Pustolovina zvana Japan

Ovo je moj prvi boravak u stranoj zemlji prilikom kojeg nisam sa svojom obitelji. I to zaista osjetim. U Japanu se ne slavi Božić, ali se kraj godine obilježava na drukčiji način. Veliki događaj je doček Nove godine, i prvih par dana u novoj godini su vrlo posebni za japansku obitelj. Već u drugj polovici 12. mjeseca počinje organizacija niza malih proslava kojima se zaključuje proteklo razdoblje. Ali, prije slavlja dolazi veliko čišćenje. Kuće, uredi, laboratoriji, restorani, dućani... svi uzmu jedan dan prije nove godine kada se sve temeljito očisti, pomete, pobaca stara oprema, pomete prašina, tako da se Nova godina započne u čistom, urednom okruženju.
Proslave poslovnih odjela, druženja sa suradnicima, svečane večere... sve se obilježe zahvalom na dosadašnjoj suradnji i toplim željama u sljedećoj godini. Simbol jedinstva i sloge u takvim proslavama je zasigurno nabe. To je vrsta jela, koju označava i specifičan način pripremanja, s raznolikim povrćem i mesom. Nabe se sastoji od cca 1l temeljca (ovisno o vrsti mesa može biti riblji ili pileći), povrća (kelj, razne gljive, mladi luk), meso (komadi filetirane ribe, očišćene školjke, pileće mesne kuglice i zabatci), tofu, tjestenina ili riža, i naravno spremnik za nabe, koji je obično od keramike.

U trgovinama ima za kupiti i mala plinska kuhala za nabe, koja se postave na sredinu stola za kojim svi članovi zajednice (poslovni suradnici ili obitelj) sjede. Kuhala imaju otvor za mali plinski spremnik koji se unutra ubaci, te nema potrebe za dovlačenjem plinskih cijevi i kuhanje na njemu postane dosta praktično.

Yoshida-san je bio kuhar nabea za ovogodišnju proslavu za kraj godine.

Kad se svi okupe i posjednu za stol, u keramičku posudu se stavi temeljac te uključi kuhalo. Kada zavrije u posudu se stavlja meso (riba ide na kraju), gljive i ostalo povrće, te tofu. Tu i tamo se sadržaj posude promiješa i kada je gotovo svima podijeli u male posudice. Ovaj dio je vrlo bitan; budući svi jedu iz iste posude tu do izražaja dolazi zajedništvo. Nabe se može ponovno zakuhati par puta - dok svi ne budu siti, a na kraju dolazi juha od nabea ^_^. Kuhanjem povrća i mesa u temeljcu, on poprimi novi okus i vrlo je ukusan za bazu juhe. U nju se zakuha riža ili tjestenina, i doda razmućeno jaje. Te opet podijeli svima za stolom.
Primjer našeg malog uredskog nabea:

Ima još par jela koje Japanci iznimno vole na druženjima i zabavama - sušene lignje i natto. Obavezno probati! Sušene lignje izgledaju kao trakice pršuta, samo što imaju okus po ribi. Ne zvuči previše zabavno, ali dovoljno je čudan okus da se preživi barem ta prva proba. Nakon druge jezik se već oporavi i onda vam postane jasno da to nećete jesti prečesto. :) Japanci, međutim to poprilično vole, osobito s majonezom.

Tipično pakiranje sušenih lignji kupljenih u lokalnom 7-11 [seven-eleven] dućanu.

Natto je jelo koje se već na prvi pogled čini kao sumnjivo. Radi se fermentiranim soja sjemenkama. Kad se otvore iz pakiranja (slika na Wiki) izgleda kao ljigavi grah. Iako nema neki poseban miris (bar ne meni) okusom podsjeća na svježi kvasac (ljubitelji germe će se moći poistovjetiti), ali nije preoštar. Ipak, ono što ga najviše obilježi jest sluzavost koja ostane i dok se žvaču sâme sjemenke. Zbog te prisutnosti gljivica koje uzrokuju fermentaciju, Japanci za njega kažu da je to "japanski sir". Najčešće se natto jede s rižom, uz dodatak soja umaka i malo senfa.
Osobno, više volim francuski sir.

