Mihaela_vu

Pred koji dan, dobila sam obavijest na mail da je u utorak, 6.6.'17. u Galeriji Principij predavanje jednog čovjeka na temu 'Kako fotografiraju slijepe osobe?'. Naslov me zaintrigirao iz prve, a kada sam pročitala cijeli mail, rekla sam-idem! Išla sam. Slijepa osoba, tj. fotograf i prezentator Emil Mandarić, prikazao je 30ak svojih fotografija koje je napravio nakon što je oslijepio. Ostala sam zapanjena. Tokom cijelog predavanja, moji su se osjećaji konstantno mijenjali. Otišavši sa predavanja, nisam mogla prestati razmišljati o tom čovjeku. Još sam pod dojmom. Još mi zasuze oči kad se sjetim. I upravo plačem dok ovo pišem. Bila i ostala emotivac. A što ću…

Gledala sam čas njega kako priča, čas Ingrid koja vrtila slike dalje kad bi joj to gospodin Mandarić rekao. Gledam slike, slušam njega kako priča i stanem, razmislim kad li ono, kroz glavu prođe 'Ovo je nevjerojatno. Da netko tko ne vidi radi čuda od fotografija!'. Iskreno rečeno, zaprepastila sam se. Kada sam čula i vidjela kakve fotografije radi samo na temelju taktilnih i auditivnih osjetila, nisam mogla vjerovati. Vidim da ljudi oko mene rade svašta, ali ovo je definitivno ono 'nešto'. U početku su mi 'slijepac i fotografija' bila dva nespojiva pojma, ali ovaj mi je čovjek razbio tu predrasudu. Toliko volje, truda, upornosti, rada kod osobe koja NE vidi, a fotografira, bavi se kiparstvom i ima izložbe vezano uz to…Respect. Aplauz. Jedino što mi je žao što on vjerojatno nikada neće vidjeti ono što je snimio i svojim rukama izradio. Kažem vjerojatno jer vjerujem da se čuda događaju, pa se možda njemu dogodi neko čudo da ponovno progleda.

'Čovjek samo srcem vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.', rekao je francuski pisac Antoine de Saint-Exupéry. Još se jedna izjava obistinila na ovom predavanju. Ono što me još fasciniralo kod gospodina Mandarića je da on uz svaku fotografiju ima neku priču, ono 'nešto' kako je to što je snimio, doživio na neki svoj duhovni način. Svaka fotografija ima svoju priču. Tako je i u životu. Sve se događa s nekim razlogom i svi mi imamo svoje priče gdjegod bili i štogod radili. Ali ova me zaista dojmila. Onih 45 minuta što sam provela slušajući predavanje u galeriji je 45 korisno potrošenih minuta. Ovaj je čovjek dokaz da se MOŽE SVE! Dokazao mi je ono što znam i sama, ali želim da ova poruka dopre do što većeg broja ljudi. MOŽE SE! Sve ovisi o tome koliko to zaista želiš. On je želio. Želio je normalno funkcionirati u svakodnevnom životu i raditi ono što voli. Uspio je. Iako je slijep. Smatram da bi se svi trebali zapitati što sve imamo i koliko smo zaista sretni i da imamo mogućnost ostvariti ono što zamislimo. Jer ako slijepa osoba može uspješno raditi fotografije, bez da vidi što fotografira, na temelju onoga što čuje, pomiriše, osjeti u zraku, čuje kako drugi ljudi doživljavaju predmet snimanja, možemo i mi. Čovjek koji je zakinut za jedan od najvažnijih osjetila, da bi radio ono što želi, ulaže puno više truda nego što bi to trebalo prosječnoj osobi, vidim samo da ljudi baš ne iskorištavaju sve pogodnosti, talente i mogućnosti koje imaju. Šteta. Ali nakon ovog predavanja ja sam još sigurnija da se snovi, uz dovoljan rad i želju-ostvaruju. To mi je pokazao i dokazao gospodin Mandarić na jučerašnjem predavanju. Od srca mu se zahvaljujem na tome. 'Ja se vama divim', rekla sam mu nakon što je predavanje završilo, a on je nedugo nakon toga, dok smo pričali i postavljali pitanja, rekao rečenicu koju nikada neću zaboraviti 'Oslijepivši, mislim da sam više dobio nego što sam izgubio.'.

