Ne znam kako započeti ovo pismo/tekst/kako god. Nemam ni ideju o čemu i kako pisati. Ne znam ni kako će na kraju uopće završiti ovaj tekst.
Započet ću s time da ću reći kako sam upravo u ovome trenutku jako nervozna. Srce tuče sto na sat. Ruke mi se tresu. Van sebe sam. Uff. Događaju mi se stvari za koje baš i nisam očekivala da će doći sada, u ovo vrijeme. Razmišljam(opet). O sebi. Svom životu. Svojim mislima, snovima, željama. Za neke od tih želja i snova je vrijeme da upravo sada krenem k ostvarenju svojih snova. Krenula sam. Uspješno sam prošla nekoliko levela. Sada sam zapela sam jer me strah. Strah što će drugi reći. Iako mi to ne bi trebalo biti briga i nešto što me ne bi smjelo kočiti u životu, ja se ipak brinem. I razmišljam dokle će me kočiti taj je***i strah od toga 'što će drugi reći'. O ovome čime se trenutno bavim, imam ozbiljnije planove za budućnost. Ali da bi došla do toga, moram proći ovaj level na kojemu sam trenutno zapela. Trebala sam ga proći još prije sat vremena. Ali nisam. Jer me bilo sram i strah. I ne znam hoće li sutra biti prekasno da učinim to što sam trebala danas. Da razbijem taj strah koji sam trebala razbiti danas. Žao mi je što to nije bilo prije tih sat vremena. Žao mi je što se nisam trgnula i prošla taj level prije sat vremena. Jer da sam to napravila, sada bih bila puno smirenija i zadovoljnija. Zbog straha što će drugi ljudi reći i misliti o meni, ograničila sam samu sebe na način da nisam napravila ono što volim i što bi bilo korak naprijed mojem uspjehu. Sada žalim. Žalim za prilikom koju sam imala, a propustila sam ju.
Nemojte si to radit. Nemojte si dozvoliti da zbog straha i brige oko tuđih mišljenja, ne napravite ono što želite i volite. Nemojte propustiti priliku samo zato što vas je strah. Razbijte ga. Razbijte taj vražji strah. Idite glavom kroz zid. Nešto će se od tog dvoje razbit. I kakav god da ishod bude, onaj osjećaj kada ste to napravili, a bilo vas je strah, će biti puno bolji od onog da niste pokušali. Upravo zato jer ste krenuli za onim što volite i želite. Ovaj put sam pogriješila. Drugi put neću. Ono što napravim-napravit ću sebi. Zbog sebe. Pa i da ne uspijem, to će biti samo jedan neuspjeh. I to će biti ništa naspram svih onih uspjeha koje sam proživjela.
Na početku sam rekla kako ne znam kakav će završiti ovaj kraj teksta. Prije 20 minuta nisam znala ni kako ga uopće započeti pisati. Sada sam, evo, već na kraju. Moram priznati da se osjećam puno bolje nego li na početku. Ima jedna izreka koja kaže 'papir sve podnosi'. Živa istina u koju sam se masu puta uvjerila, tako i ovaj put. Pretrpio je ono što mi je bilo na duši. Zato sam valjda bolje nego na početku. Pretrpio je da vam napišem i poruku da radite ono što želite i da se ne zamarate tuđim mišljenjima. Tuđa mišljenjima su samo mišljenja, a tvoja prilika je samo tvoja. Iskoristi ju!
Mihaela Vukelić
