Mihaela_vu

Već neko vrijeme gledam današnje društvo. Od onih mi najpoznatijih pa do u potpunosti nepoznatih ljudi i prolaznika. Gledam, promatram, osluškujem, razmišljam. Što? Šta? Njih. Ljude. Njihov način razmišljanja. Stav prema životu. Onome što rade. Kako žive. I ono što zaključujem je nešto što me u potpunosti rastužuje. Velika većina je konstantno u nekakvoj strci i zbrci, pod stresom, nervozni su, ulijenili su se, gotovo da masa ljudi ništa ne radi iz gušta nego zato što se to tako mora. Ili ne? Možda griješim. Ne znam. Ali ono što sa sigurnošću znam što vidim gdje god se okrenem je to da jako velika količina ljudi nervozna, nezadovoljna i negativna prema životu. I to je ono što me najviše rastužuje. Činjenica da u 21.stoljeću kada imamo sve pa i više nego ustvari treba, ljudi nemaju razloga za sreću. Svi stalno nešto kukaju, žale se kako ne valja ovo, kako ne valja ono, pa što se ne napravi ovo, a makne ono, život je samo muka, do kad ću ja ovako, ne mogu ja više, ne znam ja to, koji je mene vrag natjer'o na ovo, što je meni ovo trebalo u životu…i tako dalje. Unedogled.

Svi žele nešto više umjesto da uživaju u onome što trenutno imaju. Svi čekaju ono nešto bolje, a zaboravljaju na sadašnjost i na one lijepe trenutke koje sadašnjost daje. Ne kažem da je to loše, ali zašto ne uživati sada? Nemoj zaboraviti da će i budućnost kad-tad postati sadašnjost. Svaki dan je lijep. Predivan. Možda i najljepši. Ako ga znaš iskoristiti. Ako znaš izvući najbolje od njega. Ako znaš uživati u onome što se tijekom dana događa. Ako se znaš veseliti sitnicama. Sve, ama baš sve što se dogodilo danas, jučer ili će se dogoditi narednih dana, može biti lijepo. Ali kako su ljudi negativni gotovo da ni ne primjećuju te lijepe stvari. Šteta. Kada bi barem malo obratili pažnju na ono drugo što se događa oko njih, osim briga i problema, zaprepastili bi se. Kada bi barem malo pokušali tu negativu i pesimizam pretvorit u pozitivu i optimizam, život bi im se preokrenuo. Na bolje, dakako.

Ne pišem ovo bezveze. Pišem iz vlastitog iskustva jer sam i sama imala periode kad mi je sve bilo crno. U toj crnoći ni traga boje. Ali onda sam upoznala neke ljudi koji su mi pokazali kako unatoč svim brigama, stresovima i problemima koje čovjek ima, postoje stvari kojima se može radovat. Sitnicama. Evo nekoliko primjera kako život može biti lijep ako barem malo obratite pažnju na ono što vas okružuje.
• Sretna sam što je danas sunčano vrijeme.
• Sretna sam što nije puhalo pa mi vjetar nije pokvario frizuru.
• Sretna sam što sam pojela fini ručak.
• Sretna sam što u busu ima mjesta za sjest.
• Sretna sam što sam se stigla spremit na vrijeme iako sam prekasno započela sa spremanjem.
• Sretna što sam imala dovoljno snage da izdržim ovaj naporan dan.
• Sretna sam jer sam srela dragu osobu koju nisam vidjela jako dugo.
• Sretna sam što sam probudila živa i zdrava i što tako liježem.
• Sretna sam jer sam pomogla nekome.
• Sretna sam jer išla prošetati.
• Sretna sam jer je sretna osoba koju jako volim.
• Sretna sam jer je danas na radiju svirala moja najdraža pjesma.
• Sretna sam uspjela završiti s onim što sam započela raditi.

Takvih je stvari još milijun. Sitnice, ljudi. Sitnice. Obratite pažnju na njih. Veselite im se. Veselite se onome što imate, a ne rastužujte onome što nemate. Ne uspoređujte se s onima koji imaju više od vas. Uspoređujte s onima koji imaju puno manje od vas, a sretniji su i zadovoljniji. Sjetite se onih koji bi dali sve što imaju za jednu vašu priliku. Sjetite se onih koji ne mogu hodati, a da li bi sve da naprave bar još korak ili dva. Sjetite se slijepih osoba koje nikada neće moći vidjeti ono što vi vidite. U prednosti ste. Velikoj.