Mihaela Vukelić

Ne znam kako započeti ovo pismo/tekst/kako god. Nemam ni ideju o čemu i kako pisati. Ne znam ni kako će na kraju uopće završiti ovaj tekst.
Započet ću s time da ću reći kako sam upravo u ovome trenutku jako nervozna. Srce tuče sto na sat. Ruke mi se tresu. Van sebe sam. Uff. Događaju mi se stvari za koje baš i nisam očekivala da će doći sada, u ovo vrijeme. Razmišljam(opet). O sebi. Svom životu. Svojim mislima, snovima, željama. Za neke od tih želja i snova je vrijeme da upravo sada krenem k ostvarenju svojih snova. Krenula sam. Uspješno sam prošla nekoliko levela. Sada sam zapela sam jer me strah. Strah što će drugi reći. Iako mi to ne bi trebalo biti briga i nešto što me ne bi smjelo kočiti u životu, ja se ipak brinem. I razmišljam dokle će me kočiti taj je***i strah od toga 'što će drugi reći'. O ovome čime se trenutno bavim, imam ozbiljnije planove za budućnost. Ali da bi došla do toga, moram proći ovaj level na kojemu sam trenutno zapela. Trebala sam ga proći još prije sat vremena. Ali nisam. Jer me bilo sram i strah. I ne znam hoće li sutra biti prekasno da učinim to što sam trebala danas. Da razbijem taj strah koji sam trebala razbiti danas. Žao mi je što to nije bilo prije tih sat vremena. Žao mi je što se nisam trgnula i prošla taj level prije sat vremena. Jer da sam to napravila, sada bih bila puno smirenija i zadovoljnija. Zbog straha što će drugi ljudi reći i misliti o meni, ograničila sam samu sebe na način da nisam napravila ono što volim i što bi bilo korak naprijed mojem uspjehu. Sada žalim. Žalim za prilikom koju sam imala, a propustila sam ju.
Nemojte si to radit. Nemojte si dozvoliti da zbog straha i brige oko tuđih mišljenja, ne napravite ono što želite i volite. Nemojte propustiti priliku samo zato što vas je strah. Razbijte ga. Razbijte taj vražji strah. Idite glavom kroz zid. Nešto će se od tog dvoje razbit. I kakav god da ishod bude, onaj osjećaj kada ste to napravili, a bilo vas je strah, će biti puno bolji od onog da niste pokušali. Upravo zato jer ste krenuli za onim što volite i želite. Ovaj put sam pogriješila. Drugi put neću. Ono što napravim-napravit ću sebi. Zbog sebe. Pa i da ne uspijem, to će biti samo jedan neuspjeh. I to će biti ništa naspram svih onih uspjeha koje sam proživjela.
Na početku sam rekla kako ne znam kakav će završiti ovaj kraj teksta. Prije 20 minuta nisam znala ni kako ga uopće započeti pisati. Sada sam, evo, već na kraju. Moram priznati da se osjećam puno bolje nego li na početku. Ima jedna izreka koja kaže 'papir sve podnosi'. Živa istina u koju sam se masu puta uvjerila, tako i ovaj put. Pretrpio je ono što mi je bilo na duši. Zato sam valjda bolje nego na početku. Pretrpio je da vam napišem i poruku da radite ono što želite i da se ne zamarate tuđim mišljenjima. Tuđa mišljenjima su samo mišljenja, a tvoja prilika je samo tvoja. Iskoristi ju!

Mihaela Vukelić

Današnji svijet pun je predrasuda, mržnje, neiskrenih osmijeha. Pun je svega onoga čega bi najmanje trebalo biti. Pun je ljudi koji nemaju pametnijeg posla u svojim životima i samo čekaju priliku da kritiziraju nekoga. 'Jao, vidi ga na šta liči', 'Majko mila, pa te hlače su out već dvije sezone', 'Kako se usuđuješ tako ponašati, ugledaj se na druge', itd. Eh da, kritike, kritike i samo kritike. U današnjem društvu lijepa riječ gotovo da i ne postoji, čast izuzecima. Ponekad ti dođe da se upitaš što te ljude toliko boli u njihovom životu? Umjesto da porade na njemu i naprave od njega nešto lijepo i korisno. Ti ljudi troše vrijeme na tuđe živote misleći da će tako lakše preboljeti ono što ih muči, ne shvaćajući da će tim pristupom prvo povrijediti druge, a onda i one do kojih im je 'najviše' stalo-sebe samih. Čineći loše drugima prvenstveno činiš loše sebi. Neki ljudi to nikako da shvate.

Kada nam netko dođe s kojekakvim uvredama i negativnim stavom, to sve zna loše utjecati na nas i naš karakter. Za vas ne znam, ali na mene je. Prije. Sada više ne. Činjenica koja me posebice fascinira u posljednje vrijeme da se sve više podređujemo drugima, umjesto sebi. Velikom broju ljudi je iz dana u dan sve više stalo što će drugi misliti o njima, njihovoj odjeći, glazbenom ukusu, aktivnostima kojima se bave. Ili se žele baviti, jer je i tu utjecaj drugih ljudi koji se bave onima što ih se ne tiče. Ako među ljude/građane(nazovi ih kako hoćeš) dođemo odjeveni u nešto što nije u modi, svi će nas čudno gledati. Mislit će da si lud ako, bez ikakve loše namjere, sjedneš nasred ulice i počneš pomnije promatrati svijet, uživati u životu. Reći će da se to ne radi. Reći će da se to tako ne govori ako kažeš neku riječ zastarjelim ili drugačijim izgovorom. Reći će ti svašta slično ne bi li te potkopali. Većinu ljudi uspiju 'potkopati'. I onda se ta 'većina' počne ponašati onako kako drugima odgovara, počne oblačiti ono što se 'sad nosi', počne slušati glazbu koju druga većina ljudi sluša.

