Pustolovina zvana Japan

Sinoć je odsjek za nove materijale organizirao malu svečanu večeru povodom dolaska i odlaska istraživača i studenata. Ova ceremonija se odvije svake godine, jer u Japan postoji regularan ritam kada studenti diplomiraju, tj. kada završe više škole i odlaze na fakultete. Igrom slučaja, i ja uskoro odlazim, pa sam bio jedan od "mobilnih" sudionika. U principu se radi o večeri gdje se ljudi opuste, a zatim tijekom večere, direktor instituta pozove sve dolazeće i odlazeće da kažu par riječi o sebi i svojim budućim planovima.

Toliko o tom dijelu kulture i okolnostima pod kojima se došlo do teme u naslovu.

Nakon večere, par nas je odlučilo popiti još koje piće u baru i eventualno nešto prigristi (nešto malo) uz pijuckanje. Radilo se o tipičnom japanskom baru, u kojem ništa nije na engleskom, gdje sam odluku o piću i jelu prepustio svojim vodičima.

Prženi shirako s mahunom u tempuri


Piće - kvalitetan sake. Jelo - shirako [širako]; nešto prženo u vrućem ulju. Pitam svoje vodiče što je to, no ne znaju prevesti i jedan od njih kaže "Ne brini, nije fugu." jer zna da ne želim jesti fugu na divlje. Okus toga što jedemo je dobar, nije jak, očito je nešto mesnato. Kako je prženo, izvana je čvrsto a kad se zagrize, topla tekuća masa se prelije po ustima. Rekoh sebi, mora da je mozak od neke ribe. Ima vrlo sličnu teksturu kao pohani svinjski mozak. Jedemo i pričamo i pijuckamo...

Poluzagriženi shirako

Pita me jedan: "Jel ti se sviđa jelo?"
Rekoh "Da, no ne znam što je. Što je to?".
Drugi: "Nije fugu."
Odgovaram: "Ma znam da nije fugu, no što je to?"
Sad sam već sumnjičav jer čovjek koristi isti odgovor dvaput...
Jedan od njih vadi i-phone i traži prijevod.

Sirovi shirako

Uperi i-phone prema meni, pokazuje mi stranicu s prijevodom i kaže: "Oh, aha.. Ok.. To je - sperma. Od bakalara."
Da, dame i gospodo, shirako je zapravo testis bakalara ispunjen spermom. Može se pripremati na razne načine; pržen u ulju, pržen na tavi, kuhan na pari ili se čak može jesti sirov. Ako želite. Za one hrabre, toplo preporučam jer okus zaista nije loš. Mislim da je mnogo veća prepreka taj osjećaj prelijevanja kada jednom zagrizete dio koji je termički obrađen.

No, kad malo razmislite, zapravo nije jasno u čemu je problem. Siguran sam da će većina čitatelja biti previše šokirana da bi ovo ikad probala jesti (barem je tako bilo na drugim blogovima). Ali u principu se efektivno radi o ikri. "Muškoj ikri", ali je biološki to ista stvar. Biste li jeli ikru? U formi kavijara ili pržene na ulju? Biste li jeli kokošja jaja? To je još veća ikra.. Ikra. Jaja. Riba. Testis.Sperma. Sake.

Rečenice u zadnjem paragrafu su identičan tok misli koji je održavao "na životu" moje zeleno lice dok sam pojeo zadnji komad shirako-a na tanjuru. A onda sam se zakleo da ga više neću jesti. Nikad.

Vjerujem da je koncpet jedenja sirove ribe mnogim 'domaćima' stran. I pod stran mislim odbojan - sve dok ne probaju sushi. Pravi sushi; iz pravog japanskog restorana.

Stoga, za sljedeće jelo imajte otvoren um. Jer je također isprobano u specijalnom restoranu u Japanu.
Ovaj tjedan sam u iskušavanju neobičnih jela išao korak dalje i jeo suppon (izgovara se sa dugim "p") odnosno - kornjaču.
Ovo je zaista egzotično jelo, čak i u Japanu, a tome u prilog govori i činjenica da su svi moji kolege s kojima sam išao na večeru (a najstariji ima 56 godina) također to jeli prvi put.

Japanofili su možda već primijetili da riječ koja označava jelo nije "kame", tj. standardna kornjača, nego "suppon" koja označava kornjaču mekog oklopa.

Fotka:

Izvor fotografije: Wikipedija

Suppon jelo se servira u velikom zdjelu za nabe u kojem se nalazi riblji temeljac sa začinima, te već očišćena kornjača, narezana na veće komade. Naravno, glava i oklop su također unutra. Kao i kod tipičog nabe jela, zdjela se stavi na stol na neki izvor vatre (u ovom slučaju plinski spremnik) i pored njega veliki tanjur s raznim povrćem, tofuom i gljivama koje nabe-majstor (za kojeg se svaka grupa odluči tko će to biti) postepeno umeće da se ukuha. Ne valja staviti sve odjednom kako se povrće ne bi previše raskuhalo. Cilj je staviti taman dovoljnu količinu tako da se servira u zdjelice taman prije jela.

Lijevo: Nabe zdjela sa kornjačom (u pozadini zgrožena kolegica #Japanka#); desno: povrće za ubacivanje u nabe i kiseli dodatci.

Jelo se servira u malene zdjelice gdje svatko dobije malo mesa, malo povrća i malo juhe. Primarno se juha ostavlja u zdjeli kako bi se kasnije moglo dokuhati još povrća, tj. u konačnici napraviti kaša s rižom.

Kornjačina krv u čaši - gore desno i dolje lijevo.Za bolji prikaz kliknite na sliku.

Naravno, prije nego se počne sa suppon večerom treba se nazdraviti. Čim bolje nego sa kornjačinom krvi pomiješanom sa shochu-om (tj japanskom žesticom). Skoro pa sam nakon ispijanja povikao jedan muški "Qapla' !!", ali siguran sam da ne bih bio shvaćen..

Lijevo: zdjelica sa suppon juhom (poriluk, mahuna, gljive, tofu i kornjača na dnu). Desno: da, to je zaista skuhana kornjačina glava na tanjuru.

Dakle, nakon što se sve pojede od kornjače, a to uključuje i glavu, i malo oklopa (mekan je) i nerijetko jaja (mislim na "eggs", ne "balls"), zdjela se daje konobaru koji očisti preostalu juhu od sitnih začina, kostiju, kandži i ostalih tvrdih komponenti, te se doda riža koja se zatim ukuha i upije juhu. Ta riža se svima podijeli za kraj obroka. Ovo je vrlo prisan čin, kojim se označi pripadanje određenoj grupaciji, ili obitelji, oznaka odanosti.

Okus? Mogu priznati da je jako dobar. Treba samo prijeći mentalnu blokadu da se jede vodozemac, tj. da se jede njegova koža. Ako zažmirite i samo upijate okus, bez obzira na porijeklo, bit ćete ok. Možda je zato ta krv tu; da te nauči zažmiriti.

Što je sljedeće na "menu-exotique"? Kolega s posla me nuka da probam fugu (bodljikavu ribu), a meni nekako nije sila. Molim savjet...


p.s. nakon što sam drugim Japancima rekao da je moja grupa bila na suppon večeri, njihova reakcija je pokazala da se radi o zaista egzotičnom jelu čak i za njih: "Ozbiljno?! Neobično, mislio sam da samo Kinezi i Francuzi svašta jedu..."