Radujte se onomu što nikada nećete moći kupiti novcem. Takve su stvari najvrednije. Ne čekajte sutra. Tj. čekajte ako hoćete, ali živite danas. Smijte se danas. Veselite se danas. Svaki dan može biti najljepši u vašem životu ako ga tako gledate. Gledajte na život s osmijehom i optimizmom. Ma koliko vas sve živciralo i mučilo. I kada pomislite da gore ne može sjetite se tih sitnica poput osmijeha drage vam osobe ili zrake sunca. Prestanite negodovat i 'pljuvat' po životu već promijenite pogled na njega i život će promijenit vas. Postat ćete sretniji i zadovoljniji, vjerujte mi. Znam da hoće.


Mihaela Vukelić

Današnji svijet preuzela je tehnologija. Mobiteli, tableti,računala, lap-topi, fejsubuci, instagrami i mnoge druge aplikacije dio su našeg svakodnevnog života. Danas čovjek ne može zamisliti dan bez poruke ili selfija na instagramu. Ljudima komentiramo i lajkamo slike samo na društvenim mrežama, a kada ih sretnemo na ulici, gotovo da ih ne prepoznajemo. Sve razgovore i čavrljanja vodimo preko društvenih mreža. Tehnologije. Jezikom brojeva. A u stvarnom životu jezik brojeva ne postoji. Ili možda postoji…ali ja nisam u toku.

U današnje vrijeme glazbu smo navikli slušati kod kuće. Sjediš na kauču, računalo 'svira' neku super pjesmu, slušaš i ko fol super ti je. Uživaš. Barem tako misliš. Međutim, htjeli mi to priznati ili ne, nije to baš neki užitak. Vjerujem da bi ljepše bilo čuti tu glazbu vani, uživo. Otići negdje na koncert i doiživjeti tu glazbu uživo. Netko se, ipak, trudi da te 'digne' i razveseli, no ti ništa. Ne da ti se. Ma koliko god se ti ljudi trudili napraviti nešto dobro, ti ili nemaš volje ili nemaš vremena ili si pak previše umoran pa slušaš glazbu onako usput.

Ima i ova verzija. Zamisli, čekaš bus i uhvati te dosada. Sjedneš na klupicu, izvadiš mobitel i odmah facebook. Listaš, listaš kad naiđeš na članak da je negdje otvorena neka izložba. Na tom linku nalaze se i izložene fotografije. 'Zvuči zanimljivo. Baš da vidim.', prođe ti kroz glavu. Uđeš u album i pogledaš fotke do kraja. I? Sviđa li ti se? Sviđa li ti se osjećaj nakon što si pregledao fotke u digitalnom obliku? A mogao si otići prošetati do galerije do koje imaš svega par minuta hoda. I onda uživo, u velikim dimenzijama, doživjeti ono što je netko stvorio, na čemu je radio danima, tjednima, mjesecima. Ne odeš, jer ipak umor je jači od tebe. Umjesto da napraviš ono što će koristiti najviše tebi. Ali ne, lakše je sjediti na klupi i buljiti u stvar od koje nemaš nikakve koristi. U današnje vrijeme puno je lakše padati u ponor, nego se trgnuti i zaplivati. Ali dobro, tako si odlučio. Tvoj izbor.

Pred nekih par mjeseci hodala sam riječkim Korzom. Idem u školu. Svakoga, ali baš svakoga dana prođem tim putem. Već duže vremena. Kroz to vrijeme, bilo je prepuno zanimljivih koncerata, štandova, crteža, onih koji koriste sve svoje vještine nastojeći zaokupiti pozornost prolaznika ne bi li ih zabavili i izmolili koju kunu. I dok tako zamišljena hodam, ugledam trojicu, nazovimo ih-uličnih zabavljača. Jedan svira bubanj, drugi žonglira, a treći pak pomoću špage baca uteg u zrak i lovi ga. Zamišljeno hodam kad mi kroz glavu prođe ova misao:'Hej, vidi njih kako se trude ne bi li me nasmijali. Daj stani malo.' . Stanem nasred Korza i sjetim se kako sam u dužem vremenskom periodu svega nekoliko puta zastala da pogledam što to ljudi rade ili izlaže. I onako, stanem, odlučim izdvojit 3 minute za pogledat što ti ulični zabavljači rade. Stojim ja, a pored mene klinci, možda treći/četvrti razred. Čas gledam zabavljače, čas dječarce i čujem ih kako im se dive. U tih nekoliko minuta što sam stajala, većina ljudi koja je prošla Korzom nije ni pogledala zabavljače, već su samo produžili svojim putem.

