Pred koji dan, dobila sam obavijest na mail da je u utorak, 6.6.'17. u Galeriji Principij predavanje jednog čovjeka na temu 'Kako fotografiraju slijepe osobe?'. Naslov me zaintrigirao iz prve, a kada sam pročitala cijeli mail, rekla sam-idem! Išla sam. Slijepa osoba, tj. fotograf i prezentator Emil Mandarić, prikazao je 30ak svojih fotografija koje je napravio nakon što je oslijepio. Ostala sam zapanjena. Tokom cijelog predavanja, moji su se osjećaji konstantno mijenjali. Otišavši sa predavanja, nisam mogla prestati razmišljati o tom čovjeku. Još sam pod dojmom. Još mi zasuze oči kad se sjetim. I upravo plačem dok ovo pišem. Bila i ostala emotivac. A što ću…
Gledala sam čas njega kako priča, čas Ingrid koja vrtila slike dalje kad bi joj to gospodin Mandarić rekao. Gledam slike, slušam njega kako priča i stanem, razmislim kad li ono, kroz glavu prođe 'Ovo je nevjerojatno. Da netko tko ne vidi radi čuda od fotografija!'. Iskreno rečeno, zaprepastila sam se. Kada sam čula i vidjela kakve fotografije radi samo na temelju taktilnih i auditivnih osjetila, nisam mogla vjerovati. Vidim da ljudi oko mene rade svašta, ali ovo je definitivno ono 'nešto'. U početku su mi 'slijepac i fotografija' bila dva nespojiva pojma, ali ovaj mi je čovjek razbio tu predrasudu. Toliko volje, truda, upornosti, rada kod osobe koja NE vidi, a fotografira, bavi se kiparstvom i ima izložbe vezano uz to…Respect. Aplauz. Jedino što mi je žao što on vjerojatno nikada neće vidjeti ono što je snimio i svojim rukama izradio. Kažem vjerojatno jer vjerujem da se čuda događaju, pa se možda njemu dogodi neko čudo da ponovno progleda.
'Čovjek samo srcem vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.', rekao je francuski pisac Antoine de Saint-Exupéry. Još se jedna izjava obistinila na ovom predavanju. Ono što me još fasciniralo kod gospodina Mandarića je da on uz svaku fotografiju ima neku priču, ono 'nešto' kako je to što je snimio, doživio na neki svoj duhovni način. Svaka fotografija ima svoju priču. Tako je i u životu. Sve se događa s nekim razlogom i svi mi imamo svoje priče gdjegod bili i štogod radili. Ali ova me zaista dojmila. Onih 45 minuta što sam provela slušajući predavanje u galeriji je 45 korisno potrošenih minuta. Ovaj je čovjek dokaz da se MOŽE SVE! Dokazao mi je ono što znam i sama, ali želim da ova poruka dopre do što većeg broja ljudi. MOŽE SE! Sve ovisi o tome koliko to zaista želiš. On je želio. Želio je normalno funkcionirati u svakodnevnom životu i raditi ono što voli. Uspio je. Iako je slijep. Smatram da bi se svi trebali zapitati što sve imamo i koliko smo zaista sretni i da imamo mogućnost ostvariti ono što zamislimo. Jer ako slijepa osoba može uspješno raditi fotografije, bez da vidi što fotografira, na temelju onoga što čuje, pomiriše, osjeti u zraku, čuje kako drugi ljudi doživljavaju predmet snimanja, možemo i mi. Čovjek koji je zakinut za jedan od najvažnijih osjetila, da bi radio ono što želi, ulaže puno više truda nego što bi to trebalo prosječnoj osobi, vidim samo da ljudi baš ne iskorištavaju sve pogodnosti, talente i mogućnosti koje imaju. Šteta. Ali nakon ovog predavanja ja sam još sigurnija da se snovi, uz dovoljan rad i želju-ostvaruju. To mi je pokazao i dokazao gospodin Mandarić na jučerašnjem predavanju. Od srca mu se zahvaljujem na tome. 'Ja se vama divim', rekla sam mu nakon što je predavanje završilo, a on je nedugo nakon toga, dok smo pričali i postavljali pitanja, rekao rečenicu koju nikada neću zaboraviti 'Oslijepivši, mislim da sam više dobio nego što sam izgubio.'.
Mihaela Vukelić
