Mihaela_vu

Sloboda umjetničkog izražavanja. Ne znači li to da su svi umjetnici slobodni kroz svoje radove iskazivati svoje misli i osjećaje, prenositi poruke ljudima? Jesu li umjetnici podvrgnuti mišljenjima ljudi iz okoline? Kako se nose s pohvalama, a kako pak s kritikama? Što oni, ustvari, žele od okoline? 'Njihovi radovi su bezvrijedni' ili 'Što je tu posebno? Pa to mogu i ja.', reći će netko. Eh, pa nije baš tako jednostavno kako se čini. Svaka osoba koja se bavi nekom vrstom umjetnosti razmišlja drugačije od prosječne osobe. Osoba koja se bavi umjetnošću, podložnija je kreativnosti i domišljatosti. Umjetnici će, katkada, za većinu stvari reći da 'ne valjaju' ili su 'ružne', pa će pokrenuti svoje moždane vijuge i osmisliti nešto bolje od toga. 'Umjetnički mozak' konstantno radi. Radi čak i onda kada osoba spava. Jer, umjetnici su osobe koje puno maštaju, osmišljavaju, a kako bi to sve bilo 'wow' katkada moraju i istinski zamisliti kako će izgledati njihovo umjetničko djelo, a san je najbolja prilika za to. Svjesni su da se ono što stvaraju, neće uvijek svidjeti okolini, te su spremni i na pogrdne komentare koji ne izostaju. Većinom su se navikli nositi s njima, ali nekada je nemoguće ignorirati ih. Znam iz osobnog iskustva, jer se i sama bavim vrstom jedne umjetnosti. Fotografiram. Puno ljudi mi je u nekih godinu i pol dana fotografiranja, prezentacija, predavanja i izložbi koje redovito pohađam, reklo kako moje fotografije nisu ništa posebno, da tako i oni mogu napraviti. Slažem se. Mogu. Može gotovo svaki čovjek. No kada bi svi razmišljali na način 'to mogu i ja', do kuda bi stigli? Kad bi se vodili s tim da svatko može sve, a nitko ne bi radio jer 'to mogu svi', do kuda bi stigli? Do nikuda. Kada bi se vodili ovakvim mislima nitko ne bi bio fotograf, pjesnik, slikar, glazbenik, dizajner. Ne bi bilo umjetnika. Ne bi bilo onih drugačijih. A umjetnici su upravo to, spontani, drugačiji, jedinstveni. I Zaboli ih, pogotovo mlade umjetnike, kada im kažete da je ono što fotografiraju, napišu, naslikaju, skladaju, izdizajniraju-bezvrijedno. Ne, nije! Dapače, vrijedno je! Vrjednije je nego što mislim ja, ti, on ili ona. Jer sve ono što Oni stvore, stvoreno je i rađeno s puno ljubavi i truda. I u tome je glavna razlika između umjetnika i običnog čovjeka.Vrijedno je zato što oni kroz svoja umjetnička djela šalju razne poruke koje obični ljudi, bez imalo kreativnosti i domišljatosti, neće razumijeti. Vrijedno je zato što je svo vrijeme uloženo u napor da nastane nekakva 'umjetnina', vrijedno. Jer dok umjetnici stvaraju svoje umjetnine, oni koji viču 'to mogu i ja' rade nešto drugo, ili pak ne rade ništa. Na početku sam postavila pitanje 'Što umjetnici žele od okoline?' . Jedna od tih stvari je da počnu tražiti smisao njihovog stvaranja. Druga je, pak stvar, da se prema njima i njihovim djelima odnose s poštovanjem, jer ni umjetnici ni njihovi radovi nisu nastali samo tako. Jer koliko god mislili da znate o njihovom poslu, nije baš tako. Ako je, pak, istina-počnite i vi stvarati. Na sreću, većina je umjetnika optimistične prirode, pa se ne opterećuje onime što okolina misli, ali katkada ih to zna jako povrijediti. Osim što iskazuju poruke, umjetnici kroz svoje radove najviše izražavaju svoju osobnost i ono što i kako vole. Zbog tako neke svoje različitosti, umjetnici i njihov način razmišljanja nisu prihvaćeni u svaki krug. I svjesni su toga. Unatoč tome, oni imaju svoje krugove, svoju maštu, svoj svijet. I u redu je to. U redu je biti drugačiji. U redu je raditi ono što voliš najbolje što znaš. I toga su oni svjesni. Iako im katkada lađe potonu, svjesni su sebe i onoga što znače svijetu. Ne cijelome, ali nekolicini da i to im je dovoljno. Dovoljno da budu sretni.

Mihaela Vukelić