Zapitam se zašto smo mi ljudi takvi? Nikada nemamo vremena jedni za druge. Nikada nemamo volje ni želje izdvojiti par sekundi ili minuta da budemo nekome podrška. Svi izgovori kako nemamo vremena su samo izgovori. Minutu može nać svatko. Pitanje je hoće li. Budimo bolji. Nasmiješimo se katkad jedni drugima. Ostavimo tablete i mobitele kod kuće. Izađimo negdje vidjeti nekoga, zabaviti se s nekime. Počnimo cijeniti ono što drugi ljudi rade i čime se bave. Počnimo jer ćemo se možda mi jednoga dana naći u sličnoj situaciji i očekivati ono što ti ljudi trenutno očekuju od nas-malo pozornosti i par sekundi podrške da ono što radimo ili stvaramo nije uzalud. A ne bismo htjeli da kad nas jednog dana vide u toj situaciji, prođu pored nas kao što smo mi prolazili kod njih? Zar ne?


Mihaela Vukelić

'Carpe diem' ili 'Iskoristi dan' , kaže latinska poslovica. Jesi li već isplanirala kako provesti današnji dan? Jesi li razmišljala kako ga iskoristiti? Ako nisi, vrijeme je da počneš. Ova sekunda, minuta, sat, dan, datum samo je danas. Nikada se više neće ponoviti. Realno, uz školu ili posao, katkada je teško naći vrijeme za sebe. Slažem se s time, no međutim, vjerujem i onu 'sve se može kad se hoće'. Na primjer, koliko si puta odbila tuđi poklon i nisi ga prihvatila? Ili se to možda dogodilo tebi? I što misliš, kako se ta osoba osjećala ili kako bi se osjećala u trenutku kada ne prihvatiš ono što ti daje? Ne bi bio baš lijep osjećaj, zar ne? Isto tako je i sa životom. Razlika je u tome što ti život svakoga dana daje poklon-a to je Novi Dan. Svaki Novi Dan pruža nove prilike za napravit nešto Novo ili se vratit na staro ako je bilo bolje. Možeš li onda zamislit kako se On osjeća kada odbiješ njegov dar? Danas je vrijeme da učiniš možda ono što već dugo želiš, ali nemaš hrabrosti. Danas je vrijeme da barem dvije minute telefoniraš s osobom koju ne vidiš i ne čuješ svaki dan. Danas je vrijeme da pospremiš sobu, prošetaš i psihički se odmoriš, ako ti ponestaju zalihe snage za ono što moraš raditi. Realno, ne moraš ništa, ali u današnje vrijeme poprilično je teško pristati na nerad onoga što ti je obaveza, posebice ako se radi o poslu i plaćanju računa i prehranjivanju obitelji. Ali ja opet vjerujem da se nekako može nać mogućnost da radiš posao koji voliš, a svejedno zarađuješ dovoljnu svotu novcu. Sve može, samo kad se hoće. Danas je nova prilika da se ispričaš ako si nekoga povrijedio. Danas je nova mogućnost da se pokreneš i napraviš mali korak onomu što ti se ne da, a znaš da će ti koristiti. Danas je prilika da pomogneš nekome. Danas je nova prilika da postaneš bolji čovjek. Danas je nova mogućnost da počneš vjerovati u sebe i ono što sanjaš. Jer ako je mogu sanjati, moguće je i ostvariti, samo treba vjerovati. Svaki dan je nova mogućnost da postaneš netko, nešto, ili pak ništa. Iskoristi ga. Iskoristi svaku sekundu i minutu da učiniš nešto što voliš, želiš, ili pak ne želiš, a moraš zbog svoje dobrobiti. Uživaj u svemu što radiš, a taj će se užitak će se odraziti i na tebi. Može se. Sve se može. Ako se hoće. Jer nemoguće postaje moguće ako dovoljno želiš. A želiš biti sretna, zar ne? Zato osmijeh na lice i Carpe Diem!


