu konkurenciju. Ne zaboravite da je površina Japana 5x manja od one SAD-a, a populacija tek 2x manja - to ne znači samo da je tu puno ljudi, nego da su svi na (prometno) vrlo dostupnoj udaljenosti. I zato kada radite u kompaniji znajte da onaj koji radi najviše može napredovati. U (malom) loncu od 125 milijuna ljudi vrlo brzo se isfiltriraju ljudi koji će raditi 16 sati na dan, i ako ste "loš radnik" (jer biste radili 10 sati na dan) vi ćete vrlo brzo postati višak. Stoga, ako ste mislili da ćete uživati u blagodatima Tokija kad se zaposlite, razmislite ponovno. Unatoč svog tog glamura oko vas - u njemu uživaju samo neki. Jednom kad se zaposlite u nekoj tvrtci i dokažete da ste dobar radnik - vrlo je vjerojatno da ćete u njoj raditi do kraja života (ok, za znanstvenike je drukčije ali o tome drugi put). Za razliku od Europe, gdje je uobičajeno promijeniti tvrtku nakon par godina i tražiti nove izazove, u Japanu to ne ide baš tako. Ako napustite tvrtku, imat ćete problema sa zapošljavanjem u drugoj jer pokazujete nelojalnost. Moći ćete napustiti tvrtku samo ako imate opravdan razlog (npr. selidba zbog ne znam čega) i kvalitetnu preporuku. Pristup radu je također drukčiji. Korektnost, temeljitost i točnost Japanaca su gotovo zloglasni u svijetu. Gotovo? Ili... Podijeliti ću s vama jedno iskustvo koje mi je rekao jedan gaijin o svojoj tvrtci. Kako funkcionira računovodstvo? Naravno, sve je digitalno, u tijeku s realnim vremenom, koriste se programi koji su jako pristupačni i na kraju mjeseca se piše izvješće. Sve se tablice ispišu na papir, a zatim niži računovođa uzima računar (ilitiga digitron) u ruke i provjerava te tablice. Da, upravo te tablice koje je generirao taj super-program. Kad ustvrdi da je sve točno, on se potpisuje i nosi izvješće "na viši kat". Tamo ga kontrolira, na isti način, viši računovođa, potpisuje i šalje dalje na viši kat.... Moram priznati da će to sigurno biti točan izvještaj i da tvrtka neće imati račune s neobjašnjivim brojkama. Ali pristup radu zadržava spoznaju da se ima puni ljudi na raspolaganju, stoga da se izvrši neki posao on će se napraviti bez obzira na socijalnu politiku. Vremenska ograničenost transporta. Namjerno to kažem kao samostalnu izjavu jer je to nešto što će vam definirati život i lupi vas sasvim neočeivano. Naime, stanovi (kupnja ili najam) su skupi i puno ljudi spada u klasu commutera (putujućih radnika) koji žive van Tokija ali rade u njemu. Međutim, budući je puno više izvora razonode u Tokiju, poželjeli biste za vikend navečer malo uživati. No to ćete moći do 23:30 jer sva željeznica prestaje voziti u ponoć. Sjetite se ovoga sljedeći put kad ćete čekati noćni tramvaj, ili noćni bus da biste došli do nekog tuluma na van centra ili se pak vratili kući nakon provoda u centru grada. Za ocjenu, zračna udaljenost od moje kuće do centra Tokija je 30 km (što je cca od Zagreba do Buševca u Turopolju), te pješačenje doma nije opcija. Ova zadnja činjenica i moje radno vrijeme su razlog zbog kojeg, na moju veliku tugu, u godinu dana života u Kashiwi nisam nijednom bio u nekom tokijskom jazz klubu. Sramota. Ali, da ne ispadne da je ovo boljka Tokija, metro (tj podzemna željeznica) se zatvara u ponoć u većini velikih gradova - Pariz, London....itd. Čovjek počne cijeniti neke stvari koje prije nije nikad primjećivao. Naravno, ima i puno dobrih strana. Japan je bogat malim obiteljskim kompanijama koji proizvode sve i svašta. I stoga ovdje možete naći sve što biste ikada zamislili da biste radili kao hobi. Zaista sve. Možete samo kupovati, ako imate novaca za to. Također, ovdje možete naći veliki izbor fotoaparata, kamera, sportske opreme za sve sportove. Ovo zadnje je dosta zanimljivo jer Japanci imaju naviku da se nekom hobiju sasvim posvete - do kosti. Makar se radilo o običnom planinarenju (ne nužno alpskom, nego i kod pentranja na brda tipa Sljeme ili Kalnik), ili pak trčanju, Japanci kupuju profesionalnu opremu za taj hobi. Ponekad to bude malo smiješno, ali ta predanost ih također čini i stručnjacima u tome što rade. Popeo sam se na Mt Tsukubu (planina a la Sljeme) u trapericama i tenisicama, i na cijelom putu su me mimoliazili ljudi u toploj opremi za penjanje na valjda Himalaje, sa raznim kukicama, štapovima za penjanje, svjetiljkama na kapama (usred dana). Mnoštvo tvrtki ima i drugih prednosti osim samo za hobi. U mom poslu često želim kupiti neke