Od svega što sam napisala i što ću napisati u ovoj kolumni, ono što ću sada napisati najbitniji je dio ovoga teksta. Podvrgneš li se tome 'što će ljudi reći' vrlo jednostavno zaboravit ćeš tko si zapravo ti. Iako možda misliš da nije tako, vjeruj mi. Govorim iz vlastitog iskustva. Zato se probudi iz te iluzije. Pogledaj se u ogledalo. Vrijediš više nego što misliš. Vrijediš puno! Život je prekratak da bi bio nešto što ne želiš, slušao muziku koja ti se ne sviđa, radio ono što ne voliš samo da bi ugodio većini. Život ti je dan kao dar da uživaš u njemu, da mu se raduje, da budeš svoj. Živi život na svoj način. Odvaži se biti sretna. Radi ono što voliš, smij se, pjevaj, pleši, pomozi nekome. Oblači one kombinacije koje ti se najviše sviđaju, pa makar svi rekli kako to ne paše ili ne ide zajedno. Ne ide njima, ali ide tebi. I što se onda brineš? Bitno je da se ti osjećaš dobro u vlastitoj koži. Ti. Ne oni.


Možda ćeš se jednog dana nać u društvu gdje svi nose 'isto, a ti ćeš odudarati. Možda ćeš se naći u nekom društvu koje sluša jednu vrstu glazbe, dok ti slušaš drugu. I tu ćeš odudarati. Oni će ti reći kako to nije normalno. Bit ćeš drugačija. Oni će svi gledati u tebe, luđakušu koju nije briga što će ko reći i misliti, dok će oni prema tebi svi biti isti. Ti ćeš među njima biti posebna. Posebna jer si drugačija, jer si nisi podvrgnula tuđim mišljenjima. Zato ne obraćaj pažnju na ono što drugi pričaju. Obrati pažnju na to da činiš ono što te ispunjava i čini sretnom. I uvijek se ponosi onime što radiš i što nosiš.





Mihaela Vukelić

Bilo je to godine 2010.. Tamo negdje početkom lipnja. Tada. Tada se rodila ona. Moja sestra. Točno se sjećam jednog ponedjeljka, kada sam došla doma iz škole, a ona-ona je, mirno i slatko, drijemala mami u krilu. Prvi dan nakon izlaska iz rodilišta. Ne znam jesam li ikada bila uzbuđenija prije nego li sam vidjela svoju prvu i jedinu, malu seku, izuzev dana kada se rodila, dakako. 'Ajme, ja sam najsretnija sestra na svijetu!', prošlo mi je kroz glavu. Tako je i ostalo. I evo, već skoro sedam godina, ja sam i dalje najsretnija sestra na svijetu.

Neki ljude ne vole imati mlađu braću i sestre. Navodno su im previše, nemirni, grintavi, plaču, treba im mijenjat pele, itd. Dok ja, recimo, guštam u tome što je moja sestra deset godina mlađa od mene. Guštam u tome što se mogu igrati s njom, smijati, pjevati, plesati, vrištati ako nam dođe da vrištimo…a isto tako guštam u tome što je mogu zagrliti, ljubiti i tješiti kada je tužna. Uostalom, fora je to kada oponašaju tebe, žele raditi ono što ti radiš, oblačiti se onako kako se ti oblačiš. Lijepo je to. Lijepo je biti nekome uzor. Katkada je i odgovornost jer u nezgodnim situacijama moraš paziti što učiniti, jer oni svaku tvoju reakciju pomno upijaju u pamćenje. Kao starija sestra osjećam se izrazito privilegirano. Osjećam da imam ulogu da štitim to malo, deset godina mlađe stvorenjce. Da mu pomažem kad god to zatreba, da mu budem podrška i potpora u svemu. I zaista sam ponosna i zahvalna Onom gore na toj mogućnosti.

Imati nju pored sebe kada nemaš nikoga nešto je najljepše. U onim trenucima kada želiš biti sam, ne možeš bit sam. Ona ne dozvoljava. Kaže da njezina starija seka ne zaslužuje sjediti sama. Ona je uz mene, pogotovo kada me sve naživcira. I kada sjednem, zatvorim se u sobu, dođe one, skače oko mene, ja joj govorim da prestane, ona neće. Skače i dalje. Pjeva. Pleše. Grli. Nasmijava. Briše suze. I onda, za nekoliko trenutaka učini me sretnijom nego prije. Tako je i s moje strane. Ona me naučila da u trenucima kada 'želiš' biti sam, istovremeno to ne želiš. Ona je dokaz tome. Ona. Sestra. Starija. Mlađa. Ma nebitno. Dok imaš nju-imaš sve.