Mihaela Vukelić

Tekst pisan pred kojih pola godine i ne znam baš koliko se uklapa u blog, al' ajde, nek' stoji. :)

Svakog jutra kada svi bezobzirno jure vamo-namo, ona je najsmirenija. Promatra sve oko sebe. Ne čuje nikog. Ne čuje ništa. Ulazi u svoj svijet.
Svoj svijet onoga što vidi dok hoda ulicama grada. Zamišlja ga. Zamišlja ga kao savršeno mjesto. U tom svijetu ljudi ne znaju za laži, boli, mržnju. I dok tako hoda gradom, razmišlja o sebi, svom životu, ljudima iz svog života. Prisjeća se svega što je prošla, uspona i padova, što je mogla bolje, i što nije. Hoda i dalje. Razmišlja. Smije se. Svi ju čudno gledaju. Ne obazire se. I dalje je u svom svijetu, i dalje vrti svoj film u glavi. Ali sada te ljude svrstava u skupine, čini ih likovima u svojem razmišljanju, u svojoj priči. Podsjećaju je na one koji su je nekoć povrijedili…izdali…odbacili… Podsjećaju ju na sve noći koje je provela u suzama, jer su je vrijeđali, a ona im je htjela samo najbolje. Prisjeća se i dana kada se mijenjala zbog drugih, kada je bila ono što nije, misleći kako će je drugi tako više zavoljeti. A htjela je biti svoja…htjela je biti ono što je. Ali nije…Eee, da. Čudno je to kako jedan neiskreni osmijeh ili mrki pogled može podsjetit na puno toga što je čovjek prošao. Hoda ona i dalje. I dalje se smije unatoč ljudima iz čijeg se pogleda da iščitati kako misle da je to luđakuša koja ne zna za stvarnost. Prolaze i ljudi koji joj se iskreno osmjehuju i svojim osmijehom i vedrinom ohrabruju je da nastavi i dalje biti u svom svijetu. Iz prve je vidjela nešto u tim ljudima. Vidjela je ono nešto što se zove ljudsko. I oni su je podsjetili na nešto. Uzvratila im je i zahvalila još većim osmijehom. Počela je razmišljati o njima. I njih je svrstavala u svoju priču. Takvi su zauzeli velik dio njezina srca. Podsjetili su je na ljude, koji su je, kada je bila na rubu propasti, dignuli sa dna. Nekoliko iskrenih osmijeha podsjetilo ju je na ljude koji su je uvjerili da vrijedi više od onog što misli, da će te onaj kome je zaista stalo, voljet onakvu kakvu zaista jesi. Da, postoje i ti ljudi puni strpljenja i ljubavi, koji te uvjere da si jedinstven. Poseban. Poseban upravo onakva kakva zaista jesi. I da je netko s takvom životnom pričom, netko tko je puno pao i ustao, vredniji od onog koji nikad nije pao. Tako su ju uvjerili i naučili. Poslušala ih je. Odvažila se odbaciti tuđa mišljenja. Odvažila se biti sretna. Odlučila je biti svoja, a svaka osoba koja je prošla kroz njezin život, postala je lik u njezinoj priči, u njezinom savršeno-nesavršenom svijetu. I ne mrzi ih. Cijeni ih i poštuje. Jer na kraju krajeva, svi su je oni naučili nečemu. Neki dobrom, neki lošem. Oni su je izgradili. Zahvalna im je.
Dolazi pred školu, obustavlja razmišljanje, završava stranicu. Ide živjeti. Ide voljeti, grliti, pjevati, plesati…ide biti svoja. Ako joj i ne uspije, sutra će okrenuti novi list i nove misli. I opet će biti svoja. Nasmijana, ide k ostvarenju svojih snova.

