Tekst pisan pred kojih pola godine i ne znam baš koliko se uklapa u blog, al' ajde, nek' stoji. :)
Svakog jutra kada svi bezobzirno jure vamo-namo, ona je najsmirenija. Promatra sve oko sebe. Ne čuje nikog. Ne čuje ništa. Ulazi u svoj svijet.
Svoj svijet onoga što vidi dok hoda ulicama grada. Zamišlja ga. Zamišlja ga kao savršeno mjesto. U tom svijetu ljudi ne znaju za laži, boli, mržnju. I dok tako hoda gradom, razmišlja o sebi, svom životu, ljudima iz svog života. Prisjeća se svega što je prošla, uspona i padova, što je mogla bolje, i što nije. Hoda i dalje. Razmišlja. Smije se. Svi ju čudno gledaju. Ne obazire se. I dalje je u svom svijetu, i dalje vrti svoj film u glavi. Ali sada te ljude svrstava u skupine, čini ih likovima u svojem razmišljanju, u svojoj priči. Podsjećaju je na one koji su je nekoć povrijedili…izdali…odbacili… Podsjećaju ju na sve noći koje je provela u suzama, jer su je vrijeđali, a ona im je htjela samo najbolje. Prisjeća se i dana kada se mijenjala zbog drugih, kada je bila ono što nije, misleći kako će je drugi tako više zavoljeti. A htjela je biti svoja…htjela je biti ono što je. Ali nije…Eee, da. Čudno je to kako jedan neiskreni osmijeh ili mrki pogled može podsjetit na puno toga što je čovjek prošao. Hoda ona i dalje. I dalje se smije unatoč ljudima iz čijeg se pogleda da iščitati kako misle da je to luđakuša koja ne zna za stvarnost. Prolaze i ljudi koji joj se iskreno osmjehuju i svojim osmijehom i vedrinom ohrabruju je da nastavi i dalje biti u svom svijetu. Iz prve je vidjela nešto u tim ljudima. Vidjela je ono nešto što se zove ljudsko. I oni su je podsjetili na nešto. Uzvratila im je i zahvalila još većim osmijehom. Počela je razmišljati o njima. I njih je svrstavala u svoju priču. Takvi su zauzeli velik dio njezina srca. Podsjetili su je na ljude, koji su je, kada je bila na rubu propasti, dignuli sa dna. Nekoliko iskrenih osmijeha podsjetilo ju je na ljude koji su je uvjerili da vrijedi više od onog što misli, da će te onaj kome je zaista stalo, voljet onakvu kakvu zaista jesi. Da, postoje i ti ljudi puni strpljenja i ljubavi, koji te uvjere da si jedinstven. Poseban. Poseban upravo onakva kakva zaista jesi. I da je netko s takvom životnom pričom, netko tko je puno pao i ustao, vredniji od onog koji nikad nije pao. Tako su ju uvjerili i naučili. Poslušala ih je. Odvažila se odbaciti tuđa mišljenja. Odvažila se biti sretna. Odlučila je biti svoja, a svaka osoba koja je prošla kroz njezin život, postala je lik u njezinoj priči, u njezinom savršeno-nesavršenom svijetu. I ne mrzi ih. Cijeni ih i poštuje. Jer na kraju krajeva, svi su je oni naučili nečemu. Neki dobrom, neki lošem. Oni su je izgradili. Zahvalna im je.
Dolazi pred školu, obustavlja razmišljanje, završava stranicu. Ide živjeti. Ide voljeti, grliti, pjevati, plesati…ide biti svoja. Ako joj i ne uspije, sutra će okrenuti novi list i nove misli. I opet će biti svoja. Nasmijana, ide k ostvarenju svojih snova.