Sestra je osoba koja nikada nikome neće dozvoliti da te povrijedi. Sestra je osoba koja će te milion puta razljutiti, a ubrzo nakon toga nasmijati. Sestra je netko tko vjeruje u tebe onda kada nitko ne vjeruje. Nekada se milion puta posvađamo u danu i isto tako se tih milion puta pomirimo. Nekada se ne možemo podnijeti, ali čim se razdvojimo na dan-dva, sljedeći prvi susret izgleda kao da se nismo vidjele sto godina, a ne dva dana. Sestrinska ljubav jača je od svega. Ono pobjeđuje sve zlo svijeta i nadmašuje svako dobro. Sestra je drugo ime za ljubav. Sestra je obećanje da ćeš zauvijek imati prijatelja. Sestra je sve. Baš to-sve! Kada pogledam u nju i njezine oči, vidim cijeli svijet. Ona daje smisao baš svemu. Ona daje ljepotu onome što ju na prvi pogled nema. Ona je više od sestre. Ona je više od života. Ona je anđeo kojemu je Bog podario krila i moć da veseli one koji su joj u blizini, da ljubi i grli, sanja, vjeruje i ostvaruje snove.

Najbolje stvari koje sam doživjela u životu, doživjela sam skupa s mojom sestrom. Onom malom, od šest godina…Da, baš s njom. Iako je mala, nije baš tako mala. Zna puno stvari. Ali ono što joj odlično ide je uloga roditelja pa viče s kauča 'Mihaela, odi uči, nisi knjige takla!' ili 'Mihaela, napravi već jednom taj krevet. Neće se sam napravit.' . Slušam, smijem se i poslušam. A što mi drugo preostaje? Ne smijem proturiječiti svojoj KRALJICI, svojoj maloj sestrici koja mi je svojim dolaskom na svijet donijela jako puno dobra u život…

U ovih, skoro sedam godina, ona je 'nešto' najbolje što mi je život dao. U toj jednoj osobi dobila sam i sestru, i prijatelja i roditelja. Dobila sam nekoga tko će me uvijek voljeti takvu kakva jesam, nekoga tko će me podupirati u svemu što radim, nekoga tko će se veseliti mojim uspjesima, a žalostiti se neuspjesima. Iako s njom ni neuspjeh nije neuspjeh nego samo jedan krivi korak na životnom putu, koji uz njezinu pomoć postane onaj ispravni. I onda je opet sve super. I onda se opet smijemo. I onda se opet grlimo. I zauvijek volimo. I nikada ne odustajemo jedna od druge. To je ta iskrena, sestrinska ljubav. Ponosna sam na to što sam starija sestra i svim sam srcem zahvalna na toj časti. Jer biti nekome uzor nije mala stvar, a biti uzor vlastitoj, deset godina mlađoj sestri, je vrhunac. Sve u svemu, kakva god bila-volim je bezuvjetno i nema toga koji će uništiti tu sestrinsku ljubav.



Mihaela Vukelić

Razgovor s budućnosti

Posljednje pozdrave i poglede prošlosti bacam,
budućnost se svojoj sada obraćam.
Što bilo je nekad, dal bit će sutra?
Što li će se dogodit sljedećeg, sljedećeg jutra?

Hoću li sutra biti sretna i draga,
nasmiješena lica, očiju punih suza,
a opet svoja, jedinstvena duša?

Hoću li sljedećeg, sljedećeg jutra
odbacit sve loše stvari od sebe
što me sputavaju i pokušat
biti netko, nešto...
O čemu će se pričat jednog dana?

Hoću li jednog dana biti ona
što ljubi usne princa na bijelom konju,
hoću li biti dobra djevojka ili ona
što tuđa srca slama?

Hoću li ikada doći nekom u snove,
potaknuti ga da krene ostvarit svoje?
Hoću li ikada biti nešto što vrijedi
ili ću samo ostati sjećanje što blijedi?



Mihaela Vukelić

Već neko vrijeme gledam današnje društvo. Od onih mi najpoznatijih pa do u potpunosti nepoznatih ljudi i prolaznika. Gledam, promatram, osluškujem, razmišljam. Što? Šta? Njih. Ljude. Njihov način razmišljanja. Stav prema životu. Onome što rade. Kako žive. I ono što zaključujem je nešto što me u potpunosti rastužuje. Velika većina je konstantno u nekakvoj strci i zbrci, pod stresom, nervozni su, ulijenili su se, gotovo da masa ljudi ništa ne radi iz gušta nego zato što se to tako mora. Ili ne? Možda griješim. Ne znam. Ali ono što sa sigurnošću znam što vidim gdje god se okrenem je to da jako velika količina ljudi nervozna, nezadovoljna i negativna prema životu. I to je ono što me najviše rastužuje. Činjenica da u 21.stoljeću kada imamo sve pa i više nego ustvari treba, ljudi nemaju razloga za sreću. Svi stalno nešto kukaju, žale se kako ne valja ovo, kako ne valja ono, pa što se ne napravi ovo, a makne ono, život je samo muka, do kad ću ja ovako, ne mogu ja više, ne znam ja to, koji je mene vrag natjer'o na ovo, što je meni ovo trebalo u životu…i tako dalje. Unedogled.

