Mihaela_vu

Današnji svijet pun je predrasuda, mržnje, neiskrenih osmijeha. Pun je svega onoga čega bi najmanje trebalo biti. Pun je ljudi koji nemaju pametnijeg posla u svojim životima i samo čekaju priliku da kritiziraju nekoga. 'Jao, vidi ga na šta liči', 'Majko mila, pa te hlače su out već dvije sezone', 'Kako se usuđuješ tako ponašati, ugledaj se na druge', itd. Eh da, kritike, kritike i samo kritike. U današnjem društvu lijepa riječ gotovo da i ne postoji, čast izuzecima. Ponekad ti dođe da se upitaš što te ljude toliko boli u njihovom životu? Umjesto da porade na njemu i naprave od njega nešto lijepo i korisno. Ti ljudi troše vrijeme na tuđe živote misleći da će tako lakše preboljeti ono što ih muči, ne shvaćajući da će tim pristupom prvo povrijediti druge, a onda i one do kojih im je 'najviše' stalo-sebe samih. Čineći loše drugima prvenstveno činiš loše sebi. Neki ljudi to nikako da shvate.

Kada nam netko dođe s kojekakvim uvredama i negativnim stavom, to sve zna loše utjecati na nas i naš karakter. Za vas ne znam, ali na mene je. Prije. Sada više ne. Činjenica koja me posebice fascinira u posljednje vrijeme da se sve više podređujemo drugima, umjesto sebi. Velikom broju ljudi je iz dana u dan sve više stalo što će drugi misliti o njima, njihovoj odjeći, glazbenom ukusu, aktivnostima kojima se bave. Ili se žele baviti, jer je i tu utjecaj drugih ljudi koji se bave onima što ih se ne tiče. Ako među ljude/građane(nazovi ih kako hoćeš) dođemo odjeveni u nešto što nije u modi, svi će nas čudno gledati. Mislit će da si lud ako, bez ikakve loše namjere, sjedneš nasred ulice i počneš pomnije promatrati svijet, uživati u životu. Reći će da se to ne radi. Reći će da se to tako ne govori ako kažeš neku riječ zastarjelim ili drugačijim izgovorom. Reći će ti svašta slično ne bi li te potkopali. Većinu ljudi uspiju 'potkopati'. I onda se ta 'većina' počne ponašati onako kako drugima odgovara, počne oblačiti ono što se 'sad nosi', počne slušati glazbu koju druga većina ljudi sluša.

Od svega što sam napisala i što ću napisati u ovoj kolumni, ono što ću sada napisati najbitniji je dio ovoga teksta. Podvrgneš li se tome 'što će ljudi reći' vrlo jednostavno zaboravit ćeš tko si zapravo ti. Iako možda misliš da nije tako, vjeruj mi. Govorim iz vlastitog iskustva. Zato se probudi iz te iluzije. Pogledaj se u ogledalo. Vrijediš više nego što misliš. Vrijediš puno! Život je prekratak da bi bio nešto što ne želiš, slušao muziku koja ti se ne sviđa, radio ono što ne voliš samo da bi ugodio većini. Život ti je dan kao dar da uživaš u njemu, da mu se raduje, da budeš svoj. Živi život na svoj način. Odvaži se biti sretna. Radi ono što voliš, smij se, pjevaj, pleši, pomozi nekome. Oblači one kombinacije koje ti se najviše sviđaju, pa makar svi rekli kako to ne paše ili ne ide zajedno. Ne ide njima, ali ide tebi. I što se onda brineš? Bitno je da se ti osjećaš dobro u vlastitoj koži. Ti. Ne oni.


Možda ćeš se jednog dana nać u društvu gdje svi nose 'isto, a ti ćeš odudarati. Možda ćeš se naći u nekom društvu koje sluša jednu vrstu glazbe, dok ti slušaš drugu. I tu ćeš odudarati. Oni će ti reći kako to nije normalno. Bit ćeš drugačija. Oni će svi gledati u tebe, luđakušu koju nije briga što će ko reći i misliti, dok će oni prema tebi svi biti isti. Ti ćeš među njima biti posebna. Posebna jer si drugačija, jer si nisi podvrgnula tuđim mišljenjima. Zato ne obraćaj pažnju na ono što drugi pričaju. Obrati pažnju na to da činiš ono što te ispunjava i čini sretnom. I uvijek se ponosi onime što radiš i što nosiš.





Mihaela Vukelić

Bilo je to godine 2010.. Tamo negdje početkom lipnja. Tada. Tada se rodila ona. Moja sestra. Točno se sjećam jednog ponedjeljka, kada sam došla doma iz škole, a ona-ona je, mirno i slatko, drijemala mami u krilu. Prvi dan nakon izlaska iz rodilišta. Ne znam jesam li ikada bila uzbuđenija prije nego li sam vidjela svoju prvu i jedinu, malu seku, izuzev dana kada se rodila, dakako. 'Ajme, ja sam najsretnija sestra na svijetu!', prošlo mi je kroz glavu. Tako je i ostalo. I evo, već skoro sedam godina, ja sam i dalje najsretnija sestra na svijetu.