Sloboda umjetničkog izražavanja. Ne znači li to da su svi umjetnici slobodni kroz svoje radove iskazivati svoje misli i osjećaje, prenositi poruke ljudima? Jesu li umjetnici podvrgnuti mišljenjima ljudi iz okoline? Kako se nose s pohvalama, a kako pak s kritikama? Što oni, ustvari, žele od okoline? 'Njihovi radovi su bezvrijedni' ili 'Što je tu posebno? Pa to mogu i ja.', reći će netko. Eh, pa nije baš tako jednostavno kako se čini. Svaka osoba koja se bavi nekom vrstom umjetnosti razmišlja drugačije od prosječne osobe. Osoba koja se bavi umjetnošću, podložnija je kreativnosti i domišljatosti. Umjetnici će, katkada, za većinu stvari reći da 'ne valjaju' ili su 'ružne', pa će pokrenuti svoje moždane vijuge i osmisliti nešto bolje od toga. 'Umjetnički mozak' konstantno radi. Radi čak i onda kada osoba spava. Jer, umjetnici su osobe koje puno maštaju, osmišljavaju, a kako bi to sve bilo 'wow' katkada moraju i istinski zamisliti kako će izgledati njihovo umjetničko djelo, a san je najbolja prilika za to. Svjesni su da se ono što stvaraju, neće uvijek svidjeti okolini, te su spremni i na pogrdne komentare koji ne izostaju. Većinom su se navikli nositi s njima, ali nekada je nemoguće ignorirati ih. Znam iz osobnog iskustva, jer se i sama bavim vrstom jedne umjetnosti. Fotografiram. Puno ljudi mi je u nekih godinu i pol dana fotografiranja, prezentacija, predavanja i izložbi koje redovito pohađam, reklo kako moje fotografije nisu ništa posebno, da tako i oni mogu napraviti. Slažem se. Mogu. Može gotovo svaki čovjek. No kada bi svi razmišljali na način 'to mogu i ja', do kuda bi stigli? Kad bi se vodili s tim da svatko može sve, a nitko ne bi radio jer 'to mogu svi', do kuda bi stigli? Do nikuda. Kada bi se vodili ovakvim mislima nitko ne bi bio fotograf, pjesnik, slikar, glazbenik, dizajner. Ne bi bilo umjetnika. Ne bi bilo onih drugačijih. A umjetnici su upravo to, spontani, drugačiji, jedinstveni. I Zaboli ih, pogotovo mlade umjetnike, kada im kažete da je ono što fotografiraju, napišu, naslikaju, skladaju, izdizajniraju-bezvrijedno. Ne, nije! Dapače, vrijedno je! Vrjednije je nego što mislim ja, ti, on ili ona. Jer sve ono što Oni stvore, stvoreno je i rađeno s puno ljubavi i truda. I u tome je glavna razlika između umjetnika i običnog čovjeka.Vrijedno je zato što oni kroz svoja umjetnička djela šalju razne poruke koje obični ljudi, bez imalo kreativnosti i domišljatosti, neće razumijeti. Vrijedno je zato što je svo vrijeme uloženo u napor da nastane nekakva 'umjetnina', vrijedno. Jer dok umjetnici stvaraju svoje umjetnine, oni koji viču 'to mogu i ja' rade nešto drugo, ili pak ne rade ništa. Na početku sam postavila pitanje 'Što umjetnici žele od okoline?' . Jedna od tih stvari je da počnu tražiti smisao njihovog stvaranja. Druga je, pak stvar, da se prema njima i njihovim djelima odnose s poštovanjem, jer ni umjetnici ni njihovi radovi nisu nastali samo tako. Jer koliko god mislili da znate o njihovom poslu, nije baš tako. Ako je, pak, istina-počnite i vi stvarati. Na sreću, većina je umjetnika optimistične prirode, pa se ne opterećuje onime što okolina misli, ali katkada ih to zna jako povrijediti. Osim što iskazuju poruke, umjetnici kroz svoje radove najviše izražavaju svoju osobnost i ono što i kako vole. Zbog tako neke svoje različitosti, umjetnici i njihov način razmišljanja nisu prihvaćeni u svaki krug. I svjesni su toga. Unatoč tome, oni imaju svoje krugove, svoju maštu, svoj svijet. I u redu je to. U redu je biti drugačiji. U redu je raditi ono što voliš najbolje što znaš. I toga su oni svjesni. Iako im katkada lađe potonu, svjesni su sebe i onoga što znače svijetu. Ne cijelome, ali nekolicini da i to im je dovoljno. Dovoljno da budu sretni.