Svi žele nešto više umjesto da uživaju u onome što trenutno imaju. Svi čekaju ono nešto bolje, a zaboravljaju na sadašnjost i na one lijepe trenutke koje sadašnjost daje. Ne kažem da je to loše, ali zašto ne uživati sada? Nemoj zaboraviti da će i budućnost kad-tad postati sadašnjost. Svaki dan je lijep. Predivan. Možda i najljepši. Ako ga znaš iskoristiti. Ako znaš izvući najbolje od njega. Ako znaš uživati u onome što se tijekom dana događa. Ako se znaš veseliti sitnicama. Sve, ama baš sve što se dogodilo danas, jučer ili će se dogoditi narednih dana, može biti lijepo. Ali kako su ljudi negativni gotovo da ni ne primjećuju te lijepe stvari. Šteta. Kada bi barem malo obratili pažnju na ono drugo što se događa oko njih, osim briga i problema, zaprepastili bi se. Kada bi barem malo pokušali tu negativu i pesimizam pretvorit u pozitivu i optimizam, život bi im se preokrenuo. Na bolje, dakako.

Ne pišem ovo bezveze. Pišem iz vlastitog iskustva jer sam i sama imala periode kad mi je sve bilo crno. U toj crnoći ni traga boje. Ali onda sam upoznala neke ljudi koji su mi pokazali kako unatoč svim brigama, stresovima i problemima koje čovjek ima, postoje stvari kojima se može radovat. Sitnicama. Evo nekoliko primjera kako život može biti lijep ako barem malo obratite pažnju na ono što vas okružuje.
• Sretna sam što je danas sunčano vrijeme.
• Sretna sam što nije puhalo pa mi vjetar nije pokvario frizuru.
• Sretna sam što sam pojela fini ručak.
• Sretna sam što u busu ima mjesta za sjest.
• Sretna sam što sam se stigla spremit na vrijeme iako sam prekasno započela sa spremanjem.
• Sretna što sam imala dovoljno snage da izdržim ovaj naporan dan.
• Sretna sam jer sam srela dragu osobu koju nisam vidjela jako dugo.
• Sretna sam što sam probudila živa i zdrava i što tako liježem.
• Sretna sam jer sam pomogla nekome.
• Sretna sam jer išla prošetati.
• Sretna sam jer je sretna osoba koju jako volim.
• Sretna sam jer je danas na radiju svirala moja najdraža pjesma.
• Sretna sam uspjela završiti s onim što sam započela raditi.

Takvih je stvari još milijun. Sitnice, ljudi. Sitnice. Obratite pažnju na njih. Veselite im se. Veselite se onome što imate, a ne rastužujte onome što nemate. Ne uspoređujte se s onima koji imaju više od vas. Uspoređujte s onima koji imaju puno manje od vas, a sretniji su i zadovoljniji. Sjetite se onih koji bi dali sve što imaju za jednu vašu priliku. Sjetite se onih koji ne mogu hodati, a da li bi sve da naprave bar još korak ili dva. Sjetite se slijepih osoba koje nikada neće moći vidjeti ono što vi vidite. U prednosti ste. Velikoj.

Radujte se onomu što nikada nećete moći kupiti novcem. Takve su stvari najvrednije. Ne čekajte sutra. Tj. čekajte ako hoćete, ali živite danas. Smijte se danas. Veselite se danas. Svaki dan može biti najljepši u vašem životu ako ga tako gledate. Gledajte na život s osmijehom i optimizmom. Ma koliko vas sve živciralo i mučilo. I kada pomislite da gore ne može sjetite se tih sitnica poput osmijeha drage vam osobe ili zrake sunca. Prestanite negodovat i 'pljuvat' po životu već promijenite pogled na njega i život će promijenit vas. Postat ćete sretniji i zadovoljniji, vjerujte mi. Znam da hoće.


Mihaela Vukelić

Današnji svijet preuzela je tehnologija. Mobiteli, tableti,računala, lap-topi, fejsubuci, instagrami i mnoge druge aplikacije dio su našeg svakodnevnog života. Danas čovjek ne može zamisliti dan bez poruke ili selfija na instagramu. Ljudima komentiramo i lajkamo slike samo na društvenim mrežama, a kada ih sretnemo na ulici, gotovo da ih ne prepoznajemo. Sve razgovore i čavrljanja vodimo preko društvenih mreža. Tehnologije. Jezikom brojeva. A u stvarnom životu jezik brojeva ne postoji. Ili možda postoji…ali ja nisam u toku.

U današnje vrijeme glazbu smo navikli slušati kod kuće. Sjediš na kauču, računalo 'svira' neku super pjesmu, slušaš i ko fol super ti je. Uživaš. Barem tako misliš. Međutim, htjeli mi to priznati ili ne, nije to baš neki užitak. Vjerujem da bi ljepše bilo čuti tu glazbu vani, uživo. Otići negdje na koncert i doiživjeti tu glazbu uživo. Netko se, ipak, trudi da te 'digne' i razveseli, no ti ništa. Ne da ti se. Ma koliko god se ti ljudi trudili napraviti nešto dobro, ti ili nemaš volje ili nemaš vremena ili si pak previše umoran pa slušaš glazbu onako usput.