komponente koje mi trebaju za rad u laboratoriju - ventile, gumice, cijevi, metalne blokove za izradu dijelova, pumpe, epruvete.... itd. Za svaki artikl koji mi treba u mojoj prefekturi ("županiji") postoji barem 5 tvrtki od kojih mogu tražiti ponude. Takva mogućnost izbora daje Vam priliku da zaista odaberete najbolji proizvod. Još će ga i dostaviti i zamotati ako treba. To vrijedi za potrošne sitnice, ali i za veliku opremu (magneti, kriostati, duplekseri, spektrometri i ostale skupe stvari s tehničkim imenima koja zvuče kao izvedeni iz nekog oratorija na latinskom). Ne znam koliko Vama ovo znači, ali meni to uvelike olakšava život. U RH moram sjesti u auto odvesti se u neki prostor na drugom kraju grada i tamo vidjeti da li oni uopće imaju to što mi treba. I često ispadne da nema, pa trebam naručiti robu izvana, čekati da to doputuje do carine, obrada carine, obrada carine....ček zvoni telefon, pogodi tko - obrada carine....i onda dostava. Za postojanje ovih malih tvrtki je također, djelomično, zaslužna i država koja štiti lokalni proizvod i ima stroge propise uvoza robe izvana. To vrijedi za mnoge stvari - poljoprivreda, obuća, elektronika... Znate koja mi je još fantastična stvar u Japanu? Uslužno osoblje i logika tržišta. To je zaista na najvišoj razini u Japanu. - Tajnice nastaju u tvornici bajnih teta koje Vam pomažu kao da Vam je mama (naša na poslu čak koji put donese i kolač kojeg je ispekla u 6 ujutro prije dolaska na posao! #sad se zine#). Te iste tete paze da Ste svi dobro organizirani da su Vam svi papiri za službeni put ispunjeni na vrijeme, ako nešto pitate ona uvijek odgovara pristojno (još se nikad nije istresla na mene), i sl. Ovo ima i razlog - tajnica ima dovoljno da nisu preopterećene. Naša tajnica radi za 3 znanstvene grupe i u našoj radi 3x tjedno. Ostale grupe su manje pa za njih radi ostala 2 dana u tjednu. Ali, mislim da je tu i japanska uglađenost također bitna. Naša tajnica je uvijek zaista jedna fina gospođa (ovo nije sarkazam), koja radi svoj posao pošteno i ona je ponosna što je tajnica koja radi za našu grupu. Ona zna koliko mi radimo i da nam njena profesionalnost olakšava život. Dodatak: prije par dana je bila službena moja 1. godina u Japanu i tajnica je ispekla muffine s karamelom i bananom za tu prigodu. ^_^ - banke. Japanske banke su valjda jedine za koje znam da nisu hulje (osim što rade do 16:00 svaki dan i ne rade vikendom uopće). Kad otvorite račun u banci, dobijete karticu za koju ne plaćate ništa. Ako se odselite iz Japana, ne morate ukinuti račun - neće vam se nagomilati minus zbog neplaćanja svog mjesečnog potraživanja za karticu. Sljedeći put kad se vratite (npr na par mjeseci kako bi obavili manji projekt) možete koristiti istu karticu kao da ste otišli jučer. Ako kupujete stan, kamata na kredit banke je nevjerovatnih 1%. Jer banke razumiju da je Japan u ekonomskoj krizi i onda ne terete građane visokim stopama kamata. - što mislim pod logikom tržišta? Jeste ikad ušli u skriptarnicu, ili papirnicu, pa da su imali fascikl u koje stavljate papire s dvije rupice, ali nisu imali papir za to čudo? Tj, imali su papir sa dvije rupice, ili pak četiri, ali razmak među rupicama ne odgovara onom u fasciklu... To se ovdje neće dogoditi. Svi artikli su kompletni, da tako kažem i kompatibilini. To nisu polovične ideje pa da trebate razmisliti gdje ćete sad naći drugi dio. Jer je logika riješavanje problema. Ako moram otići još u drugi dućan, onda problem nije riješen nego sam ga samo negdje drugdje... Ili npr kupiš tekući deterdžent za veš u plastičnoj boci i na istoj polici, odmah pored, su ekonomična pakiranja u vrećici koja možeš uliti u tu bocu kada potrošiš prvotnu dozu. - općenito birokracija funkcionira. Začudo, ali istinito - ma štogod meni pričali moji japanski kolege. Nasuprot je europska birokracija gdje uvijek imaš dojam da ulaziš autopraonicu bez auta i bez kabanice. Na par mjesta sam morao obaviti neku papriologiju i na kraju sam poželio uzeti sačmaricu pa off-nut nekog. Na aerodromu u Frankfurtu, zatim u HGK u Zagrebu, pa u banci i pošti u Francuskoj. U tim situacijama se svaki put sjetim onog filma s Michaelom Douglasom i racionaliziram da ne odbacim sve društvene barijere. Obzirom da je ovaj post postao duži od prvotnog, zaključiti ću temu. Poruka - nema savršenog sustava. Ima sustav koji čovjeku ne paše, i onaj drugi, koji čovjeku nikako ne paše. |
