Današnji svijet pun je predrasuda, mržnje, neiskrenih osmijeha. Pun je svega onoga čega bi najmanje trebalo biti. Pun je ljudi koji nemaju pametnijeg posla u svojim životima i samo čekaju priliku da kritiziraju nekoga. 'Jao, vidi ga na šta liči', 'Majko mila, pa te hlače su out već dvije sezone', 'Kako se usuđuješ tako ponašati, ugledaj se na druge', itd. Eh da, kritike, kritike i samo kritike. U današnjem društvu lijepa riječ gotovo da i ne postoji, čast izuzecima. Ponekad ti dođe da se upitaš što te ljude toliko boli u njihovom životu? Umjesto da porade na njemu i naprave od njega nešto lijepo i korisno. Ti ljudi troše vrijeme na tuđe živote misleći da će tako lakše preboljeti ono što ih muči, ne shvaćajući da će tim pristupom prvo povrijediti druge, a onda i one do kojih im je 'najviše' stalo-sebe samih. Čineći loše drugima prvenstveno činiš loše sebi. Neki ljudi to nikako da shvate.
Kada nam netko dođe s kojekakvim uvredama i negativnim stavom, to sve zna loše utjecati na nas i naš karakter. Za vas ne znam, ali na mene je. Prije. Sada više ne. Činjenica koja me posebice fascinira u posljednje vrijeme da se sve više podređujemo drugima, umjesto sebi. Velikom broju ljudi je iz dana u dan sve više stalo što će drugi misliti o njima, njihovoj odjeći, glazbenom ukusu, aktivnostima kojima se bave. Ili se žele baviti, jer je i tu utjecaj drugih ljudi koji se bave onima što ih se ne tiče. Ako među ljude/građane(nazovi ih kako hoćeš) dođemo odjeveni u nešto što nije u modi, svi će nas čudno gledati. Mislit će da si lud ako, bez ikakve loše namjere, sjedneš nasred ulice i počneš pomnije promatrati svijet, uživati u životu. Reći će da se to ne radi. Reći će da se to tako ne govori ako kažeš neku riječ zastarjelim ili drugačijim izgovorom. Reći će ti svašta slično ne bi li te potkopali. Većinu ljudi uspiju 'potkopati'. I onda se ta 'većina' počne ponašati onako kako drugima odgovara, počne oblačiti ono što se 'sad nosi', počne slušati glazbu koju druga većina ljudi sluša.
Od svega što sam napisala i što ću napisati u ovoj kolumni, ono što ću sada napisati najbitniji je dio ovoga teksta. Podvrgneš li se tome 'što će ljudi reći' vrlo jednostavno zaboravit ćeš tko si zapravo ti. Iako možda misliš da nije tako, vjeruj mi. Govorim iz vlastitog iskustva. Zato se probudi iz te iluzije. Pogledaj se u ogledalo. Vrijediš više nego što misliš. Vrijediš puno! Život je prekratak da bi bio nešto što ne želiš, slušao muziku koja ti se ne sviđa, radio ono što ne voliš samo da bi ugodio većini. Život ti je dan kao dar da uživaš u njemu, da mu se raduje, da budeš svoj. Živi život na svoj način. Odvaži se biti sretna. Radi ono što voliš, smij se, pjevaj, pleši, pomozi nekome. Oblači one kombinacije koje ti se najviše sviđaju, pa makar svi rekli kako to ne paše ili ne ide zajedno. Ne ide njima, ali ide tebi. I što se onda brineš? Bitno je da se ti osjećaš dobro u vlastitoj koži. Ti. Ne oni.
Možda ćeš se jednog dana nać u društvu gdje svi nose 'isto, a ti ćeš odudarati. Možda ćeš se naći u nekom društvu koje sluša jednu vrstu glazbe, dok ti slušaš drugu. I tu ćeš odudarati. Oni će ti reći kako to nije normalno. Bit ćeš drugačija. Oni će svi gledati u tebe, luđakušu koju nije briga što će ko reći i misliti, dok će oni prema tebi svi biti isti. Ti ćeš među njima biti posebna. Posebna jer si drugačija, jer si nisi podvrgnula tuđim mišljenjima. Zato ne obraćaj pažnju na ono što drugi pričaju. Obrati pažnju na to da činiš ono što te ispunjava i čini sretnom. I uvijek se ponosi onime što radiš i što nosiš.
Mihaela Vukelić
