Današnji svijet preuzela je tehnologija. Mobiteli, tableti,računala, lap-topi, fejsubuci, instagrami i mnoge druge aplikacije dio su našeg svakodnevnog života. Danas čovjek ne može zamisliti dan bez poruke ili selfija na instagramu. Ljudima komentiramo i lajkamo slike samo na društvenim mrežama, a kada ih sretnemo na ulici, gotovo da ih ne prepoznajemo. Sve razgovore i čavrljanja vodimo preko društvenih mreža. Tehnologije. Jezikom brojeva. A u stvarnom životu jezik brojeva ne postoji. Ili možda postoji…ali ja nisam u toku.
U današnje vrijeme glazbu smo navikli slušati kod kuće. Sjediš na kauču, računalo 'svira' neku super pjesmu, slušaš i ko fol super ti je. Uživaš. Barem tako misliš. Međutim, htjeli mi to priznati ili ne, nije to baš neki užitak. Vjerujem da bi ljepše bilo čuti tu glazbu vani, uživo. Otići negdje na koncert i doiživjeti tu glazbu uživo. Netko se, ipak, trudi da te 'digne' i razveseli, no ti ništa. Ne da ti se. Ma koliko god se ti ljudi trudili napraviti nešto dobro, ti ili nemaš volje ili nemaš vremena ili si pak previše umoran pa slušaš glazbu onako usput.
Ima i ova verzija. Zamisli, čekaš bus i uhvati te dosada. Sjedneš na klupicu, izvadiš mobitel i odmah facebook. Listaš, listaš kad naiđeš na članak da je negdje otvorena neka izložba. Na tom linku nalaze se i izložene fotografije. 'Zvuči zanimljivo. Baš da vidim.', prođe ti kroz glavu. Uđeš u album i pogledaš fotke do kraja. I? Sviđa li ti se? Sviđa li ti se osjećaj nakon što si pregledao fotke u digitalnom obliku? A mogao si otići prošetati do galerije do koje imaš svega par minuta hoda. I onda uživo, u velikim dimenzijama, doživjeti ono što je netko stvorio, na čemu je radio danima, tjednima, mjesecima. Ne odeš, jer ipak umor je jači od tebe. Umjesto da napraviš ono što će koristiti najviše tebi. Ali ne, lakše je sjediti na klupi i buljiti u stvar od koje nemaš nikakve koristi. U današnje vrijeme puno je lakše padati u ponor, nego se trgnuti i zaplivati. Ali dobro, tako si odlučio. Tvoj izbor.
Pred nekih par mjeseci hodala sam riječkim Korzom. Idem u školu. Svakoga, ali baš svakoga dana prođem tim putem. Već duže vremena. Kroz to vrijeme, bilo je prepuno zanimljivih koncerata, štandova, crteža, onih koji koriste sve svoje vještine nastojeći zaokupiti pozornost prolaznika ne bi li ih zabavili i izmolili koju kunu. I dok tako zamišljena hodam, ugledam trojicu, nazovimo ih-uličnih zabavljača. Jedan svira bubanj, drugi žonglira, a treći pak pomoću špage baca uteg u zrak i lovi ga. Zamišljeno hodam kad mi kroz glavu prođe ova misao:'Hej, vidi njih kako se trude ne bi li me nasmijali. Daj stani malo.' . Stanem nasred Korza i sjetim se kako sam u dužem vremenskom periodu svega nekoliko puta zastala da pogledam što to ljudi rade ili izlaže. I onako, stanem, odlučim izdvojit 3 minute za pogledat što ti ulični zabavljači rade. Stojim ja, a pored mene klinci, možda treći/četvrti razred. Čas gledam zabavljače, čas dječarce i čujem ih kako im se dive. U tih nekoliko minuta što sam stajala, većina ljudi koja je prošla Korzom nije ni pogledala zabavljače, već su samo produžili svojim putem.
Zapitam se zašto smo mi ljudi takvi? Nikada nemamo vremena jedni za druge. Nikada nemamo volje ni želje izdvojiti par sekundi ili minuta da budemo nekome podrška. Svi izgovori kako nemamo vremena su samo izgovori. Minutu može nać svatko. Pitanje je hoće li. Budimo bolji. Nasmiješimo se katkad jedni drugima. Ostavimo tablete i mobitele kod kuće. Izađimo negdje vidjeti nekoga, zabaviti se s nekime. Počnimo cijeniti ono što drugi ljudi rade i čime se bave. Počnimo jer ćemo se možda mi jednoga dana naći u sličnoj situaciji i očekivati ono što ti ljudi trenutno očekuju od nas-malo pozornosti i par sekundi podrške da ono što radimo ili stvaramo nije uzalud. A ne bismo htjeli da kad nas jednog dana vide u toj situaciji, prođu pored nas kao što smo mi prolazili kod njih? Zar ne?
Mihaela Vukelić