Bilo je to godine 2010.. Tamo negdje početkom lipnja. Tada. Tada se rodila ona. Moja sestra. Točno se sjećam jednog ponedjeljka, kada sam došla doma iz škole, a ona-ona je, mirno i slatko, drijemala mami u krilu. Prvi dan nakon izlaska iz rodilišta. Ne znam jesam li ikada bila uzbuđenija prije nego li sam vidjela svoju prvu i jedinu, malu seku, izuzev dana kada se rodila, dakako. 'Ajme, ja sam najsretnija sestra na svijetu!', prošlo mi je kroz glavu. Tako je i ostalo. I evo, već skoro sedam godina, ja sam i dalje najsretnija sestra na svijetu.
Neki ljude ne vole imati mlađu braću i sestre. Navodno su im previše, nemirni, grintavi, plaču, treba im mijenjat pele, itd. Dok ja, recimo, guštam u tome što je moja sestra deset godina mlađa od mene. Guštam u tome što se mogu igrati s njom, smijati, pjevati, plesati, vrištati ako nam dođe da vrištimo…a isto tako guštam u tome što je mogu zagrliti, ljubiti i tješiti kada je tužna. Uostalom, fora je to kada oponašaju tebe, žele raditi ono što ti radiš, oblačiti se onako kako se ti oblačiš. Lijepo je to. Lijepo je biti nekome uzor. Katkada je i odgovornost jer u nezgodnim situacijama moraš paziti što učiniti, jer oni svaku tvoju reakciju pomno upijaju u pamćenje. Kao starija sestra osjećam se izrazito privilegirano. Osjećam da imam ulogu da štitim to malo, deset godina mlađe stvorenjce. Da mu pomažem kad god to zatreba, da mu budem podrška i potpora u svemu. I zaista sam ponosna i zahvalna Onom gore na toj mogućnosti.
Imati nju pored sebe kada nemaš nikoga nešto je najljepše. U onim trenucima kada želiš biti sam, ne možeš bit sam. Ona ne dozvoljava. Kaže da njezina starija seka ne zaslužuje sjediti sama. Ona je uz mene, pogotovo kada me sve naživcira. I kada sjednem, zatvorim se u sobu, dođe one, skače oko mene, ja joj govorim da prestane, ona neće. Skače i dalje. Pjeva. Pleše. Grli. Nasmijava. Briše suze. I onda, za nekoliko trenutaka učini me sretnijom nego prije. Tako je i s moje strane. Ona me naučila da u trenucima kada 'želiš' biti sam, istovremeno to ne želiš. Ona je dokaz tome. Ona. Sestra. Starija. Mlađa. Ma nebitno. Dok imaš nju-imaš sve.
Sestra je osoba koja nikada nikome neće dozvoliti da te povrijedi. Sestra je osoba koja će te milion puta razljutiti, a ubrzo nakon toga nasmijati. Sestra je netko tko vjeruje u tebe onda kada nitko ne vjeruje. Nekada se milion puta posvađamo u danu i isto tako se tih milion puta pomirimo. Nekada se ne možemo podnijeti, ali čim se razdvojimo na dan-dva, sljedeći prvi susret izgleda kao da se nismo vidjele sto godina, a ne dva dana. Sestrinska ljubav jača je od svega. Ono pobjeđuje sve zlo svijeta i nadmašuje svako dobro. Sestra je drugo ime za ljubav. Sestra je obećanje da ćeš zauvijek imati prijatelja. Sestra je sve. Baš to-sve! Kada pogledam u nju i njezine oči, vidim cijeli svijet. Ona daje smisao baš svemu. Ona daje ljepotu onome što ju na prvi pogled nema. Ona je više od sestre. Ona je više od života. Ona je anđeo kojemu je Bog podario krila i moć da veseli one koji su joj u blizini, da ljubi i grli, sanja, vjeruje i ostvaruje snove.
Najbolje stvari koje sam doživjela u životu, doživjela sam skupa s mojom sestrom. Onom malom, od šest godina…Da, baš s njom. Iako je mala, nije baš tako mala. Zna puno stvari. Ali ono što joj odlično ide je uloga roditelja pa viče s kauča 'Mihaela, odi uči, nisi knjige takla!' ili 'Mihaela, napravi već jednom taj krevet. Neće se sam napravit.' . Slušam, smijem se i poslušam. A što mi drugo preostaje? Ne smijem proturiječiti svojoj KRALJICI, svojoj maloj sestrici koja mi je svojim dolaskom na svijet donijela jako puno dobra u život…
U ovih, skoro sedam godina, ona je 'nešto' najbolje što mi je život dao. U toj jednoj osobi dobila sam i sestru, i prijatelja i roditelja. Dobila sam nekoga tko će me uvijek voljeti takvu kakva jesam, nekoga tko će me podupirati u svemu što radim, nekoga tko će se veseliti mojim uspjesima, a žalostiti se neuspjesima. Iako s njom ni neuspjeh nije neuspjeh nego samo jedan krivi korak na životnom putu, koji uz njezinu pomoć postane onaj ispravni. I onda je opet sve super. I onda se opet smijemo. I onda se opet grlimo. I zauvijek volimo. I nikada ne odustajemo jedna od druge. To je ta iskrena, sestrinska ljubav. Ponosna sam na to što sam starija sestra i svim sam srcem zahvalna na toj časti. Jer biti nekome uzor nije mala stvar, a biti uzor vlastitoj, deset godina mlađoj sestri, je vrhunac. Sve u svemu, kakva god bila-volim je bezuvjetno i nema toga koji će uništiti tu sestrinsku ljubav.
Mihaela Vukelić