Ima i ova verzija. Zamisli, čekaš bus i uhvati te dosada. Sjedneš na klupicu, izvadiš mobitel i odmah facebook. Listaš, listaš kad naiđeš na članak da je negdje otvorena neka izložba. Na tom linku nalaze se i izložene fotografije. 'Zvuči zanimljivo. Baš da vidim.', prođe ti kroz glavu. Uđeš u album i pogledaš fotke do kraja. I? Sviđa li ti se? Sviđa li ti se osjećaj nakon što si pregledao fotke u digitalnom obliku? A mogao si otići prošetati do galerije do koje imaš svega par minuta hoda. I onda uživo, u velikim dimenzijama, doživjeti ono što je netko stvorio, na čemu je radio danima, tjednima, mjesecima. Ne odeš, jer ipak umor je jači od tebe. Umjesto da napraviš ono što će koristiti najviše tebi. Ali ne, lakše je sjediti na klupi i buljiti u stvar od koje nemaš nikakve koristi. U današnje vrijeme puno je lakše padati u ponor, nego se trgnuti i zaplivati. Ali dobro, tako si odlučio. Tvoj izbor.

Pred nekih par mjeseci hodala sam riječkim Korzom. Idem u školu. Svakoga, ali baš svakoga dana prođem tim putem. Već duže vremena. Kroz to vrijeme, bilo je prepuno zanimljivih koncerata, štandova, crteža, onih koji koriste sve svoje vještine nastojeći zaokupiti pozornost prolaznika ne bi li ih zabavili i izmolili koju kunu. I dok tako zamišljena hodam, ugledam trojicu, nazovimo ih-uličnih zabavljača. Jedan svira bubanj, drugi žonglira, a treći pak pomoću špage baca uteg u zrak i lovi ga. Zamišljeno hodam kad mi kroz glavu prođe ova misao:'Hej, vidi njih kako se trude ne bi li me nasmijali. Daj stani malo.' . Stanem nasred Korza i sjetim se kako sam u dužem vremenskom periodu svega nekoliko puta zastala da pogledam što to ljudi rade ili izlaže. I onako, stanem, odlučim izdvojit 3 minute za pogledat što ti ulični zabavljači rade. Stojim ja, a pored mene klinci, možda treći/četvrti razred. Čas gledam zabavljače, čas dječarce i čujem ih kako im se dive. U tih nekoliko minuta što sam stajala, većina ljudi koja je prošla Korzom nije ni pogledala zabavljače, već su samo produžili svojim putem.

Zapitam se zašto smo mi ljudi takvi? Nikada nemamo vremena jedni za druge. Nikada nemamo volje ni želje izdvojiti par sekundi ili minuta da budemo nekome podrška. Svi izgovori kako nemamo vremena su samo izgovori. Minutu može nać svatko. Pitanje je hoće li. Budimo bolji. Nasmiješimo se katkad jedni drugima. Ostavimo tablete i mobitele kod kuće. Izađimo negdje vidjeti nekoga, zabaviti se s nekime. Počnimo cijeniti ono što drugi ljudi rade i čime se bave. Počnimo jer ćemo se možda mi jednoga dana naći u sličnoj situaciji i očekivati ono što ti ljudi trenutno očekuju od nas-malo pozornosti i par sekundi podrške da ono što radimo ili stvaramo nije uzalud. A ne bismo htjeli da kad nas jednog dana vide u toj situaciji, prođu pored nas kao što smo mi prolazili kod njih? Zar ne?