Ispričavam se pratiteljima što se dugo nisam javljao... Imali smo vrlo napetih par tjedana na Institutu u kojima smo imali par rokova i nisam imao vremena čak ni preko vikenda.

Kad sam prvo došao u Kashiwu, izrazito mi je bilo važno shvatiti kako funkcionira lokalni prometni sustav. Jer nisam kužio ništa. Autobusne linije voze u okolici Kashiwe, a veza s centrom Tokija ide preko vlakova. Kojih ima jako puno. Zaista puno.
Dostupan plan autobusnih linija mi se činio potpuno zbunjujuć:

Primjetite da postoji više linija s istim brojem u okolici. I većina ima polazište na glavnom kolodvoru (pri dnu stranice)...
Čak ni raspored na stanici nije bio od prevelike koristi:

Nasreću, stan mi nije daleko od posla i prvih 2-3 dana sam na posao išao pješice prateći koje sve linije voze na tom putu.
Plaćanje prijevoza funkcionira na 2 načina:
- uzimanje listića - na ulazu u autuobus (samo 1 vrata) se ulazi u autobus i pritom uzme listić iz aparata odmah pored. Pri izlasku se u drugi aparat ubaci listić i kovanice kojima se plati vožnja. Na svu sreću, nije potrebno imati točan iznos jer aparat vraća razliku. (toliko puta sam krivo pročitao iznos da je to već bilo smiješno)

- pretplaćena kartica. Postoji par tipova kartica koje vrijede u određenim područjima Japana; oko Tokijskog područja je tzv "Suica":

Suica može biti s vašim imenom ili bez. I na nju se može uplatiti do 20 000 Yena. (~200 EUR). Ona koja je bez imena lakše se dobije (iz automata na kolodvoru), dok za drugu treba fotografija lica, molba i čekati neko vrijeme (mislim 2 dana). Prednost je da se u slučaju gubitka kartice vaš preostali iznos može povratiti samo u slučaju kratice s imenom.

Suica funkcionira i za autobuse i za vlakove. Hvala Bogu, jer je Tokijska mreža vlakova sama po sebi dovoljno komplicirana i mogućnost pojednostavljanog plaćanja je pomoć koja se itekako cijeni. Zamislite kombinaciju Zagrebačkih tramvaja, prigradske željeznice i HŽ vlakova. A zatim to razvucite na 3x veću površinu i smjestite u okolicu sa 35 M stanovnika Za doživljaj mreže, eto slike Tokijske metro-mreže:

Ona je isprepletena s mrežom JR vlakova:

Pored toga ima i privatnih željeznica koje voze i na mom području:

Na svu sreću, postoji super stvar kao što je Jorudan pomoću kojeg se može naći optimalna ruta od točke A do B. Potrebno je samo ukucati imena stanica A i B, te vrijeme kada bi se stiglo, tj. krenulo.. Ovaj tragač rute koristi i Japancima, ne samo strancima, jer i oni kažu da je mreža vlakova njima komplicirana..

"Jel' znaš što je kotatsu?", upitao me kolega s posla s ciljem da me upozna s navikama Japanaca.
"Nemam pojma."
"Kotatsu je stol pokriven dekom, i sa grijalicom. Kotatsu i mikan - to je način na koji Japanci provode zimu."

Iako mi nije bilo niti malo jasnije kad mi je pokušao objasniti, kotatsu je zaista stol pokriven dekom ispod čega je grijalica. Treba imati na umu da se u japanskim domovima uglavnom sjedi na podu, ili u svakom slučaju poprilično nisko. Tijekom zime, iako je ona u prosjeku toplija od zime u Hrvstskoj, je hladno zbog povećane razine vlage i odmah se na stopalima osjeti nelgaodna zimica. Dok doma sjedite, obično je to za nekim stolićem - bilo zbog jela, posla ili čitanja. Stoga se, da bi se noge držale toplima, ispod tog stolića ugrađuje grijalica. Cijela stvar je pokrivena ili zaokružena dekicom da bi toplina ostala lokalizirana.