Mihaela Vukelić

Prvi post na blogu. Nadam se da će vas barem malo motivirati da učinite stvari koje nikada niste, a želite probati ili neki sasvim drugačiji izazov.


Odustati. Riječ koja se sastoji od rječice 'od' i glagola 'ustati'. Glagol koji se u današnjem svijetu iz dana u dan sve više čuje. Glagol koji izvršava radnju da od nečega dignemo ruke i prestanemo se boriti za ono što nam je bitno. Katkada čovjek odustane s razlogom, katkada bez. Katkada odustane zato što više ne može, a katkada zato što više ne želi. Katkada, kada je toliko lijen da napravi išta više u svom životu za sebe ili nekoga koga voli. Katkada. Tek sam započela s pisanjem, a već sam tu riječ spomenula šest puta. U negativnom smislu. No, što bi se dogodilo kada bi započela s upotrebom te iste riječi na način da ju prebacim u pozitivan kontekst? Bi li se promijenio doživljaj rečenice? Misao? Svijest? Svijest o tome da ljudi ne bi trebali prečesto odustajati. Osobno mislim da ljudi u današnjem vremenu i prostoru odustaju previše i ne prihvaćaju nove izazove i prilike. Što je uzrok tome? Strah? Tuđa mišljenja? Sram? Ili nešto treće? Pronađi odgovor za sebe. U vremenu 21. Stoljeća sve više osjećam prisutnost negativne energije u zraku. Osjećam sve više straha. Zavisti. Mržnje. Negativnih mišljenja. Nepomoći. Dvoličnih ljudi. Lažnih prijatelja. Verbalnih bolesti na način da svak' svakoga iza leđa kritizira govoreći kako je ovakav ili onakav, a sutradan svi skupa piju kave. I opet pričaju. Misleći da to onaj drugi ili treći ne kuži. A što je najžalosnije-kuži. I ponovno sve u krug. Vjerujem da su upravo ovakve stvari glavni razlog zašto ljudi pretjerano odustaju i odbijaju prilike koje im se nude. No, vratimo se na 'katkada' i pokušajmo od njezine negativne upotrebe načiniti rečenice s pozitivnom promjenom. U redu je katkada odustati. Katkada je možda zaista vrijeme za predah i kraće odustajanje od onog na čemu osoba trenutno radi. Ali katkada je, unatoč svemu, potrebno zasukati rukave i početi činiti ono što će nam koristiti. Katkada nije dovoljno dobar izgovor za odustajanje. Katkada je odličan izbor za pokrenuti se. Katkada moraš raditi ono što ne želiš, da bi nakon toga dobio što barem, djelomično želiš. Hm? Zvuči bolje? Ja bih se složila da da. Katkada se čovjek treba složiti s drugim ljudima i priznati samome sebi da nije u pravu. Realno gledajući, moć negativnog pristupa prema životu u većini slučajeva je jednostavnija i manje mukotrpna solucija, ali učinkovitost je kraća. Nažalost, negativa je prisutnija kod sve većeg broja ljudi. S druge pak strane stoji i pozitivan stav. Pozitivan stav je ona vrsta stava koja u čovjekov život unosi nadu, želju i vjeru. Pozitivan stav zahtijeva puno više truda i napora u bilo čemu. Ali zato je kraj učinkovitiji i dugotrajniji. Slažem se s činjenicom da je prelazak iz negativnog stava u pozitivan nešto teži proces. Ali slažem se i s time da prelazak negative na pozitivu ide bržim i kraćim slijedom. Što je logično-većina prevladava. Međutim, postavlja se i pitanje zašto se svi boje izaći iz sigurne zone u nesigurnu, pa čak i onda kada nemaju što izgubiti? Zašto je svima draže činiti loše, umjesto potaknuti na nešto dobro? U sigurnoj zoni je uvijek sve isto- ništa se ne dobiva niti gubi, dok prelaskom u nesigurnu, makar malim korakom, postoji mogućnost da se dobije ili nauči nešto. Prelazak malim korakom motivacija je i za onim veći, a veći koraci odmak su od odustajanja i pomak prihvaćanju života i svih blagodari koje on nudi.

Mihaela Vukelić