Mihaela Vukelić

'Carpe diem' ili 'Iskoristi dan' , kaže latinska poslovica. Jesi li već isplanirala kako provesti današnji dan? Jesi li razmišljala kako ga iskoristiti? Ako nisi, vrijeme je da počneš. Ova sekunda, minuta, sat, dan, datum samo je danas. Nikada se više neće ponoviti. Realno, uz školu ili posao, katkada je teško naći vrijeme za sebe. Slažem se s time, no međutim, vjerujem i onu 'sve se može kad se hoće'. Na primjer, koliko si puta odbila tuđi poklon i nisi ga prihvatila? Ili se to možda dogodilo tebi? I što misliš, kako se ta osoba osjećala ili kako bi se osjećala u trenutku kada ne prihvatiš ono što ti daje? Ne bi bio baš lijep osjećaj, zar ne? Isto tako je i sa životom. Razlika je u tome što ti život svakoga dana daje poklon-a to je Novi Dan. Svaki Novi Dan pruža nove prilike za napravit nešto Novo ili se vratit na staro ako je bilo bolje. Možeš li onda zamislit kako se On osjeća kada odbiješ njegov dar? Danas je vrijeme da učiniš možda ono što već dugo želiš, ali nemaš hrabrosti. Danas je vrijeme da barem dvije minute telefoniraš s osobom koju ne vidiš i ne čuješ svaki dan. Danas je vrijeme da pospremiš sobu, prošetaš i psihički se odmoriš, ako ti ponestaju zalihe snage za ono što moraš raditi. Realno, ne moraš ništa, ali u današnje vrijeme poprilično je teško pristati na nerad onoga što ti je obaveza, posebice ako se radi o poslu i plaćanju računa i prehranjivanju obitelji. Ali ja opet vjerujem da se nekako može nać mogućnost da radiš posao koji voliš, a svejedno zarađuješ dovoljnu svotu novcu. Sve može, samo kad se hoće. Danas je nova prilika da se ispričaš ako si nekoga povrijedio. Danas je nova mogućnost da se pokreneš i napraviš mali korak onomu što ti se ne da, a znaš da će ti koristiti. Danas je prilika da pomogneš nekome. Danas je nova prilika da postaneš bolji čovjek. Danas je nova mogućnost da počneš vjerovati u sebe i ono što sanjaš. Jer ako je mogu sanjati, moguće je i ostvariti, samo treba vjerovati. Svaki dan je nova mogućnost da postaneš netko, nešto, ili pak ništa. Iskoristi ga. Iskoristi svaku sekundu i minutu da učiniš nešto što voliš, želiš, ili pak ne želiš, a moraš zbog svoje dobrobiti. Uživaj u svemu što radiš, a taj će se užitak će se odraziti i na tebi. Može se. Sve se može. Ako se hoće. Jer nemoguće postaje moguće ako dovoljno želiš. A želiš biti sretna, zar ne? Zato osmijeh na lice i Carpe Diem!


Mihaela Vukelić

Tekst pisan pred kojih pola godine i ne znam baš koliko se uklapa u blog, al' ajde, nek' stoji. :)

Svakog jutra kada svi bezobzirno jure vamo-namo, ona je najsmirenija. Promatra sve oko sebe. Ne čuje nikog. Ne čuje ništa. Ulazi u svoj svijet.
Svoj svijet onoga što vidi dok hoda ulicama grada. Zamišlja ga. Zamišlja ga kao savršeno mjesto. U tom svijetu ljudi ne znaju za laži, boli, mržnju. I dok tako hoda gradom, razmišlja o sebi, svom životu, ljudima iz svog života. Prisjeća se svega što je prošla, uspona i padova, što je mogla bolje, i što nije. Hoda i dalje. Razmišlja. Smije se. Svi ju čudno gledaju. Ne obazire se. I dalje je u svom svijetu, i dalje vrti svoj film u glavi. Ali sada te ljude svrstava u skupine, čini ih likovima u svojem razmišljanju, u svojoj priči. Podsjećaju je na one koji su je nekoć povrijedili…izdali…odbacili… Podsjećaju ju na sve noći koje je provela u suzama, jer su je vrijeđali, a ona im je htjela samo najbolje. Prisjeća se i dana kada se mijenjala zbog drugih, kada je bila ono što nije, misleći kako će je drugi tako više zavoljeti. A htjela je biti svoja…htjela je biti ono što je. Ali nije…Eee, da. Čudno je to kako jedan neiskreni osmijeh ili mrki pogled može podsjetit na puno toga što je čovjek prošao. Hoda ona i dalje. I dalje se smije unatoč ljudima iz čijeg se pogleda da iščitati kako misle da je to luđakuša koja ne zna za stvarnost. Prolaze i ljudi koji joj se iskreno osmjehuju i svojim osmijehom i vedrinom ohrabruju je da nastavi i dalje biti u svom svijetu. Iz prve je vidjela nešto u tim ljudima. Vidjela je ono nešto što se zove ljudsko. I oni su je podsjetili na nešto. Uzvratila im je i zahvalila još većim osmijehom. Počela je razmišljati o njima. I njih je svrstavala u svoju priču. Takvi su zauzeli velik dio njezina srca. Podsjetili su je na ljude, koji su je, kada je bila na rubu propasti, dignuli sa dna. Nekoliko iskrenih osmijeha podsjetilo ju je na ljude koji su je uvjerili da vrijedi više od onog što misli, da će te onaj kome je zaista stalo, voljet onakvu kakvu zaista jesi. Da, postoje i ti ljudi puni strpljenja i ljubavi, koji te uvjere da si jedinstven. Poseban. Poseban upravo onakva kakva zaista jesi. I da je netko s takvom životnom pričom, netko tko je puno pao i ustao, vredniji od onog koji nikad nije pao. Tako su ju uvjerili i naučili. Poslušala ih je. Odvažila se odbaciti tuđa mišljenja. Odvažila se biti sretna. Odlučila je biti svoja, a svaka osoba koja je prošla kroz njezin život, postala je lik u njezinoj priči, u njezinom savršeno-nesavršenom svijetu. I ne mrzi ih. Cijeni ih i poštuje. Jer na kraju krajeva, svi su je oni naučili nečemu. Neki dobrom, neki lošem. Oni su je izgradili. Zahvalna im je.
Dolazi pred školu, obustavlja razmišljanje, završava stranicu. Ide živjeti. Ide voljeti, grliti, pjevati, plesati…ide biti svoja. Ako joj i ne uspije, sutra će okrenuti novi list i nove misli. I opet će biti svoja. Nasmijana, ide k ostvarenju svojih snova.