Neki ljude ne vole imati mlađu braću i sestre. Navodno su im previše, nemirni, grintavi, plaču, treba im mijenjat pele, itd. Dok ja, recimo, guštam u tome što je moja sestra deset godina mlađa od mene. Guštam u tome što se mogu igrati s njom, smijati, pjevati, plesati, vrištati ako nam dođe da vrištimo…a isto tako guštam u tome što je mogu zagrliti, ljubiti i tješiti kada je tužna. Uostalom, fora je to kada oponašaju tebe, žele raditi ono što ti radiš, oblačiti se onako kako se ti oblačiš. Lijepo je to. Lijepo je biti nekome uzor. Katkada je i odgovornost jer u nezgodnim situacijama moraš paziti što učiniti, jer oni svaku tvoju reakciju pomno upijaju u pamćenje. Kao starija sestra osjećam se izrazito privilegirano. Osjećam da imam ulogu da štitim to malo, deset godina mlađe stvorenjce. Da mu pomažem kad god to zatreba, da mu budem podrška i potpora u svemu. I zaista sam ponosna i zahvalna Onom gore na toj mogućnosti.

Imati nju pored sebe kada nemaš nikoga nešto je najljepše. U onim trenucima kada želiš biti sam, ne možeš bit sam. Ona ne dozvoljava. Kaže da njezina starija seka ne zaslužuje sjediti sama. Ona je uz mene, pogotovo kada me sve naživcira. I kada sjednem, zatvorim se u sobu, dođe one, skače oko mene, ja joj govorim da prestane, ona neće. Skače i dalje. Pjeva. Pleše. Grli. Nasmijava. Briše suze. I onda, za nekoliko trenutaka učini me sretnijom nego prije. Tako je i s moje strane. Ona me naučila da u trenucima kada 'želiš' biti sam, istovremeno to ne želiš. Ona je dokaz tome. Ona. Sestra. Starija. Mlađa. Ma nebitno. Dok imaš nju-imaš sve.

Sestra je osoba koja nikada nikome neće dozvoliti da te povrijedi. Sestra je osoba koja će te milion puta razljutiti, a ubrzo nakon toga nasmijati. Sestra je netko tko vjeruje u tebe onda kada nitko ne vjeruje. Nekada se milion puta posvađamo u danu i isto tako se tih milion puta pomirimo. Nekada se ne možemo podnijeti, ali čim se razdvojimo na dan-dva, sljedeći prvi susret izgleda kao da se nismo vidjele sto godina, a ne dva dana. Sestrinska ljubav jača je od svega. Ono pobjeđuje sve zlo svijeta i nadmašuje svako dobro. Sestra je drugo ime za ljubav. Sestra je obećanje da ćeš zauvijek imati prijatelja. Sestra je sve. Baš to-sve! Kada pogledam u nju i njezine oči, vidim cijeli svijet. Ona daje smisao baš svemu. Ona daje ljepotu onome što ju na prvi pogled nema. Ona je više od sestre. Ona je više od života. Ona je anđeo kojemu je Bog podario krila i moć da veseli one koji su joj u blizini, da ljubi i grli, sanja, vjeruje i ostvaruje snove.

Najbolje stvari koje sam doživjela u životu, doživjela sam skupa s mojom sestrom. Onom malom, od šest godina…Da, baš s njom. Iako je mala, nije baš tako mala. Zna puno stvari. Ali ono što joj odlično ide je uloga roditelja pa viče s kauča 'Mihaela, odi uči, nisi knjige takla!' ili 'Mihaela, napravi već jednom taj krevet. Neće se sam napravit.' . Slušam, smijem se i poslušam. A što mi drugo preostaje? Ne smijem proturiječiti svojoj KRALJICI, svojoj maloj sestrici koja mi je svojim dolaskom na svijet donijela jako puno dobra u život…

U ovih, skoro sedam godina, ona je 'nešto' najbolje što mi je život dao. U toj jednoj osobi dobila sam i sestru, i prijatelja i roditelja. Dobila sam nekoga tko će me uvijek voljeti takvu kakva jesam, nekoga tko će me podupirati u svemu što radim, nekoga tko će se veseliti mojim uspjesima, a žalostiti se neuspjesima. Iako s njom ni neuspjeh nije neuspjeh nego samo jedan krivi korak na životnom putu, koji uz njezinu pomoć postane onaj ispravni. I onda je opet sve super. I onda se opet smijemo. I onda se opet grlimo. I zauvijek volimo. I nikada ne odustajemo jedna od druge. To je ta iskrena, sestrinska ljubav. Ponosna sam na to što sam starija sestra i svim sam srcem zahvalna na toj časti. Jer biti nekome uzor nije mala stvar, a biti uzor vlastitoj, deset godina mlađoj sestri, je vrhunac. Sve u svemu, kakva god bila-volim je bezuvjetno i nema toga koji će uništiti tu sestrinsku ljubav.



Mihaela Vukelić

Razgovor s budućnosti

Posljednje pozdrave i poglede prošlosti bacam,
budućnost se svojoj sada obraćam.
Što bilo je nekad, dal bit će sutra?
Što li će se dogodit sljedećeg, sljedećeg jutra?

Hoću li sutra biti sretna i draga,
nasmiješena lica, očiju punih suza,
a opet svoja, jedinstvena duša?

Hoću li sljedećeg, sljedećeg jutra
odbacit sve loše stvari od sebe
što me sputavaju i pokušat
biti netko, nešto...
O čemu će se pričat jednog dana?

Hoću li jednog dana biti ona
što ljubi usne princa na bijelom konju,
hoću li biti dobra djevojka ili ona
što tuđa srca slama?

Hoću li ikada doći nekom u snove,
potaknuti ga da krene ostvarit svoje?
Hoću li ikada biti nešto što vrijedi
ili ću samo ostati sjećanje što blijedi?



Mihaela Vukelić