Sloboda umjetničkog izražavanja. Ne znači li to da su svi umjetnici slobodni kroz svoje radove iskazivati svoje misli i osjećaje, prenositi poruke ljudima? Jesu li umjetnici podvrgnuti mišljenjima ljudi iz okoline? Kako se nose s pohvalama, a kako pak s kritikama? Što oni, ustvari, žele od okoline? 'Njihovi radovi su bezvrijedni' ili 'Što je tu posebno? Pa to mogu i ja.', reći će netko. Eh, pa nije baš tako jednostavno kako se čini. Svaka osoba koja se bavi nekom vrstom umjetnosti razmišlja drugačije od prosječne osobe. Osoba koja se bavi umjetnošću, podložnija je kreativnosti i domišljatosti. Umjetnici će, katkada, za većinu stvari reći da 'ne valjaju' ili su 'ružne', pa će pokrenuti svoje moždane vijuge i osmisliti nešto bolje od toga. 'Umjetnički mozak' konstantno radi. Radi čak i onda kada osoba spava. Jer, umjetnici su osobe koje puno maštaju, osmišljavaju, a kako bi to sve bilo 'wow' katkada moraju i istinski zamisliti kako će izgledati njihovo umjetničko djelo, a san je najbolja prilika za to. Svjesni su da se ono što stvaraju, neće uvijek svidjeti okolini, te su spremni i na pogrdne komentare koji ne izostaju. Većinom su se navikli nositi s njima, ali nekada je nemoguće ignorirati ih. Znam iz osobnog iskustva, jer se i sama bavim vrstom jedne umjetnosti. Fotografiram. Puno ljudi mi je u nekih godinu i pol dana fotografiranja, prezentacija, predavanja i izložbi koje redovito pohađam, reklo kako moje fotografije nisu ništa posebno, da tako i oni mogu napraviti. Slažem se. Mogu. Može gotovo svaki čovjek. No kada bi svi razmišljali na način 'to mogu i ja', do kuda bi stigli? Kad bi se vodili s tim da svatko može sve, a nitko ne bi radio jer 'to mogu svi', do kuda bi stigli? Do nikuda. Kada bi se vodili ovakvim mislima nitko ne bi bio fotograf, pjesnik, slikar, glazbenik, dizajner. Ne bi bilo umjetnika. Ne bi bilo onih drugačijih. A umjetnici su upravo to, spontani, drugačiji, jedinstveni. I Zaboli ih, pogotovo mlade umjetnike, kada im kažete da je ono što fotografiraju, napišu, naslikaju, skladaju, izdizajniraju-bezvrijedno. Ne, nije! Dapače, vrijedno je! Vrjednije je nego što mislim ja, ti, on ili ona. Jer sve ono što Oni stvore, stvoreno je i rađeno s puno ljubavi i truda. I u tome je glavna razlika između umjetnika i običnog čovjeka.Vrijedno je zato što oni kroz svoja umjetnička djela šalju razne poruke koje obični ljudi, bez imalo kreativnosti i domišljatosti, neće razumijeti. Vrijedno je zato što je svo vrijeme uloženo u napor da nastane nekakva 'umjetnina', vrijedno. Jer dok umjetnici stvaraju svoje umjetnine, oni koji viču 'to mogu i ja' rade nešto drugo, ili pak ne rade ništa. Na početku sam postavila pitanje 'Što umjetnici žele od okoline?' . Jedna od tih stvari je da počnu tražiti smisao njihovog stvaranja. Druga je, pak stvar, da se prema njima i njihovim djelima odnose s poštovanjem, jer ni umjetnici ni njihovi radovi nisu nastali samo tako. Jer koliko god mislili da znate o njihovom poslu, nije baš tako. Ako je, pak, istina-počnite i vi stvarati. Na sreću, većina je umjetnika optimistične prirode, pa se ne opterećuje onime što okolina misli, ali katkada ih to zna jako povrijediti. Osim što iskazuju poruke, umjetnici kroz svoje radove najviše izražavaju svoju osobnost i ono što i kako vole. Zbog tako neke svoje različitosti, umjetnici i njihov način razmišljanja nisu prihvaćeni u svaki krug. I svjesni su toga. Unatoč tome, oni imaju svoje krugove, svoju maštu, svoj svijet. I u redu je to. U redu je biti drugačiji. U redu je raditi ono što voliš najbolje što znaš. I toga su oni svjesni. Iako im katkada lađe potonu, svjesni su sebe i onoga što znače svijetu. Ne cijelome, ali nekolicini da i to im je dovoljno. Dovoljno da budu sretni.

Mihaela Vukelić